U jesen 1941. godine, iza tri sata popodne, starica s ciklamama u ruci provirila je kroz vrata bolničke sobe na zagrebačkom Sv. Duhu: "Dobar dan, oprostite, tražim Miru Rupčić." "Nije ovdje, pogledajte u sobi do." Započele su posjete i zamršeni labirinti bolničkih hodnika svako toliko namjerili bi nekog na pogrešni odjel ili vrata. Na to se već navikao i stražar koji je na balkonu cigaretom nastojao prigušiti dosadu.
Sedamnaestogodišnja djevojka upalih obraza, s tek zaraslim ranama koje su se blijedo nazirale pod obrubima bijele bolničke oprave, zgrnula je plahtu i napomenula stražaru da treba do toaleta, baš kako su ju je drugarice par dana ranije uputile. "Dobro, ali brzo natrag", promrmljao je stražar kojem nije padalo na pamet dopustiti da mu to pokvari gušt tek zapaljene cigarete. U toaletu ju je čekala staričina kći Milka Zorić Dunja s pletenom košarom, na čijem dnu je stisnula pažljivo složenu ljetnu haljinu i cipele. Dok se djevojka presvlačila i Milka pospremala bolničku odjeću u košaru, članica Pokrajinskog komiteta Narodne pomoći Ružica Turković pazila je da ne naiđu ustaše. Dan prije bile su prisiljene obustaviti plan, kada je jedna pacijentica ušla u toalet. Milka je zagrebala noktima po vratima misleći da je stražar.
No sada se djevojka spuštala niz stepenice i, kao samo još jedna posjetiteljica, pred očima ustaških vojnika, izašla na glavna vrata bolnice. Tamo ju je čekao rukovodilac udarnih grupa Rudi Kroflin, izdajući se pred taksistom za njezina supruga. Odvezli su se do stana Katice Turković-Hegediš u Kušlanovoj 43, odakle se prebacivala iz kuće u kuću, da joj ustaše koji su već preokretali grad u potrazi za njom ne uđu u trag. Nakon par dana, promijenjene boje kose i s krivotvorenim dokumentima, aktivisti Narodne pomoći prebacili su je u partizane.
S Nadom Dimić sam se prvi put upoznala s nekih pet-šest godina. Bila je jedna od superjunakinja u očevim stripovima iz djetinjstva koje je baka uvezala crvenim koncem i ukoričila podebljim papirom
Njeno pravo ime bilo je Nada Dimić. Ustaše su se nadali da će izmrcvarenu djevojku liječnici taman toliko održati na životu koliko im treba da izvuku iz nje imena njezinih drugarica i drugova. I tada i u decembru iste godine, kada su je agenti presreli na zadatku u Karlovcu i prebacili u ustaški zatvor na mjestu današnjeg zagrebačkog hotela Westin, zadržala je integritet odbivši im reći čak i svoje pravo ime. U ustaškom zapisniku ostala je samo zabilješka: "Ankica Vinek?", jedno od imena kojima se služila, i pod kojim je otpremljena u logor Stara Gradiška. Internirane su drugarice i tamo brinule o njoj, previjajući joj rane i bdijući nad njom dok ju je tresla tifusna groznica, sve do strijeljanja u martu 1942.
Vezu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s Narodnom pomoći, kada je Nada Dimić dopremljena u Bolnicu Sv. Duh pred jesen 1941. godine, držali su Dragutin Saili i Vlado Popović, koji su obavijestili Anku Berus u Pokrajinskom komitetu Narodne pomoći KPH-a što se dogodilo. Anka Berus je organizirala akciju spašavanja s Milkom Zorić, Ružicom Turković i Rudijem Korflinom, a ceduljicu s planom tutnula je Nadi u ruku tokom vizite neprimjetno njezina liječnica, Slava Očko, koja će se par mjeseci kasnije pridružiti partizanima u Lici.
Bivša tvornica "Nada Dimić" (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Narodna pomoć je bila mreža uzajamne podrške u okupiranim naseljima koja je održavala kontakt s drugaricama i drugovima u zatvorima i logorima, organizirala njihovo oslobađanje, uspostavljala skrovišta i skladišta za opskrbu hranom i materijalima te poticala lokalno stanovništvo da se uključi u podršku ilegalnim aktivnostima. Narodna pomoć će s Ankom Berus toga decembra 1941., kada je Nada ponovno uhićena, izvlačiti iz logora Danica kod Koprivnice Anku Butorac i Macu Gržetić. Drugarice su Ružici Turković nacrtale kartu šume uz logorski kompleks, gdje ih je, nakon što su Butorac i Gržetić, prateći dogovoreni plan, izmakle već dobrano blagdanski raspoloženim stražarima, dočekala sa šoferom i prebacila s novim dokumentima preko Križevaca za Zagreb.
S Nadom Dimić sam se prvi put upoznala s nekih pet-šest godina. Bila je jedna od superjunakinja u očevim stripovima iz djetinjstva koje je baka uvezala crvenim koncem i ukoričila podebljim papirom, umetnutim u plastični omot za školske bilježnice. Tek desetak godina kasnije, preobrazit će se u osobu od krvi i mesa, koja je mogla biti jedna od djevojaka u autobusu ili u susjednoj školskoj klupi. Smrt Nade Dimić 1942. i Anke Butorac 1943., dok se politički rad još napinjao prema komunističkim idealima - prije nego što je uspostavljena Federativna Narodna Republika Jugoslavija, preobrazila ih je u simbole integrirane u državne politike spomenicima, nazivima tvornica i omladinskom književnošću.
Orden narodnog heroja Jugoslavije, kao i drugi vojni ordeni u bilo kojoj državi na svijetu, služio je izgradnji i legitimizaciji novog političkog i ekonomskog poretka, posebno nakon raskida sa SSSR-om 1948., kada se FNRJ okreće radničkom samoupravljanju. Početkom 1950-ih dodijeljen je najveći broj odlikovanja, i to značajnim dijelom manualnom, tradicionalnom dijelu radničke klase, od metalske i rudarske industrije preko trgovačke struke do tekstilne proizvodnje. Iz zasukanih rukava hiljada radnica i radnika diljem FNRJ-a trebali su se pokrenuti pogoni tvornica u kojima će stasati socijalističko tržište. Iako se ne može poreći da je FNRJ kreirala bolje radne uvjete, omogućila veći životni standard i otvorila zdravstvo i obrazovanje svima, nastavila je urezivati uzde rada u svakodnevnicu.
Izložba Sanje Iveković "Nada Dimić - Rekonstrukcija industrijskog nasljeđa" (Foto: Marko Prpić/ PIXSELL)
Nadilaženje društvene podjele rada i njegova preobrazba nisu se dogodili. Radnička eksploatacija je samo reorganizirana i kontrolirana državnim politikama, koje su je u svom kulturnom polju snabdijevale herojskim narativima o sindikalistkinjama i sudionicama radničkog pokreta kako bi se udarnički održala. Anka Butorac je od 1920-ih uključena u aktivnosti komunističkih sindikata, a 1936. organizirala je jedan od najmasovnijih štrajkova u tvornici Tivar (kasnije Varteks) kod Varaždina. Tvornica Zagrebačka trikotaža i pozamanterija 1950. ponijela je ime po Nadi Dimić, sudionici predratnih radničkih i studentskih demonstracija. Kao partizanke i ratne ilegalke kovane u radničkom organiziranju, trebale su poslužiti kao uzorni primjeri požrtvovnosti i predanosti.
Heroizacija rada navodila je na pomisao da je dostojanstvo u najamnom radu krajnja granica koju je moguće dosegnuti u pokušajima njegova emancipiranja, pa se i tada - kao i danas u feminističkom i radničkom organiziranju - zastajalo na (neosporno važnim) zahtjevima povećanja plaća, porodiljnog dopusta i urednijeg radnog vremena. Dajte nam da radimo, samo nas pošteno platite, ali ne i da odbijemo rad koji nije direktna podrška jednih drugima, nego koji i dalje služi ekstrakciji vrijednosti. Dokidanje najamnog rada, a onda i kućanskog i skrbničkog rada kao mjesta reprodukcije proizvodne snage, zanemareni su odlomci marksističke literature na kojoj su se i Dimić i Butorac radikalizirale.
Nada Dimić, Anka Berus, Milka Zorić i Ružica Turković izranjaju iz kolektivne organizacije, uzajamne podrške i rada otrgnutog kapitalu i izoštrenog protiv njega
U suvremenim postjugoslavenskim državama, kada se zatire i minimum, temeljno dostojanstvo radništva, ta se predodžba rada, a s njime naknadno i Nade Dimić i Anke Butorac, dodatno učvršćuje. Narativ udarnica na radnom mjestu kao onomad žena u borbi se ovaj put plete iz samoproglašenih progresivnih pozicija. "Jugoslavija je najdalje što mogu zamisliti", slegnula je poraženo ramenima polaznica jedne nedavne regionalne feminističke škole. I borba kojoj su doprinijele Nada Dimić i Anka Butorac i mogućnosti njezina rastezanja u današnje okolnosti i iznad njih, zatomljene su već unaprijed posloženim i diktiranim imaginarijima. Komunizam od dostižne težnje još početkom 1940-ih postaje puko sanjanje, ideal koji će se prerasti zajedno s knjigama Alekse Mikića i mladenačkim buntovništvom.
Monografije i zbirke dokumenata preslaguju Antifašistički front žena i druge oblike kolektivnih napora u nacionalne granice još za vrijeme FNRJ-a/SFRJ-a. Žene Srbije, BiH ili Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi monografije su i zbirke dokumenata kojima se ta mistificirana ličnost narodne heroine etnicizira, uguravajući je uredno u nacionalne projekcije i omogućavajući ispreplitanja niti ratova devedesetih s partizanskom borbom.
Članica Komiteta Narodne pomoći Anka Berus će dočekati kraj rata kao ministrica financija u novouspostavljenoj vladi Hrvatske, narednih godina obnašajući, između ostalih, funkcije poslanice u Saveznoj skupštini i predsjednice Socijalističkog saveza Hrvatske. Dok njezina povijest osigurava održavanje kontinuiteta između krhotina komunističkih aspiracija i realizirane društvene organizacije od 1945. do 1990. godine, kontradikcija, trenja i nemira koje iz toga prodiru, Nada Dimić sa svojih prekinutih 17 godina predstavlja utvaru svega što je od 1945. do danas moglo biti. Dok se u Jugoslaviji brusio jedan aspekt njezina života u stvaranju junakinje socijalističkog rada, u ostacima je uništenja Jugoslavije zarobljena u zamrznutom kadru partizanske borbe protiv ustaša i fašista.
Izložba Sanje Iveković "Nada Dimić - Rekonstrukcija industrijskog nasljeđa" (Foto: Slaven Branislav Babić/ PIXSELL)
Kako je antifašistička komunistička borba zadržana u četrdesetima da ne nagrize strukture kapitalističke nacionalne države i razvodnjenog aktivizma sabranog u njezine okvire, to omogućava muzealizaciju te borbe, komemoraciju, politike sjećanja ili ritualno ponovljenu smrt istaknutih osoba svake naredne obljetnice. To postaje umnogome lakše segmentiranjem borbe na ličnosti i događaje, iznimne pojedinke skoro nadljudskih sposobnosti i iznimne okolnosti koje strše izvan inače mirne svakodnevnice. Te predodžbe pritom discipliniraju pomisao da je moguće živjeti živote koji mogu razgranati korijene iz brezovačke šume u one uzduž granica Hrvatske i Europske unije, s migrantkinjama koje nastoje doći do sigurnosti, i razgranati ih do kolektiva koji svojim radom nagrizaju ideje državnog teritorija, iz otpora holokaustu i genocidu protiv židovskog, romskog i srpskog stanovništva u NDH-u prema solidarnosti s palestinskim otporom izraelskom genocidu koji ne posustaje zadnjih mjeseci. Nada Dimić je bila jedna hrabra osoba poput mnogih njezinih i mojih drugarica.
U mnogočemu lik narodnoga heroja/narodne heroine ima mnogo toga zajedničkoga s kršćanskim svecima. Živeći "ispravan život" te unatoč progonu i drugim nedaćama ostajući dosljedni svojim uvjerenjima, mučeni su i umiru za to u što vjeruju. Da bi se moglo sagledati što je moguće naučiti iz predratnih i ratnih komunističkih mreža, kao i to u čemu se nastavlja antifašistička komunistička borba u aktualnim uvjetima, potrebno je spaliti ikone.
Nema iznimnih pojedinki ni iznimnih okolnosti koje ih traže; nasilje neprestano bukti ispod površine i poprima različite oblike koji će imati karakteristike fašističke ideologije, ali koji će isticati vlastite nom de gurre i prilagoditi svoj jezik izmijenjenim prilikama. Nada Dimić, Anka Berus, Milka Zorić i Ružica Turković izranjaju iz kolektivne organizacije, uzajamne podrške i rada otrgnutog kapitalu i izoštrenog protiv njega. Konkretan rad analize, razumijevanja, edukacije i organiziranja te solidarnosti i brige jednih za druge, što se ogleda u akcijama Narodne pomoći i AFŽ-a, zamašnijim su pomacima u tom smjeru.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
