Ima nekih životnih priča koje su toliko nevjerojatne da se po njima ne isplati snimiti film, jer bi gledaoci na izlasku iz kina sumnjičavo vrtjeli glavom misleći da su scenaristi pretjerali. Jedna takva "nefilmčina" je i biografija Kriste Đorđević. Ovaj prikaz prekratak je da se pobroje tek osnovni podaci vezani uz buran život te Gospođe rođene u Zagrebu 1892., iste godine kad i Josip Broz Tito u nedalekom Kumrovcu. Ni slutiti tada nitko nije mogao da će sudbina spojiti zagrebačku buržujku, čiji je otac Svetislav Šumanović bio podban i rođeni brat oca slikara Save Šumanovića i potomka siromašnih zagorskih seljaka.
Nakon školovanja u Zagrebu, Krista je obrazovanje nastavila u Beču. Šumanović je to svojoj jedinici mogao priuštiti. Kao jedan od osnivača Srpske banke nije imao problem s financijama. Budući da joj je majka umrla kad je imala tri godine, važnu ulogu u njenom životu imala je tetka Paulina Matijević, supruga još jednog utjecajnog zagrebačkog Srbina Vladimira Matijevića. S 24 godine udaje se za Đuricu Đorđevića, koji je medicinu završio također u Beču, a povijest ga pamti kao vrsnog dermatologa koji je spasio stotine ljudi od odlaska na frontu, a kasnije i kao pionira u borbi protiv prostitucije i veneričnih bolesti.
Otuda priča nastavlja filmskom brzinom. Već u Zagrebu Krista i Đurica oformljuju kulturni krug i druguju s Tinom Ujevićem, Ivom Vojnovićem, Ivom Andrićem... Poznanstva dodatno proširuju selidbom u Beograd, posebno s kumom Milošem Crnjanskim i Branislavom Nušićem. Predestinirana za građansku elitu, Krista brzo ulazi u najviše krugove i postaje bliska prijateljica kraljice Marije Karađorđević. Poznanstva s vrhom vlasti koristi u planiranju i izgradnji paviljona "Cvijeta Zuzorić", ali ne samo za to.
Tridesetih godina Krista se preko Ive Lole Ribara i brojnih studenata, koje je obitelj Đorđević financijski pomagala, upoznaje s komunističkom idejom i ona počinje surađivati s ilegalcima koji su joj, kako je rekla, imponirali impozantnom odgovornošću koju su gajili prema sebi i drugima. Bila im je tako bliska da je u njezinoj kući u centru Beograda u dva navrata boravio i sam Tito.
U tim, za komuniste olovnim vremenima, Krista je bila vrlo važan faktor za ilegalce. Dovoljno je spomenuti da je tadašnjem partijskom vrhu u Pariz donosila povjerljive materijale iz Beograda. Na tavanu kuće bila je postavljena jedna od tri radiostanice koje je KPJ uopće imala za vezu s Kominternom u Moskvi. Na istom tom tavanu bio je i kufer s čuvenim partijskim zlatom koje je Kristi na čuvanje krajem 30-ih godina povjerio Tito.
Dolazi, međutim, rat. Već prvog dana njemačkog bombardiranja Beograda jedna od bombi u potpunosti ruši njezinu kuću. Krista na zgarištu pronalazi istopljeno zlato koje predaje Titu nakon završetka rata. Legenda, ako joj je za vjerovati, kaže da joj je maršal tom prilikom rekao: "Draga Krista, odavde svi odnose. Samo vi donosite."
U međuvremenu je Gospođa, kako su je zvali i partizani ("Bila je jedina jugoslovenska partizanka koja je bila gospođa među drugaricama", zapisao je Dobrica Ćosić, s čijom je obitelji nakon rata cijelo desetljeće dijelila stan), pred nacističkim progonom bježala iz Beograda u južnu Srbiju, za dlaku izbjegla četničku odmazdu vješto se pozivajući na poznanstva s vladom u izbjeglištvu od koje još tokom rata u ime nove vlasti preuzima Crveni krst, a sve to dok joj je otac član ustaškog Pavelićevog Sabora u NDH.
Još puno toga stalo je u jedan život u koji je prozor tek odškrinuo, kako je napisao, autor Stevan Kostić, kojeg šira javnost poznaje kao novinara u magazinu Oko Radiotelevizije Srbije, a nama su ga preporučili u Centralnoj Prosvjetinoj biblioteci u Zagrebu. Drugarici Gospođi duboki naklon, a čitaocima koji vole biografske knjige topla preporuka.
