Istorija je u raspadu Jugoslavije u ogromnoj meri iskorišćena kao oružje, izjavio je beogradski povjesničar Dragan Popović u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Tendenciozan odnos prema prošlosti u ogromnoj je meri uticao da raspad Jugoslavije bude krvav, kazao je Popović, koji je u emisiji gostovao u povodu svoje nove knjige “Rat sećanja u Srbiji 1980-1990.”. “Izmenom kolektivnog pamćenja u Srbiji došlo se do toga da su ljudi 1991. odlučili da preventivno udare. To se nije ni krilo. Zvanično se u srpskim medijima govorilo: ako nećemo mi njih, oni će nas, a sećate se šta su oni nama radili. Istorija je iskorišćena kao oružje, naoružana i upotrebljena kao upozorenje šta čeka ljude ukoliko ne uđu u nacionalni tabor, ako ne stanu pod nacionalni barjak i ukoliko se ne okupe oko vođe, koji je garancija da neće da im se ponovi 1941.”, ustvrdio je Popović.
On je u razgovoru s Klasićem objasnio pojmove “kolektivnog pamćenja” i “povijesnog revizionizma” te rekonstruirao proces revizije povijesti osamdesetih u Srbiji. Nakon početka liberalizacije osamdesetih, kazao je, nacionalisti su tražili prostor da inauguriraju svoju verziju prošlosti, što u početku ide polako i skromno, da polovinom osamdesetih preuzmu Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU) i Udruženje književnika Srbije. “No većinu preuzimaju tek kad steknu najmoćnijeg mogućeg saveznika, Partiju koju je prethodno Milošević učinio autoritarnom”, kazao je Popović.
“Milošević je želeo autoritarnu vlast i prepoznao u nacionalizmu i njegovom ključnom metodu, historijskom revizionizmu, vrlo moćne instrumente kako da uplaši ljude, okupi Srbe i ubedi ih da su svi protiv njih. Bio je to brak iz računa. Manje je važno je li Milošević privatno bio nacionalista ili ne: on je s nacionalistima ušao u savez i to nas je dovelo do ovoga gde smo danas”, kazao je.
Revizionisti su “bukvalno udarili u sve elemente kolektivnog pamćenja, a glavne mete su im bile odnos prema državi, pre svega Jugoslaviji, odnos prema njezinom osnivačkom mitu, Drugom svetskom ratu i antifašističkoj borbi, i odnos prema drugim narodima, pre svega Hrvatima i Albancima, dva ključna neprijatelja u mitologiji srpskog nacionalizma. Toliko su izmenili kolektivno pamćenje da je na kraju sve što je Jugoslavija bila i radila od 1945, pojednostavljeno, bilo usmereno na to da se unište Srbi”, kazao je Popović.
Srpski se nacionalizam poslužio historijskim revizionizmom da odnos prema drugim nacijama predstavi kao “potpuni i neprestani konflikt”, pri čemu su Albanci, Hrvati i Slovenci predstavljeni kao najveći neprijatelji, kazao je, podsjećajući na teze srpskog povjesničara Vasilija Krestića koji je još 1986. ustvrdio kako je ključna ideja “svih Hrvata koji su se od Strossmayera do Tuđmana bavili javnim poslom bila da unište Srbe”. U početku je ta ideja odbijena, ali je s vremenom postala dominantna. “Vesna Pešić to zove 'krizni okvir', koji je doveo do toga da su ljudi, kada su 1990. izlazili na izbore ili 1991. donosili racionalne odluke, mislili prvo o vlastitoj bezbednosti i samoodbrani”, opisao je autor knjige “Rat sećanja u Srbiji 1980-1990.” u emisiji Kontrapovijest Hrvoja Klasića.
