Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, već se godinama dokazuje kao borkinja za unapređivanje ljudskih prava i sprečavanje diskriminacije, koje u našem društvu ima puno. U intervjuu ističe da će i dalje snažno i nepristrano tražiti dosljedno poštivanje svih zakona i međunarodnih dokumenata te pratiti rad državnih i lokalnih tijela na postizanju ravnopravnosti spolova, kao i zahtijevati uklanjanje diskriminatornih praksi.
Kakvi su posljednjih godina trendovi s obzirom na prava žena u Hrvatskoj?
Prema podacima iz Indeksa rodne ravnopravnosti (EIGE), Hrvatska je od 2013. do 2022. kontinuirano svake godine bilježila blagi napredak. Najlošije smo bili ocijenjeni i pozicionirani 2013. sa 52,3 boda uz 25. mjesto u EU-u, a najbolje 2022. sa 60,7 bodova i 19. mjestom. Unatoč tome, u svim područjima mjerenja i dalje se nalazimo ispod prosjeka EU-a, dok posljednji podaci iz 2023. godine – 60,7 bodova i 20. mjesto – ukazuju na potencijalnu stagnaciju. Već godinama, uključujući pritužbe žena na diskriminatorno postupanje u svim područjima života čini oko dvije trećine svih pritužbi te ukazuje na činjenicu da su žene i dalje društvena skupina koja je suočena s diskriminacijom temeljem spola, majčinstva i obiteljskog statusa u društvenoj, javnoj i privatnoj sferi. Samo lani Ured pravobraniteljice radio je na 1.909 predmeta, od kojih se 829 pritužbi odnosilo na zaštitu od diskriminacije. Od toga se 80,8 posto slučajeva odnosilo na žene, a spol je bio i najzastupljenija kategorija diskriminacije – u 60,2 posto slučajeva.
Koliko su u tom smislu štetni antirodni pokreti i stavovi pojedinih stranaka ili crkava?
Ti su pokreti u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina zaživjeli i proširili se kroz različite sfere javnog života, zahvaljujući dobroj organiziranosti i dosljednosti u djelovanju. U javnom prostoru se tijekom godina uvriježio prepoznatljiv aktivistički diskurs. Iako polazi od patrijarhalnih vrijednosti, često se pozivajući na religijske tradicije u svrhu davanja većeg legitimiteta i kredibiliteta patrijarhalnom sustavu vrijednosti i prividnog odmaka od nerelevantnosti zastarjelih običajnih praksi, primjetno je da se njime ne stavlja naglasak na vrijednosni sustav u okvirima religijskog nauka, već se priklanja stručnoj terminologiji iz područja ljudskih prava i poziva na pravne izvore i "znanstvene činjenice". Pritom se u pravilu radi o aktivističkom nestručnom, parcijalnom i selektivnom pristupu znanosti i pravu, što zapravo predstavlja manipulaciju pravom i znanošću. Primjerice, vrlo se široko i fluidno koriste stručno nedefinirani koncepti "dženderizam" i češće "rodna ideologija", čiji se negativan prizvuk koristi za etiketiranje bilo kojeg aspekta rodne ravnopravnosti koju određena aktivistička skupina označi neprihvatljivom tekovinom, iz njihove perspektive "dekadencijom", suvremenog društva. Primjere zastrašivanja javnosti "rodnom ideologijom" možemo čuti i u Hrvatskom saboru, dok neovisne pravobraniteljske institucije, ne samo naša, znaju biti etiketirane kao "ideološki pristrane", kao na nedavnom okruglom stolu u Saboru.
Kada je riječ o djelovanju vjerskih zajednica u Hrvatskoj, nijedna od njih ne daje otvorenu podršku društvenim pokretima o kojima je riječ. Aktivističke strategije antirodnih pokreta u našoj zemlji ne razlikuju se od onih u drugim zemljama, počevši od SAD-a pa do pojedinih zemalja EU-a u kojima su njihove inicijative utjecale na izmjene javnih politika u smjeru degradacije stečenih ljudskih prava. Primjer Poljske, ali i nekih drugih zemalja EU-a, poput Mađarske ili Bugarske u kojoj je nedavno uvedena zabrana "LGBTIQ+ propagande" u školama, treba smatrati upozoravajućim.
Destruktivni mitovi
Koliko su alarmantni podaci o rodno utemeljenom nasilju?
Aktivističke strategije antirodnih pokreta u Hrvatskoj ne razlikuju se od onih u drugim zemljama, počevši od SAD-a pa do pojedinih zemalja EU-a. Primjer Poljske, ili Mađarske i Bugarske, treba smatrati upozoravajućim
Ono je jedan od najsustavnijih i najčešćih oblika kršenja ljudskih prava žena na svijetu. Predstavlja značajan i globalno iznimno raširen društveni problem. Hrvatska tu nije izuzetak. Seksualno nasilje jedan je od njegovih oblika, a karakterizira ga iznimno zabrinjavajući visok postotak tamnih brojki, odnosno neprijavljenih i neprocesuiranih slučajeva. Počinitelj je uvijek ili gotovo uvijek muškarac, a žrtva je, upravo zbog svog spola – žena ili djevojčica. U hrvatskom društvu također još uvijek egzistira prevladavajuća patrijarhalna paradigma, prema kojoj se u takvim slučajevima nasilja prvenstveno problematiziraju žrtva i njezino ponašanje, a ne počinitelj. U svom radu kontinuirano ukazujemo na to da su žrtve seksualnog nasilja često izložene predrasudama i stigmatizaciji, zbog čega se ono u velikom broju ne prijavljuje ili se, najčešće u slučaju seksualnog uznemiravanja, prijavljuje anonimno. Silovanje, kao jedan od najtežih oblika seksualnog nasilja, na žrtve ostavlja dugoročne i nesagledive posljedice. Prema statističkim podacima MUP-a, u 2023. evidentirana su ukupno 194 kaznena djela silovanja, što je za 22 djela ili deset posto manje nego u 2022., kada je bilo evidentirano 216 kaznenih djela silovanja, a sve žrtve su bile ženskog spola. Analizom podataka vidljivo je kako je broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u 2023. identičan tom broju u 2021. godini. Od ukupno navedenih kaznenih djela, njih 100 (51,5 posto) počinjeno je na štetu članica obitelji i bliskih osoba (60 posto u 2022.).
Značajan problem i zapreku prijavljivanju najtežih oblika seksualnog nasilja predstavljaju destruktivni mitovi o seksualnom nasilju, kao i relativiziranje traume žrtava, ali nerijetko i sekundarna viktimizacija, odnosno nerazumijevanje i nesenzibiliziranost nadležnih institucija na koje žrtve nailaze kada se odvaže prijaviti nasilje. To dovodi u pitanje učinkovitu borbu protiv tog problema i posljedično odlučnost žrtava da o tome progovore. Sustavno ističem da su kazne za počinitelje preblage, a trajanje sudskih postupaka predugo, što kod žrtava dodatno stvara osjećaj bespomoćnosti i nepovjerenja u sustav. U svojim preporukama na temelju dugogodišnje prakse upućujem na nužnost unapređenja sustava te osiguranja sustavne i kontinuirane edukacije svih nadležnih tijela koja postupaju sa žrtvama seksualnog nasilja, od primjene rodno senzibilnog tretmana prema žrtvama seksualnog nasilja do uvođenja cjelovitog i sustavnog seksualnog odgoja i obrazovanja, uključujući teme o ravnopravnosti spolova kao obvezatnog nastavnog sadržaja na svim obrazovnim razinama. Osim toga, nužno je daljnje jačanje međuresorne suradnje svih nadležnih tijela u cilju prevencije i pružanja pomoći žrtvama seksualnog nasilja te dosljedna primjena Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.
A obiteljsko nasilje?
Što se tiče nasilja u obitelji kao oblika nasilja protiv žena u Hrvatskoj, kontinuirano ukazujemo na alarmantne podatke te već godinama postojan i sve izraženiji trend – broj kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji se učetverostručio, s nešto više od 2.000 evidentiranih djela u 2015. na preko 8.000 u 2023. Broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji istovremeno se praktički prepolovio sa skoro 14.000 u 2015. na ispod 8.000 u 2023. Dodatno, u 2023. je prvi put otkada se prati statistika nasilja nad ženama i među bliskim osobama broj evidentiranih kaznenih djela (8.460) pretekao broj evidentiranih prekršaja (7.675). Navedeni trend upućuje na zaključak na koji upozoravam godinama, a to je da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji zapravo nije ustrojen tako da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja kroz prevenciju, edukaciju i obrazovanje, već se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja kroz penalnu politiku. Kao i dosad, izražavam ozbiljnu zabrinutost zbog nastavka eskalacije ubojstava žena i ove godine. Prema statističkim podacima, s dosad počinjenih 12 ubojstava žena ove godine razvidno je da se brutalizacija nasilja nastavlja. Kada ih usporedimo s podacima iz 2023., vidljivo je da su tada zabilježena ukupno 23 ubojstva u Hrvatskoj, četiri manje nego 2022. i sedam manje nego 2021., od čega je bilo ukupno devet ubijenih žena. Od njih devet, pet su ubili bivši ili sadašnji partneri ili supruzi.
Višnja Ljubičić (Foto: Sandro Lendler)
Činjenica da većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine zapravo njihovi najbliži, supruzi, partneri ili bivši partneri, a velik broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos, duboko je zabrinjavajuća i upozorenje da je sustavne promjene nužno poduzeti odmah. Ne smijemo zanemariti ni da sve češće sinovi ubijaju svoje majke; lani su bila dva slučaja, a ove godine tri. Trend ubojstava žena među bliskim osobama posljedica je uglavnom neučinkovitog sustava suzbijanja nasilja prema njima. Posljednjih desetak godina ipak su vidljivi određeni pomaci u adresiranju problematike nasilja u obitelji u RH. Svjedočimo recentnim izmjenama kaznenog zakonodavstva s ciljem dodatnog unaprjeđenja sustava zaštite žrtava rodno utemeljenog nasilja i procesuiranja počinitelja, za koje temelj proizlazi iz Istanbulske konvencije. Može se postaviti pitanje što bi bilo da nije navedene konvencije, jer bez kvalitetnijeg pravnog okvira koji je proizašao iz njene implementacije rodno utemeljeno nasilje možda bi bilo rasprostranjenije.
Nije li od postojanja zakona važnija njihova primjena?
Jest. Nužna je pravilna primjena postojećih propisa i da svi dionici i javnost razumiju da je rodno utemeljeno nasilje javno društveni problem i kao takvog ga je potrebno strože kažnjavati. Također, rješenje problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Žrtvama rodno utemeljenog nasilja potrebno je osigurati stvarnu i učinkovitu zaštitu, a ne samo deklaratornu i formalnu, pa se opet vraćamo na pitanje nedostatne sveobuhvatne prevencije, kao i nedovoljne edukacije i senzibilizacije struke, ali i društva u cjelini. Uz sve, bitna je nulta tolerancija na rodno utemeljeno nasilje, odnosno najstroža primjena postojećih propisa uz izricanje kazni u okvirima zakonskih maksimuma.
Kako stoje stvari sa zakonskim propisima o regulaciji pobačaja?
Već niz godina se slijedom rješenja Ustavnog suda RH očekuje izrada novog zakona kojim bi se reguliralo to pitanje, uključujući jasno određenje da liječničko pravo na priziv savjesti ne smije dovoditi u pitanje pravo pacijentica na zdravstvenu uslugu. Međutim, do danas to nije ostvareno, niti je poznato kada će biti. Prava na osobni fizički i mentalni integritet i slobodno odlučivanje o rađanju djece ženama su u Hrvatskoj već zajamčena važećim zakonodavstvom, a uvrštavanje tih prava u Ustav svakako bi doprinijelo njihovom snažnijem pravnom utemeljenju. No, po pitanju dostupnosti pobačaja probleme ne bilježimo na legislativnoj, već na provedbenoj razini. Primjerice, Mirela Čavajda, čiji je slučaj medijski odjeknuo prije nekoliko godina, zbog prepreka u Hrvatskoj zdravstvenu je uslugu odlučila potražiti i bez poteškoća ju je primila u Sloveniji, unatoč tome što je slovensko zakonodavstvo po pitanju dostupnosti pobačaja zapravo restriktivnije od hrvatskoga.
Pozivam sve žene koje se suočavaju s uznemiravanjem, prijetnjama, maltretiranjem, uhođenjem i drugim protupravnim ponašanjima da to prijave policiji i da potraže zaštitu
Položaj stranih radnica
Kako komentirate dobre rezultate EU-peticije "My voice, my choice" kojom se traži da pobačaj u Uniji bude siguran i dostupan za sve žene? Od milijun potpisa koje treba skupiti do travnja 2025. do kraja kolovoza skupljeno ih je 566.000.
Na probleme u dostupnosti pobačaja u nekim dijelovima svijeta, uključujući dio zemalja EU-a, već duže ukazuju relevantne međunarodne organizacije. Zbog toga je Europski parlament nedavno usvojio Rezoluciju o uključivanju prava na pobačaj u Povelju EU-a o temeljnim pravima, kojom je pozvao Europsko vijeće da kroz izmjene te Povelje unaprijedi pravno utemeljenje prava na pobačaj. Povoljni rezultati peticije dokaz su prevladavajuće osviještenosti o potrebi dostupnosti sigurnog i zakonitog pobačaja u zemljama EU-a.
Kako biste riješili problem prostitucije?
Zalažemo se za švedski model kriminalizacije kupaca usluga i dekriminalizaciju osoba koje pružaju spolne usluge. Relevantna znanstvena istraživanja ukazuju na to da seksualne usluge u pravilu pružaju te da je bavljenje prostitucijom prvenstveno rezultat loših životnih uvjeta. Trenutni način prekršajno-pravnog zakonskog tretmana prostitucije ne smjera zaštiti žrtava, već dovodi do njihovog svrstavanja u red s prekršiteljima zakona, a iz navedenog je razvidna i izrazita rodna dimenzija ovog fenomena. Da se radi o rastućem problemu čijem je rješavanju nužno pristupiti na sveobuhvatan način, kako kroz izmjene zakonodavnog okvira, tako i kroz javne politike i strategije koje će uključivati tu rodnu dimenziju, govore i recentni statistički podaci: tijekom 2023. došlo je do značajnog i višestrukog povećanja broja prijavljenih kaznenih djela prostitucije, broja počiniteljica te oštećenih osoba koje su sve bile ženskog spola. Značajniji porast je također zabilježen i kod broja počinitelja prekršaja odavanja prostituciji – sa 36 u 2022. na 94 u 2023., pri čemu su žene bile počiniteljice u 89 posto slučajeva. Prema navodima MUP-a, to je posljedica povećane djelatnosti policije u odnosu na tu vrstu kriminaliteta. Stoga se kontinuirano zalažemo za potpunu dekriminalizaciju osoba u prostituciji i dosljedno sankcioniranje kupaca tih usluga, bez obzira na okolnosti u kojima je djelo počinjeno. Nužno je što skorije donošenje novog zakona kojim će se regulirati prekršaji protiv javnog reda i mira te kojim će se implementirati navedeni model. Potrebno je i kontinuirano osvještavati rodnu dimenziju prostitucije kod donositelja javnih politika, službenika policijskog i pravosudnog sustava, medijskih djelatnika i šire javnosti, kao i razvijati politike i programe pomoći i podrške usmjerene izlasku iz prostitucije, uz suzbijanje stigmatizacije i marginalizacije osoba koje se bave ili su se bavile prostitucijom.
Jeste li se dosad bavili problemom uskraćivanja prava i nasilja nad stranim radnicama?
Kako u zemlju stiže sve više radnica i radnika iz drugih zemalja, razvidno je da se učestalo javljaju izazovi vezani uz nepoštivanje njihovih prava u svezi s radom i zapošljavanjem, ali i u drugim aspektima svakodnevnog života. Kada to promotrimo iz rodne perspektive, strane državljanke zaposlene u Hrvatskoj jedna su od osobito ranjivih skupina, nerijetko izložene višestrukoj diskriminaciji, a u određenim slučajevima i nasilju. Kao pravobraniteljica se sustavno zalažem za nužno uključivanje rodne dimenzije pri razvoju i primjeni sveobuhvatnih integracijskih politika, na nacionalnoj i lokalnim razinama. Sve osobe zaposlene u Hrvatskoj imaju ista prava vezana uz rad, pa tako i one koje dolaze iz drugih zemalja, uz prava zagarantirana zakonom te nacionalnim i međunarodnim propisima koji reguliraju druga područja života. Stoga je, uz pravnu integraciju, stranim radnicama i radnicima nužno omogućiti odgovarajuću stvarnu integraciju u svakodnevni život. Kada govorimo o slučajevima protupravnog postupanja poslodavaca, strane radnice i radnici mogu ih prijaviti Državnom inspektoratu RH. Također, pozivam sve žene koje se suočavaju s uznemiravanjem, prijetnjama, maltretiranjem, uhođenjem i drugim protupravnim ponašanjima da to prijave policiji i da potraže zaštitu.
Smatrate li da bi iz proračuna trebalo izdvojiti sredstva za uloške i tampone za kategorije žena kojima je to velik trošak?
Tzv. menstrualno siromaštvo jedan je od kontinuirano aktualnih problema u području reproduktivnog zdravlja. Premda na razini EU-a ne postoji jedinstven model rješavanja problema otežane dostupnosti menstrualnih potrepština posebno osjetljivim društvenim skupinama, poput maloljetnica i nezaposlenih žena, primjetno je da u dijelu zemalja postoje sustavna zakonodavna rješenja kojima se ciljanim skupinama žena osiguravaju besplatne menstrualne potrepštine. U Hrvatskoj smo dugi niz godina bilježili brojne hvalevrijedne inicijative na razini lokalne i regionalne samouprave ili pojedinih ustanova, dok su u novije vrijeme razvidne naznake sustavnog pristupa kroz izdvajanje sredstava iz državnog proračuna. U posljednje dvije godine izdvajaju se sredstva u svrhu opskrbljivanja školskih ustanova i skloništa za žene žrtve nasilja besplatnim zalihama menstrualnih higijenskih potrepština. Vjerujemo da će se navedena stavka narednih godina zadržati kao proračunski standard. Uz to, u skladu s našom preporukom snižen je PDV na menstrualne potrepštine s 25 na 13 posto.
