Bahareh Akrami je iransko-francuska ilustratorica i suradnica istraživačkog portala Mediapart. Prije gotovo deset godina preživjela je najsmrtonosniji teroristički napad u Francuskoj, koji se dogodio 13. studenog 2015. u Parizu. Te je večeri bila u jednom od više kafića i barova koji su bili meta koordiniranih terorističkih napada u kojima je ubijeno 132 ljudi, a još su stotine ozlijeđene. Najveće suđenje u modernoj povijesti Francuske trajalo je dvije i pol godine, 300 odvjetnika zastupalo je 2.500 tužitelja i 20 optuženih, a Akrami ga je zabilježila crtežima. Jedna je od 20 autorica i autora stripa "Žena, život, sloboda", koji je u Hrvatskoj nedavno objavio Sandorf. Priredila ga je Marjane Satrapi, također francusko-iranska ilustratorica i redateljica, autorica kultnog grafičkog romana "Persepolis".
Recite nam nešto o temi stripa "Žena, život, sloboda" i što vam je značilo sudjelovati u tom projektu?
U rujnu 2022. godine mladu ženu po imenu Mahsa Jina Amini ubila je moralna, odnosno vjerska policija Islamske Republike Iran zato što je navodno nepropisno nosila maramu na glavi. Vijest o njezinoj smrti proširila se društvenim mrežama, a njezino ime postalo je poklič bijesa tisuća Iranki i Iranaca. Ubrzo nakon toga žene su izašle na ulice, počele skidati marame i skandirati "Smrt diktatoru". Na Sveučilištu u Teheranu studenti su počeli protestirati s transparentima s Mahsinom slikom i uzvikivati slogan "Jin, Jiyan, Azadi", što na kurdskom znači "Žena, život, sloboda" (Mahsa Amini bila je Kurdkinja, op. a.) i tako se rodio protestni pokret. Knjiga nosi taj naslov, a cilj joj je umnožiti i ojačati glasove iranskih žena i muškaraca izvan Irana i ispričati im priču o revoluciji koja je započela u rujnu 2022. Drugi cilj je poručiti narodu Irana da nije zaboravljen. Na profesionalnoj razini, bila mi je čast dati svoj doprinos ovoj knjizi, zajedno s toliko talentiranih ilustratora i ilustratorica. Na osobnoj razini, s obzirom na to da sam kći iranskog političkog izbjeglice, bilo mi je važno uključiti se u borbu koju su započeli moji roditelji i kojoj je cilj uspostava demokracije i ljudskih prava u Iranu.
U izvještaju Amnesty Internationala iz rujna ove godine navodi se da su vlasti od početka protesta zaoštrile "rat protiv žena", naročito putem takozvanog Plana Noor, koji se provodi od travnja ove godine. Što to konkretno znači za Iranke?
Od početka pokreta "Žena, život, sloboda" protivljenje obavezi nošenja marame nikada nije bilo tako snažno. Obavezni veo moćan je simbol režima i to je razlog zbog kojeg režim oko tog pitanja nikada neće popustiti. To je razlog i zašto se represija intenzivirala. Kako se navodi i u izvještaju Amnestyja, novi zakon omogućava smrtnu kaznu, bičevanje, zatvor i druge oblike kažnjavanja za sve one koje se protive obavezi nošenja marame. U praktičnom smislu to znači da žene koje izađu na ulicu nepokrivene mogu biti kažnjene globom, zabranom ulaska na fakultet, mogu im se zaplijeniti automobili ako voze nepokrivene, može ih se privesti u policijsku stanicu na ispitivanje i staviti u zatvor.
Ovaj pokret često se opisuje kao različit od prethodnih protuvladinih protesta jer poziva na svrgavanje režima, a ne na njegovu reformu, čime se implicira da prosvjednici ne vjeruju da se režim može reformirati. Slažete li se s time?
Iranci više ne vjeruju da je ikakva reforma moguća. Žele ukidanje Islamske Republike, odvojenost grana vlasti i odvojenost vjerskih institucija od institucija države. Uz to što je ukinuo osobne slobode, režim je gurnuo zemlju u katastrofalno ekonomsko i ekološko stanje. Ljudima je dosta ovog režima u ideološkom, ekonomskom i ekološkom smislu.
Strip album o aktualnoj iranskoj revoluciji
U studenom ove godine TV kanal Arte prikazao je animiranu seriju pod naslovom "Le grand procès" (Veliki proces), čija ste autorica. U pitanju je neka vrsta dnevnika sa suđenja počiniteljima terorističkog napada u studenom 2015. Vi ste bili svjedokinja na sudu, ali ste i preživjeli sam napad. Zašto ste se odlučili dokumentirati suđenje?
Bilo mi je važno prisustvovati suđenju jer sam željela što bolje razumjeti ove događaje. Kada sam tek počela odlaziti u sudnicu nisam odmah namjeravala svjedočiti, a ni bilježiti saslušanja. Borila sam se s vlastitom ulogom žrtve, ali sam tijekom vremena nastojala pronaći, odnosno izgraditi novu ulogu sebe kao internog komentatora, kao građanke. Tako sam počela dokumentirati proces. Dakle, inicijalno sam to radila zbog sebe, a kasnije za druge – za pamćenje, kako ne bismo zaboravili. Iako suđenje nije bilo besprijekorno, mogu reći da sam prilično ponosna na svoju zemlju domaćina jer je iznijela taj proces dostojanstveno i s poštovanjem za žrtve, uključujući i izvanredne odvjetnike počinitelja najgoreg terorističkog napada s kojim se to društvo suočilo.
Geopolitička situacija na Bliskom istoku mijenja se ubrzano i dramatično, u Palestini, Libanonu i Siriji, gdje su sve važni saveznici Irana. Kako bi ti događaji mogli utjecati na iranski režim i društvo?
Nisam stručnjakinja za geopolitiku, ali mislim da su recentni događaji zadali ozbiljan udarac stabilnosti Islamske Republike, naročito pad režima Bašara al-Asada u Siriji. Nadam se da će režim u Iranu oslabjeti do te mjere da sam pokuša ispregovarati svoju izlaznu strategiju, ali to nije realno. Bojim se i izraelskog napada. Ratovi su uvijek strašni, a ovi ratovi koje Izrael recentno pokreće naročito. Što se tiče iranskog društva, ono se nada da će se osloboditi režima, ali bez vanjske pomoći ili sile.
U posljednjih desetak godina svjedočimo golemom porastu popularnosti ekstremne desnice u Francuskoj i u cijeloj Evropi, mahom na antimuslimanskoj retorici. Brine li vas islamofobija?
Jako sam zabrinuta zbog porasta islamofobije. U Francuskoj se borba za oslobođenje Iranki često instrumentalizira kako bi se napadalo francuske muslimane, što je sramotno. Smatram da se protiv toga moramo boriti konstantnim analiziranjem jer kulturna bitka još nije izgubljena. Ja osobno to radim svojim crtežima, pokušavajući na jednostavan način objasniti ono što se događa u društvu.
