Već više puta ovdje spominjana Olga Peleš-Krnic, ugledna zagrebačka Srpkinja i poznata humanitarna radnica, održala je još jedno javno predavanje o položaju žena u jugoslavenskom društvu, iznoseći uz ostalo i podatak kako se ženski rad u tvornicama plaća manje nego muški. To potkrepljuje i ovim brojkama: u tvornici papira, kako navodi, žena radi 9 sati na dan i dobiva za to 80-100 kruna tjedno. U isto vrijeme za isti broj radnih sati muškarac dobiva 350 kruna na tjedan. U tvornici tuljčića, tvornici cikorije, tvornici duhana, pivovari, tvornici krpa i tvornici Penkala žene rade teži i manje zdrav posao, a imaju više od 20 posto manju plaću od muškaraca. To sistematsko podcjenjivanje ženskog rada nije tipično samo za fizički, već i za intelektualni posao, naglasila je Olga Peleš-Krnic. Tako, na primjer, učiteljica ne može voditi upravu, pa makar je i posijedila u svom zvanju, dok je i najmlađi učitelj za to sposoban samo zato što je muško.
Krvava tajna iz Banskih Moravica, još iz listopada 1917. godine, konačno je dobila sudski epilog pred sudbenim stolom u Zagrebu. Što se zapravo zbilo te jesenske noći, 5. listopada? Nestala je mlada Ljubica Funduk o kojoj novine pišu da je "bila dobra i mirna žena, koja je radila kod raznih gazda… Kod posljednjeg, Rade Mirića, zavoljela je njegova brata Radovana s kojim je 1912. dobila dijete, sina Dragana. U međuvremenu, Radovan je završio na frontu u Rusiji i tu poginuo. Brat mu je, na nagovor supruge, uzeo Dragana k sebi, a za Ljubicu nije htio ni čuti. Nešto iza toga Ljubica je zagonetno nestala. Žandari su odmah krenuli u potragu za njom, ali je nisu našli. Tek četiri mjeseca kasnije sasvim slučajno u šumi zvanoj Vukmanić neki seljaci su, osjećajući nesnosan miris raspadajućeg ljudskog tijela, otkrili nekakvu vreću i u njoj raskomadane ženske dijelove. Svi su u njima prepoznali nestalu Ljubicu Funduk. Odmah iza toga uhapšeni su Rade Mirić, njegova supruga Marta i njezin bratić Luka Bijelić, pod optužbom da su umorili nesretnicu. Trebao je biti uhapšen i ruski vojni bjegunac Jegor Obočenko, kao suučesnik u zločinu, ali njemu se već bio izgubio svaki trag…" Suđenje je trajalo tjedan dana, saslušano je mnoštvo svjedoka od kojih su mnogi porekli ono što su ranije izjavili – da iza zločina stoje Rade, Marta, Luka Bijelić i Jegor Obočenko – pa je sud nakon kratkog vijećanja donio odluku: zbog pomanjkanja dokaza nitko od optuženih nije kriv! Sve troje optuženih su pušteni iz zatvora, a u njihove ćelije je, zanimljivo, policija smjestila nekoliko besposličara i prijestupnika koji su se zatekli u sudskoj dvorani, a da "nisu mogli razložno objasniti zašto ih to suđenje toliko zanima..!"
