Na ovogodišnju dodjelu Grammyja Bianca Censori, arhitektica i model, stigla je sasvim gola. Prividno sasvim gola – nosila je mrežastu mini-haljinu, pripijenu i prozirnu poput celofana. Na crveni tepih stigla je u društvu supruga Kanyea Westa, koji je za razliku od nje bio sasvim odjeven, u crno. Osim intervencije policije, Biancino obnaživanje izazvalo je lavinu medijskih reakcija i komentara novinarki, feministica i kolumnistica diljem svijeta.
Mnoge smatraju da je Kanye West, poznat po kontroliranju svojih partnerica i mikromenadžmentu njihove garderobe, pritisnuo Biancu da se skine gola i napravi scenu ("Odijevanje Kim [Kardashian, njegove bivše supruge, op. a.] za mene je jezik ljubavi", izjavio je jednom prilikom), što je legitimna feministička tema.
Drugi pak vjeruju da je Bianca dovoljno inteligentna da sama odluči što (ne)će obući na dodjelu, a sudeći prema izjavi njezinog suradnika, sama Bianca smatra da su njezini izlasci u najlonkama bez gaćica, otkrivene bradavice, premali grudnjaci, prozirni bodiji, jastuk umjesto majice itd. "vrsta izvedbene umjetnosti". To me zaintrigiralo. Je li ovo performans?
Na fotografijama s crvenog tepiha Bianca stoji nad crnom bundom koju je maločas zbacila sa sebe i pozira kao što sve žene poziraju na crvenom tepihu, no pritom je vrlo svjesna kako organizirati svoje golo tijelo da bi postigla efekt skulpture. Ozbiljnog izraza lica, zalizane kose, prekriženih nogu, s rukama na struku, laktovima spojenim iza leđa kako bi istaknula prsa, gotovo transhumanog, aerodinamičnog izgleda, iscrtava željene konture. Ipak, u onome što pokazuje nema ničega transhumanog – dapače, potencijalna politička subverzija leži upravo u tome što od običnog ljudskog tijela radi spektakl. Taj spektakl, međutim, svojim gardom pažljivo nadzire njezin suprug.
Biancin je potez potencijalno feministički, jer je razotkrivši se na crvenom tepihu razotkrila uvjete svojeg bivanja – kao lutka, model izveden na crveni tepih, a ne izvedbena umjetnica
Kanye, koji je stigao na dodjelu Grammyja povodom nominacije za najbolju rap pjesmu sa svojeg novog albuma "Vultures 1", stoji nekoliko metara dalje od Biance, s rukama na leđima, u maniri zaštitara, ili kipara koji se divi svojoj upravo dovršenoj skulpturi, ili strvinara koji vreba svoj kočoperni plijen.
I sad, nije pitanje tko je to izrežirao ni čija je ideja bila Biancina nevidljiva haljina (ja bih rekla njezina), već zašto to mene toliko muči. Promatrajući fotografije i razmišljajući o Biancinoj izjavi o izvedbenoj umjetnosti, shvaćam da me muči to što bi Biancin potez, u jeku Trumpova fašističkog performansa, imao sasvim drugu konotaciju da nema tog creepera kraj nje na slici.
New York, 1975. Carolee Schneemann stoji gola na stolu jedne umjetničke galerije premazana bojom i čita naglas dijelove svoje knjige "Cezanne, She Was a Great Painter". Tijekom čitanja mijenja poze poput modela za aktove. Zatim odlaže knjigu sa strane, širi noge i iz vagine izvlači svitak papira koji izdaleka podsjeća na pupčanu vrpcu. Na "unutrašnjem svitku" (naziv performansa je "Interior Scroll") ispisana je negativna kritika njezinog filma, koji je jedna kritičarka nazvala suviše "tjelesnim". Iste te godine, u istom gradu, Hannah Wilke izvodi svoj poznati performans "S.O.S. – Starification Object Series". Wilke stoji u toplesu pred publikom, pući usne, prći guzicu, zavodi kameru i na tijelo lijepi žvakaće gume u obliku malih vulva.
Iako je tim performansom htjela problematizirati krotku ženstvenost sklonu poziranju i ugađanju te ispitati kako estetizirano tijelo može postati aktivno – ne samo prežvakano i ispljunuto kao kauguma – Wilke je postala predmetom snažnog backlasha, optužena od feministica da je koketuša, narcisoidna, vulgarna, da "slaveći" svoje lijepo tijelo (Wilke je, naime, bila izrazito zgodna) samo podilazi muškom pogledu.
Schneemann je stala u njezinu obranu. Golo žensko tijelo, napisala je, obično je svedeno na dvije interpretacije: pornografija ili muza, moćna Venera. U oba primjera tijelo ovisi o subjektu, donositelju odluka (slikaru, stilistu, suprugu) koji stoji sa strane. Ali što ako nitko ne stoji sa strane? Što ako je tijelo, spustivši se s Helikona u radničku, stvaralačku uniformu, uzelo kist ili kameru u vlastite ruke? Pazite se fašističkog feminizma, upozorila je Wilke, odgovarajući "zavidnim" feministicama.
Reakcije tadašnjih feministica slične su današnjim reakcijama javnosti na razgolićavanje Censori. Za jedne je napadna golotinja dokaz njezine prežvakanosti, za druge politički statement. Nameće se isto pitanje: da je Biancino tijelo po ičemu subverzivno, bismo li njezino razgolićavanje jasnije vidjele kao statement, a ne kao posljedicu Kanyeove manipulacije? Jesam li zapela za Biancu zato što nisam prepoznala njezin rad? Zahtijeva li Censori vlastiti umjetnički prostor, i je li joj Kanye omogućio taj prostor odstupivši od nje na tepihu, ili ju je tom gestom dodatno skrutio u pozu objekta?
Možda je moje poimanje performansa konzervativno i neupućeno. Na fotografijama Bianca pozira poput Venere, a Kanye stoji sa strane i promatra – možda Bianca samo drži ogledalo fotografima izazivajući na polemiku, kao što je Schneemann svojim literarnim tamponom izazivala kritiku. Ali dvije stavke, prilično očite, čine drastičnu razliku – na fotografiji Bianca nije sama, a Kanye nije gol.
On je odjeven, siguran, zaštićen crninom od prodora pogleda. Ona je izložena, ali sigurna uz njega, koji svojom prisutnošću i pogledom uokviruje njezin "performans". On kao promatrač postaje bitnija stavka od njezine golotinje, barem na simboličkoj razini, na razini fotografije. U kadrovima Wilke i Schneemann, ili pak Sanje Iveković i Ane Mendieta, nema muškaraca. One su same gole. A u performansima Vlaste Delimar i Željka Jermana, Marine Abramović i Ulaya, oni su goli zajedno. Ako već izlažeš tijelo napadima mizoginije, onda radi to bez zaštitara.
Louvre, 2012. Aktivistkinje FEMEN-a stoje u toplesu ispred Milske Venere, kipa bez ruku, i protestiraju protiv silovanja. Visoko podižu svoje pesnice i viču: "Došle smo pokazati da mi imamo ruke kojima možemo zaustaviti silovanje!" Sto godina prije djelovanja FEMEN-a i sto deset godina prije dotične dodjele Grammyja, engleska novinarka i sufražetkinja Mary Richardson ulazi u londonsku Nacionalnu galeriju s mesarskim nožem u ruci i siječe Velázquezovu "Veneru pred ogledalom". Protestira protiv uhićenja sufražetkinje Emmeline Pankhurst, borkinje za žensko pravo glasa. Kad su je poslije pitali zašto je odabrala uništiti baš tu sliku, Richardson je odgovorila: "Zbog načina na koji su je posjetitelji gledali cijeli božji dan."
U jeku Trumpova udarca na prava žena i kvir osoba te furioznih deportacija, golotinja kao ekshibicija slobode, na javnom događaju poput dodjele najprestižnijih glazbenih nagrada u zemlji, bila bi itekakva politička subverzija. Što bi bilo da je Bianca na slikama sama? Da joj na tijelu piše nešto tipa "Pazite se Trumpova fašizma", da u ruci ima nož? Golo tijelo vrišti protiv cenzure. "Zazor prema golom tijelu je konstanta. Ljudi se ne snalaze i ne znaju što bi s tim golim tijelom napravili", kaže Vlasta Delimar.
Zazor jest konstanta, ali i vampirsko proždiranje. I možda su upravo to htjeli postići, Bianca i Kanye, staviti nas u poziciju da konzumiramo njezino tijelo kao što konzumiramo njihovu vezu, život, privatnost, emocije. A možda nisu ništa htjeli postići, osim dobro se zabaviti, i možda je Biancina izjava o izvedbenoj umjetnosti samo alibi da bude guglana i gola.
Ali ako na trenutak povjerujem da u ovome ima političke, ne samo estetske provokacije, Biancin pretpostavljeni pristanak na "scenu" ne ograđuje je od (samo)iskorištavanja. Činjenica da je gledam kao žrtvu njegove manipulacije samo zato što je gola kraj njega odjevenoga govori više o društvenoj optici koja automatski lišava golu ženu autonomije i moći nego o Bianci samoj, jer Bianca je postigla željeni efekt skulpture. Ali poput skulpture, Bianca nepopustljivo šuti.
Ne daje intervjue, izjave ni objašnjenja. Pušta tijelu da govori, skriva ruke iza leđa, dok mi i Kanye govorimo umjesto nje. Pišemo o njegovoj moći manipulacije, a ne o njezinom umijeću poziranja. Pišemo o njegovim antisemitskim proglasima, a ne o njezinim modnim iskoracima. Koja je uopće njezina priča? On govori, za nju, umjesto nje, poput trbuhozborca. On je pripovjedač. Ona, iako gola, ustvari je nevidljiva.
"Zašto svi misle da se žene ponižavaju kad razotkrijemo uvjete vlastitog ponižavanja?", piše Chris Kraus. Utoliko je Biancin potez potencijalno feministički, jer je razotkrivši se na crvenom tepihu razotkrila uvjete svojeg bivanja – kao lutka, model izveden na crveni tepih, a ne izvedbena umjetnica.
