Na početku Drugog svjetskog rata Zagreb je bio središte antifašističkog otpora, s najvećim brojem pripadnika i infrastrukturom, a i Josip Broz Tito bio je u Zagrebu, izjavio je povjesničar Josip Jagić, suurednik knjige "Kartografija otpora: Zagreb 1941.-1945.", u emisiji Vide TV Kontrapovijest Hrvoja Klasića koja je dostupna na ovoj poveznici.
U razgovoru povodom 8. svibnja, Dana oslobođenja Zagreba, Jagić je podsjetio kako su organizaciju otpora u “nepokorenom gradu” - naziv koji je antifašističkom Zagrebu dala televizijska serija iz 1981. godine – vodili komunisti. “Na početku rata, 1941., Zagreb je ključno partijsko središte. Tito je u Zagrebu, najveći broj članova Partije i infrastruktura: solidarne mreže, Narodna pomoć, štamparija, radio stanica... Logično je bilo da otpor krene iz Zagreba”, kazao je Jagić, dodajući da je tako ostalo do proljeća 1942., kada je situacija u Zagrebu zbog ustaške represije postala neodrživa.
Otpor nije eksponencijalno rastao. Organizacija je nekoliko puta razbijena, i morala se dizati od nule, objasnio je Jagić, ilustrirajući to podatkom da je zagrebački Mjesni komitet KPJ u ratu mijenjao sastav čak 21 put, a samo polovina njegovih pripadnika dočekala je oslobođenje. No otpor se oslanjao na široku potporu nepartijaca, i to je razlog zbog kojega se održao, usprkos “divljačkoj represiji koja je samo eskalirala”.
Antifašisti su u Zagrebu organizirali nekoliko ozbiljnih diverzantskih akcija koje su izazvale tešku odmazdu, poput “akcije stadion”, u kojoj su se studenti solidarizirali sa židovskim kolegama koje su ustaše pozvali da se izdvoje, paljenja stadiona na Sveticama, napada na ustašku stražu u Botaničkom vrtu ili diverzije u Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. “Od dvanaest SKOJ-evaca koji su sudjelovali u napadu u Botaničkom vrtu, samo je dvoje dočekalo kraj rata”, precizirao je Jagić, spomenuvši Martina Mojmira, čiju je borbu, ranjavanje i bijeg iz ustaškog zatočeništva 11. listopada 1941. izdvojio kao čin osobitog junaštva. Kazao je da su te akcije bile kao iz holivudskih filmova. Jagić je naglasio kako su žene od samog početka rata imale ključnu ulogu u otporu, a od posljednje trećine 1944. rukovodile su partijskom organizacijom u Zagrebu.
Detaljnije je opisao operacije za oslobođenje grada. “Od 6. svibnja 1945. Zagreb je napušten, ustaše bježe, ali i dalje mnogo ustaša i vojnika Osovine na istoku grada čuva odstupnicu svojim snagama. Istodobno, ilegalci u Zagrebu zovu partizane da što prije uđu u grad, jer ustaše Maksa Luburića i Rafaela Bobana ubijaju po gradu i uništavaju infrastrukturu.”
Jedinice Druge armije ušle su u Zagreb 8. svibnja prije podne, te preko Savske ulice i glavnog trga stigle do Vlaške i Kvaternikovog trga, gdje je bila radio stanica oko koje su vođene najteže borbe. Tako su partizani odsjekli odstupnicu ustašama i Nijemcima na istočnim prilazima gradu i prisilile ih da se izvlače preko Medvednice, kamo ih je gonila Prva armija NOV-a, i gdje su u teškim borbama obje strane podnijele velike gubitke, opisao je Josip Jagić, objašnjavajući i kasniju kontroverzu o tome koje su jedinice trebale osloboditi Zagreb, a koje su to uistinu i učinile.
Govorio je i o kažnjavanju poraženih u prvim poslijeratnim danima. “S obzirom koliko se o tome govori, nevjerojatno je koliko je slabo istraženo. Dostupni historiografski izvori poznati su, ali veći napredak može se ostvariti samo ekshumacijama, koja radi Ministarstvo branitelja. To su važna saznanja, ali informacije koje Ministarstvo daje su minimalne, možda čak tendenciozne. Trebalo bi ih predati javnosti i istraživačima na minucioznije stručno istraživanje”, kazao je Jagić.
“Narodna pravda bila je specifična partizanska logika pravde lišena suvremenih pravnih procedura koje danas podrazumijevamo, i imala je cijeli niz propusta. Uopće nema dileme da su u tim događajima stradali i nevini, ali glavni cilj bila su vojna i politička lica vezana uz režim sila Osovine”, kazao je Josip Jagić u emisiji Kontrapovijest.
