Hrvatska je razinu kupovne moći iz kasnih sedamdesetih dosegla tek 2008. i 2009. godine, izjavio je povjesničar s Filozofskog fakulteta Jurja Dobrile u Puli Igor Duda u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Suosnivač i istraživač Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Fakulteta Jurja Dobrile, Duda je precizirao kako su kasne sedamdesete “na jugoslavenskom području godine najvišeg standarda u povijesti”. “Nostalgično sjećanje na to vrijeme odnosi se na iznimno visok standard u odnosu na početnu točku”, objasnio je.
Nije to bio standard najrazvijenijih zemalja Europe i svijeta, ali prosječna plaća krajem sedamdesetih bila je ekvivalentna današnjoj plaći od oko tisuću eura. Automobil Zastava 101 koštao je oko dvadeset plaća, a popularni Fiat “Fićo” oko trinaest plaća. “Za godinu do dvije mogao se kupiti auto, a još su od pedesetih bili dostupni i potrošački krediti”, objasnio je Duda.
Naročito je važna bila brzina razvitka cjelokupnog društva. Neposredno poslije rata dominirao je “ogromni entuzijazam i želja da se nadjača sve što se ružno dogodilo u ratu”. Već na prijelazu 1947. na 1948. Jugoslavija, jedna od najrazrušenijih zemalja u Europi, ekonomski je dostigla razinu iz 1938. ili 1939., ali sve do 1953. živjelo se “na bonove”, s racioniranom opskrbom.
Napredak kreće u prvoj polovini pedesetih, s uvođenjem radničkog samoupravljanja i potrošačkih savjeta: do kraja sedamdesetih BDP gotovo neprestane raste, i iz godine u godinu živi se sve bolje. Šezdesetih, plaća se udvostručila. Ljudi koji su neposredno nakon rata rođeni “na slami”, sedamdesetih su, u zreloj dobi, živjeli u elektriciranim stanovima s automobilima i svim kućanskim uređajima. “Promjena u jednoj generaciji ravna je promjeni koju su najrazvijenija društva prolazila kroz stotinu godina. Bio je to ogroman skok s golemim pozitivnim učinkom”, kazao je Duda.
Nije, međutim, važan samo osobni, nego i društveni standard. Stambena kriza rješava se organizirano, pa ima godina kada se gradi i po sto tisuća stanova godišnje. Unapređuje se zdravstvena skrb, obrazovanje i druga područja koja čine kvalitetu života, poput socijalnog turizma. Ključan element tog koncepta, suprotstavljenog komercijalnom turizmu, bila su radnička, dječja i omladinska odmarališta. “Jugoslavija je bila dosegla globalni ideal socijalnog turizma koji kaže – tjedan odmora za tjednu plaću. Jedan tjedan godišnjeg odmora nije smio koštati više od onoga što bi radnik zaradio i potrošio u svojem mjestu stanovanja”, objasnio je Duda dodajući kako je društvo tom vrstom pogodnosti ideološki poručivalo kako je “drugačije, jer sada svi imaju pravo na ono što su ranije imali samo neki”.
Zemlje sovjetskog bloka Jugoslaviju su gledale kao svoj Zapad, svoju Kaliforniju, ustvrdio je Duda. “Sovjetski blok mogao je samo sanjati ono što se u Jugoslaviji moglo već od šezdesetih: slobodno putovati na Zapad. Jugoslavija je tom dijelu Europe bila kontakt sa Zapadom”, kazao je, navodeći podatak da je u Jugoslaviji sedamdesetih šest od dvadeset milijuna građana posjedovalo putovnicu, dok je osamdesetih dvije trećine građana Hrvatske boravilo u inozemstvu.
U razgovoru s Hrvojem Klasićem Duda je govorio i o odlascima u Trst u kupovinu, što je u Jugoslaviji bila postala neka vrsta društvenog rituala, o korištenju i proizvodnji aparata za masovnu potrošnju, o utjecaju fenomena televizije, kao i o različitim vidovima potrošačkog društva u nastajanju, od kojega je jedan bio i popularni komercijalni tjednik “Vikend”, začetak “vikend kulture”, pokrenut nakon što je radno vrijeme skraćeno a subota postala neradna, pa se pojavila potreba da radni narod dozna kako može provesti slobodni vikend.
