Filmski dio Subversive Festivala ponudio je niz kvalitetnih ostvarenja, a odmah na svečanom otvorenju prikazano je jedno od najintrigantnijih, "Kritična zona" Alija Ahmadzadeha. Prvi smo put u Hrvatskoj imali priliku susresti se s vodećim iranskim underground sineastom, i to ne samo putem njegova filma nego i doslovno, jer je autor bio gost festivala.
Ahmadzadeh u dugom je igranom metru debitirao 2013. uratkom "Kamijeva zabava" i odmah se probio u glavni program festivala A kategorije u Tallinnu, dok je u Iranu film zabranjen za prikazivanje. Nimalo čudno jer tematizira skupinu besciljnih urbanih djevojaka i mladića čiji je interes "puka zabava", što uključuje alkohol i drogu, a desi se i jedna smrt. Dvije godine potom uslijedila je "Majka atomskog srca" s kojom se Ahmadzadeh probio u jedan od pobočnih programa Berlinalea, a kao i u prethodniku, protagonistice su mlade, moderne i zgodne djevojke željne zabave, ponovo ima droge, ponovo se (noću) vozi ulicama Teherana, s tim da su sad ubačeni i fantastični elementi. Sa sljedećim naslovom "Padideh" iz 2017. autor se nije uspio recepcijski probiti izvan sfere undergrounda, no nadoknadio je to prošle godine svojim najvećim dosadašnjim uspjehom. Njegova je "Kritična zona" naime pobijedila na vrlo prestižnom festivalu u Locarnu te obišla niz slikopisnih smotri solidne reputacije, da bi naposljetku otvorila zagrebački Subversive.
Ovog puta na poziciji središnjeg lika je muškarac, ali ponovo se radnja gotovo u cijelosti događa noću na ulicama Teherana i prilaznim putevima kojima protagonist krstari svojim autom, skupljajući i raznoseći drogu te pomažući ljudima u nevolji. Noćni je to film ceste, a kao i svaki pripadnik dotičnog žanra izrazito epizodično komponiran po principu susretanja raznih ljudi tijekom vožnje. Nimalo iznenađujuće kad je Ahmadzadeh u pitanju, ti će ljudi najčešće biti mlade i privlačne djevojke po ukusu zapadnjačkih gledatelja, u čemu međutim nema ništa autokolonijalno – iranskom oporbenom režiseru jednostavno je stalo da svijetu pokaže da i u Iranu, pogotovo u velegradu kakav je Teheran, usprkos represivnom režimu koji je spreman i ubijati da bi modno-moralno obuzdao buntovnike, itekako postoje moderni mladi ljudi koji se ni po čemu bitnom ne razlikuju od svojih zapadnjačkih vršnjaka.
Jedna od njih protagonistova je, čini se, djevojka plesačica, druga njegovateljica u domu za starije i nemoćne osobe, treća stjuardesa s kojom će se središnji lik prepustiti narkomanskoj seansi što će završiti fantazmagorijskim prizorima, pri čemu će djevojka u činu ekstatičnog oslobođenja raspustiti kosu i raskopčati košulju, te zavijati poput vučice ili čak vukodlačice tijekom opasne vožnje i izhaluciniranog bijega od progonitelja.
Utjeloviteljice njegovateljice i stjuardese lijepe su, senzualne i glumački savršeno prirodne poput Rosario Dawson, a film sadrži i jednog nježno lijepog poluobnaženog mladića izblajhane kose u narkomanskoj krizi, koji u protagonistu, što mu je došao pomoći na poziv mladićeve majke, izaziva nježnost koja je možda i homoerotska (nije naodmet spomenuti da su njegovi "klijenti" i transvestitski homoseksualci).
Iz svega navedenog jasno je zašto "Kritična zona" od islamističkog režima nije dobila dozvolu za prikazivanje i zašto je njezin autor u Iranu persona non grata. Iz istih je razloga jasno i zašto Ahmadzadeh i njegovi filmovi dobro prolaze na zapadu, ali nipošto ne treba sve svesti na ideopolitičku razinu. "Kritična zona" impresivnija je kad se gleda u kontekstu iranske kinematografije i društva, ali i neovisno o njemu riječ je o respektabilnom ostvarenju. Ahmadzadehovi redom neprofesionalni glumci izvanredno su autentični, a njegova filmska noć i u doslovnom i u prenesenom smislu puna je erosa. Ne treba tražiti više od jednog gerilskog ostvarenja.
