Na nedavno završenom 17. Subversive Festivalu gostovala je i poznata američka profesorica i aktivistkinja Angela Y. Davis. Poznata po svom radikalizmu iz 1960-ih i 1970-ih godina, kada je sudjelovala u antirasističkom i komunističkom pokretu u SAD-u, ona ni danas ne odustaje od borbe za pravednije društvo, o čemu svjedoči i naslov njezinog predavanja koje je održala u prepunoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog – "Sloboda je stalna borba". To je ujedno i naslov njezine knjige iz 2015. godine, koja je odsad dostupna i u hrvatskom prijevodu, koji potpisuje Milena Ostojić. Prije spomenutog predavanja, Davis je u zagrebačkoj Galeriji Forum održala i konferenciju za medije, na kojoj je najprije odgovarala na pitanja prisutnih, a zatim je dala i nekoliko kraćih intervjua.

Ovdje ćemo ukratko izložiti neke stavove koje je iznijela na konferenciji i kasnije na predavanju. Govoreći o svojoj povezanosti s idejom komunizma, a u vezi s borbom Afroamerikanaca za građanska prava 1960-ih, Davis je kazala da je zbog raširenog antikomunizma u makartističkoj eri ali i kasnije, komunistička partija sudjelovala, a ponekad bila i na čelu borbe za oslobođenje crnaca. Još je njezina majka, Sallye B. Davis, sudjelovala u pokretu 1930-ih i 1940-ih godina, kada su crni komunisti putovali zemljom, odlazili na jug, i organizirali pokret, kako među poljoprivrednicima tako i među industrijskim radnicima. Ideja je od najranijih dana bila ukinuti kapitalizam i rasizam. Ljudi koji su pripadali partiji u 20. stoljeću izbrisani su iz povijesti. Ne treba praviti razliku što je komunistička partija bila na jednom mjestu, a crnački pokret na drugom jer su ti pokreti utjecali jedan na drugoga.

I umjetnici su sudjelovali u društvenoj promjeni. Za Davis umjetnost nije primarno sredstvo koje podupire radikalne društvene promjene. Umjetnost je zaseban svijet koji nam omogućava da gradimo pokrete, koji bez umjetnosti i umjetnika ne bi bili mogući. Umjetnost nam govori o onome što možda još ne znamo, ali osjećamo. Muzičari su na primjer iznimno prisutni u radikalnim pokretima svuda u svijetu, a njihovo je sudjelovanje u pokretu u Sjedinjenim Državama bilo itekako značajno. Naslov Davisine knjige "Sloboda je stalna borba" ujedno je i naslov pjesme o slobodi, a umjetnost ljudima dozvoljava da osjećaju. Bez osjećaja za umjetnost ne možemo prepoznati ni snažne socijalne pokrete.

Što se tiče sudjelovanja SAD-a u ratovima u Palestini i Ukrajini Davis je za trenutačni prekid sukoba u Ukrajini. Ratovi se ne bi trebali međusobno zakrivati. Budućnost s onu stranu kapitalizma za koju se borimo budućnost je bez rata. Ljudi diljem svijeta osuđuju ono što se događa u Gazi i to je povezano sa solidarnošću s Palestinom, a za Davis to nije počelo sada, nego ju prati cijeloga života. Genocid u Palestini s kolonijalizmom doseljenika traje od njezinih tinejdžerskih dana. No, tu su i druge stvari, ono što se događa na Haitiju, u Sudanu i Kongu. Ma koliko bili fokusirani na pojedine događaje, moramo se okrenuti intersekcionalnosti borbi. Ako se fokusiramo na jednu borbu, to ne znači da ignoriramo druge. Zbog toga se istovremeno fokusiramo i na probleme zaštite okoliša.

No biti svjestan sukoba nije dovoljno. Sjetimo se pokreta nesvrstanih, borbi u Africi za oslobođenje. Jesu li oni dio našeg današnjeg nasljeđa? Jesu. Ono što smatramo novinom u današnjem cionizmu i nije tako novo. Profesori koji su se tome decenijama odupirali u američkom obrazovnom sistemu ostajali su bez posla. Studentski pokret za pravdu u Palestini postojao je još u 1970-ima, a i danas je prisutan u mnogim kampusima. I tada je bio zabranjen. Mnogo toga još treba učiniti, ali vrijedi uočiti promjene koje Davis i njezina generacija primjećuju. One su izravna posljedica aktivizma, prvenstveno samih Palestinaca, ali i onih koji su s njima solidarni. Ti pokreti zbog sveprisutnosti cionizma nisu imali velikog uspjeha u proteklim decenijama. No nesvrstanost i dekolonizacija Afrike itekako su utjecali na borbe diljem svijeta. U SAD-u su danas mnogi zainteresirani za paralele aktualnog stanja i pokreta iz 1960-ih i ranih 1970-ih, a postoji i povezanost borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi i današnje borbe protiv aparthejda u Izraelu. Lekcije iz prijašnjih vremena vrijede i danas. Ali u Sjedinjenim je Državama, kazala je Davis, sjećanje i danas veliki problem. Dovoljno je sjetiti se Vijetnama. Kada je putovala Evropom, ranih 1960-ih godina, bila je impresionirana intenzitetom i jasnoćom sjećanja na Drugi svjetski rat. Istina je da se on odigrao u Evropi, ali u Sjedinjenim Državama 1960-ih više se nije govorilo o posljedicama toga rata, uključujući i borbu protiv fašizma. Za nju je to bila lekcija o važnosti povijesnog sjećanja.

Pravo na otpor okupaciji nije važno samo za Palestince, nego za opću solidarnost svih koji demonstriraju diljem svijeta, da uzvrate udarac. Davis se tu vratila paraleli crnačkog pokreta u SAD-u i Palestine. Ta dva pokreta za nju su u bitnome povezana odlučnošću da se ne odustane, što pomaže razvoju različitih oblika otpora. Bit solidarnosti s Palestinom zato je u prepoznavanju da je otpor moguć. Da je mogućnost drugačije budućnosti na horizontu. Cionizam je jak u SAD-u, a sada i u Evropi, zbog toga je reprezentacija Palestinaca tako važna i ona obilježava ovaj period. S jedne strane imamo moćnu vojsku, a s druge strane one koje predstavljaju kao teroriste. Palestinci su djeca koja bacaju kamenje, jer odbijaju kapitulirati.

Problem je što industrija eskapizma aproprira borbe Afroamerikanaca za slobodu u SAD-u. To je još Herbert Marcuse, njemački filozof i Davisin mentor na doktoratu, nazvao represivnom tolerancijom. Živimo u kapitalizmu i ne trebamo se čuditi što kapitalističke korporacije pokušavaju eksploatirati proteste jer nastoje generirati više profita. To govori o tome koliko je otpor sveprisutan. To je naše političko obrazovanje. Kako pokreti rastu i sazrijevaju posljednjih decenija, posebno u slučaju Palestine i na sveučilišnim kampusima, sudionici očajnički žele da ih se uhapsi. Hapšenje je svojevrsna mjera efektivnosti protesta. Davis to razumije jer je i u ranim danima njezine borbe postojala želja da se bude uhapšen u pokretu koji se borio protiv aparthejda. Ona se danas ne želi predstavljati kao netko tko je važan u osmišljavaju strategije pokreta. Hrabrost onih koji protestiraju treba kombinirati s ozbiljnim istraživanjima o mogućnostima djelovanja. U SAD-u postoji tendencija ograničavanja na vlastitu zemlju, kao da su Sjedinjene Države svijet. Pokreti solidarnosti sa Palestinom postoje i u drugim dijelovima svijeta, na primjer u Irskoj, Južnoj Africi i drugdje, zato je pokret solidarnosti s Palestinom važan i za feminizam, borbu protiv rasizma i policijskog nasilja.

Neke od tih tema Angela Davis iscrpnije je elaborirala u svom predavanju. No, mi ovdje nismo išli za sveobuhvatnošću, nego za time da na odabranim primjerima prikažemo polje interesa te aktivistkinje i profesorice, koja ni sa navršenih osamdeset, ne prestaje vjerovati da sloboda stalna borba.