U Zagrebu se za vrijeme NDH nije vodio rat samo između ustaša i komunista. Postojao je i puno širi civilni pokret otpora, koji je prirodno simpatizirao ljevicu, ali suština je u tome da njegovi pripadnici iz duboko etičkih i humanih razloga nisu pristajali na teror, nasilje i smrt. Bili su to uglavnom mali ljudi, Hrvati, Srbi i drugi, činovnici, obrtnici i studenti, muškarci i žene. Živeći svoj koliko-toliko uobičajen život, ako se to u tako strašnim vremenima uopće može zamisliti, pomagali su hiljadama progonjenih i borili se da zla bude što manje. A vrijeme je zaista bilo strašno. Ustaški režim je Židovima najprije oduzeo sva građanska prava i imovinu, a potom ih osudio na smrt poslavši ih u Jasenovac i druge logore, odakle se većina njih neće vratiti. Romi su smatrani otprilike najnižim bićima, koje je trebalo likvidirati po kratkom postupku. Srbi su za ustaše bili "neželjeni narod" za koji je također postojala konkretna formula koja se i provodila: trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti. Hrvati antifašisti koji bi se iole usprotivili toj strahovladi odvođeni su pred prijeke sudove ili bi završavali u logoru. Za ustaše je svatko bio sumnjiv, a na ulicama je uz neprestane racije i pretrese vladala atmosfera terora i straha. Čak je i Glaise von Horstenau, opunomoćeni njemački general u NDH, u svojim memoarima napisao da mu se "povraća od Pavelića" i da je "krvoločni ustaški pokret uspostavio teroristički režim".
Njemačka obavještajna služba procijenila je da je u Zagrebu krajem 1941. bilo oko 500 komunista, ali i "oko deset tisuća ilegalaca, možda i više"
O tom dobu i ljudima u pokretu otpora napravljena je konceptualna kazališna akcija pod nazivom "Ilegala u Zagrebu". Njezin podnaslov – turističko-dramski obilazak – zapravo je svojevrsni ironični dodatak koji bi nas trebao podsjetiti da znamo malo ili ništa o ljudima, običnim građanima, koji su pružajući otpor riskirali živote i padali u ruke ustaške policije. Ti ljudi umirali su u mukama u zatvorima na Savskoj cesti, u Đorđićevoj ulici i na Trgu N (današnji Trg žrtava fašizma) te na stratištima Rakovog potoka i Dotrščine. Ti često bezimeni a hrabri ljudi, zbog kojih je, između ostalog, Zagreb 1975. proglašen gradom herojem, u kulturi sjećanja u Hrvatskoj nisu dobili dostojno mjesto. Zato ova tura nastoji biti žaruljica koja će osvijetliti te dramatične događaje i o članovima i simpatizerima pokreta otpora nastoji govoriti s iskrenim pijetetom i odati im više nego dužno poštovanje. Akcija je realizirana u produkciji Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, autorica i producentica je Nataša Puškar, a režiju i dramatizaciju potpisuje Slađana Kilibarda. Prva dva ciklusa obilazaka održana su 2019., lani je zbog korone i potresa sve bilo obustavljeno, da bi ovih dana bio održan treći ciklus.
Bez objave u medijima i na društvenim mrežama, publika "Ilegale u Zagrebu" dobiva tek povjerljivu telefonsku poruku da se treba pojaviti na ugovorenom mjestu, ispod drvoreda u Križanićevoj ulici broj 9, u tri sata i petnaest minuta. U naznačeno vrijeme ondje se okupilo dvadesetak pozvanih gledalaca koji su tog sivog jesenskog dana cupkali na kiši koja je dosadno rominjala, uz nezainteresirane prolaznike. Preko minijaturnog razglasa pušten im je govor poglavnikovog zamjenika i vojnog zapovjednika Slavka Kvaternika o proglašenju NDH, koji publika sluša u ledenoj tišini: "Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska."
Danijel Ljuboja i Dubravka Crnojević Carić kao Maks Luburić i Diana Budisavljević (Foto: Bojan Mrđenović/Ilegala)
Potom se pojavljuje nepoznata djevojka, odjevena u stilu 1940-ih, s torbom i crvenom francuskom kapom na glavi. Predstavlja se kratko i konspirativno: "Ja sam Vera. Pođite za mnom, ali požurite, moramo se brzo kretati gradom." Svatko dobiva "osobnu propusnicu" sa svojim imenom i prezimenom koju je izdala "redarstvena oblast za grad Zagreb", s potpisom i pečatom. Tako počinje obilazak grada od Križanićeve ulice do Hrvatskog narodnog kazališta, a ilegalka Vera zaustavlja se na pojedinim mjestima i prisutnima detaljno opisuje kako je izgledao otpor ustaškom režimu, tko su ljudi koji su u tom otporu sudjelovali i kakva im je bila sudbina. Važno pravilo ilegalnog rada, ističe Vera, često nije bilo u tome da se bude nevidljiv nego obratno: trebalo je svakodnevno biti prisutan pred ustašama i Nijemcima jer su tako ilegalci bili najmanje sumnjivi. Također, postojale su javke, sigurna ali tajna mjesta na kojima su se prenosile obavijesti, važni materijali, hrana i lijekovi za pokret otpora. Jedna od tih javki bila je trafika sestara Zdenke i Rajke Baković u Nikolićevoj ulici broj 7 (pored današnjeg ZKM-a), koja je kao ilegalni punkt radila do prosinca 1941.
Jedan od punktova obilaska je i dvorište bolnice u Draškovićevoj ulici iz koje su liječnici i bolničari, simpatizeri pokreta otpora, izvlačili lijekove i drugi materijal za ilegalce i ranjene partizane. Spomenute su i udarne akcije SKOJ-a, prva iz svibnja 1941. kada su zagrebački srednjoškolci odbili da ih se na maksimirskom stadionu razdvoji na "arijevce, Židove i Srbe" i druga kada su omladinci zapalili Sokolski stadion u Maksimiru da ne bi poslužio kao građevni materijal za gradnju koncentracionog logora. Pokret otpora u Zagrebu, uz sve opasnosti, bio je u to vrijeme vrlo živ. Tako je njemačka obavještajna služba procijenila da je u Zagrebu krajem 1941. bilo oko 500 komunista, ali i "oko deset tisuća ilegalaca, možda i više". Ilegalka Vera nam je također otkrila što su tada u Zagrebu bili "sigurni stanovi" i koliko je fatalan po građane znao biti policijski sat nakon kojeg ste, ako vas zateknu na ulici, mogli završiti u zatvoru ili naprosto biti ubijeni. Govorila je o tome kako su ilegalci prepoznavali opasnosti, kako neki ni pod batinama ustaške policije nisu odavali suborce i kojim se putevima odlazilo u partizane.
Alojzija Stepinca tumači Vilim Matula (Foto: Bojan Mrđenović/Ilegala)
Kraj ture odvija se u prostorijama na Trgu Mažuranića: jedna od njih predstavlja ured nadbiskupa Alojzija Stepinca, druga kancelariju Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika Ustaške obrane i organizatora i zapovjednika ustaških logora. U obje kancelarije ulazi žena, Diana Budisavljević, rođena Obexer (igra je Dubravka Crnojević Carić), koja je shvatila da u ustaškom progonu stradaju i srpska djeca. Došla je moliti Stepinca za pomoć i Luburića da pusti polumrtvu djecu iz logora na brigu njezinoj volonterskoj organizaciji. Bila su to dva dramatična i prijelomna trenutka: sudar njezine očajničke molbe za pomoć i Stepinčeve suzdržanosti, sudar ranjivosti jedne anonimne humanitarke i brutalnog gospodara života i smrti u logoru Jasenovac. "Ja sam došla spasiti jedan narod", kazala je Diana Luburiću. "Ja mogu učiniti da vi sada nestanete i da vas nitko nikada više ne pronađe", odgovara joj Luburić. Danas znamo da je Diana Budisavljević uspjela spasiti tisuće djece iz Lobor-grada, Gornje Rijeke, Stare Gradiške, Jasenovca i drugih logora, premda su joj mnoga ispaćena i izgladnjela djeca umrla na rukama. Izlazeći nakon susreta s Luburićem, Diana traumatiziranim glasom govori publici: "Ja ovo moje strašno iskustvo moram zaboraviti. Ali vi ga ne smijete zaboraviti. Jer ako ga zaboravite, što onda ostaje?" Glumački je ova tura u više nego dobrim rukama: uz Dubravku Crnojević Carić u ulozi Diane Budisavljević, Stepinca tumači Vilim Matula, svećenika i liječnika Igor Drvendžija, dok je uloga Maksa Luburića povjerena Danijelu Ljuboji. Najveće otkriće je Vanja Budimir kao ilegalka Vera, koja nije profesionalna glumica, nego plesačica suvremenog plesa i turistički vodič. Bez njezine uvjerljive transformacije u pripadnicu pokreta otpora ne bismo tako uspješno mogli upoznati najtragičnije razdoblje u 20. stoljeću u Zagrebu.
Vrijednost ove ture, u žanru dokumentarnog kazališta, u tome je što putem umjetničke forenzike povezuje činjenice i fikciju i na taj način ostvaruje svoj temeljni cilj: animiranje intelekta, emocija i imaginacije publike oko stvarnih i neopisivo bolnih tema. Naravno, kao i predstave iz klasičnog kazališnog repertoara, i "Ilegala u Zagrebu" postavlja ključna pitanja: kako su se te strahote uopće mogle dogoditi, gdje je granica između osobnog straha i spremnosti na otpor, zašto o svemu tome danas malo znamo i što ćemo učiniti ako ćemo u budućnosti, uz rizik po vlastiti život, morati spašavati druge. Možda bi se nakon ove konceptualne kazališne akcije, koja preispituje humane vrijednosti, etiku i hrabrost, trebalo prisjetiti rečenice francuskog filozofa Blaisea Pascala: "Ako ima ikakve šanse da u onome što radimo postoji uzvišeni smisao, treba u njega povjerovati jer mi druge alternative nemamo."
