Na velikoj izložbi ‘Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost’, koja se od 26.travnja do 30. rujna održava u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, važnu ulogu ima Igor Duda, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Duda je na izložbi bio zadužen za kulturu svakodnevice, čime se i inače bavi u svom znanstvenom radu.
Šezdesetih se godišnje prosječno gradi oko 25.000 stanova i kuća i te će brojke do vrhunca doći 1970-ih, no ni to nije bilo dovoljno za zadovoljavanje svih potreba
Kako je došlo do vašeg sudjelovanja na ovom velikom projektu čiji je inicijator Zvonko Maković?
Profesor Maković je okupio brojnu ekipu suradnika. Uz tim dizajnera, muzejskih stručnjaka i koordinatora iz Muzeja za umjetnost i obrt, dvadesetak je autora radilo na pojedinim segmentima izložbe. Pisali smo tekstove, pronalazili izloške ili iz ponuđenoga birali ono što će se na izložbi prikazati. Poziv profesora Makovića rado sam prihvatio, sjećajući se i njegove izložbe ‘Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti’ iz 2004. koja mi je bila vrijedan poticaj dok sam još bio početnik. Dio o kulturi svakodnevice u 1960-ima odlično se nadovezuje na moja istraživanja koja su već više od 15 godina usmjerena prema povijesti svakodnevice i društvenoj povijesti socijalističke Hrvatske i Jugoslavije. Šezdesetima se bavi moja knjiga ‘U potrazi za blagostanjem’ iz 2005., djelomično i knjiga o pionirima iz 2015. te niz drugih radova. Imam i nešto iskustva s izložbama jer sam sudjelovao u projektima ‘Refleksije vremena 1945.-1955.’ u Klovićevim dvorima u Zagrebu i ‘Nikad im bolje nije bilo? Modernizacija svakodnevnog života u socijalističkoj Jugoslaviji’ u Muzeju Jugoslavije u Beogradu.
Izložba je omeđena razdobljem između 1958. i 1971. Dakle, od ljubljanskog kongresa Saveza komunista do liberalno-nacionalnih pokreta početkom 1970-ih. Zašto ste se odlučili ‘proširiti’ taj vremenski period? Što se značajno dogodilo na tom kongresu?
Kao što Eric Hobsbawm prepoznaje ‘dugo’ 19. i ‘kratko’ 20. stoljeće, tako se ovdje dogodilo širenje desetljeća u ‘duge šezdesete’, što naravno nije jedini mogući okvir za njihovu interpretaciju. Međutim, vrijeme između 1958. i 1971., ostave li se po strani turbulencije kojih je također bilo, doista se može shvatiti kao hvatanje zaleta i širenja krila do punog zamaha na svim područjima – političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, znanstvenom, umjetničkom. U drugoj polovici pedesetih Jugoslavija prolazi kroz svoje privredno čudo s visokim stopama rasta, a 1958. SKJ na VII. kongresu donosi novi Program koji predstavlja otpuštanje kočnice stisnute krajem 1953. nakon ‘slučaja Đilas’. Tada je bila zaustavljena društvena reforma koja je pokrenuta uvođenjem radničkog samoupravljanja 1949/50. i trebalo je pričekati 1958. da bi partija sazrela do razine kada može poručiti da – parafraziram - sve što je stvoreno može biti nadmašeno naprednijim, slobodnijim i ljudskijim. Službene reakcije iz sovjetskog bloka tada su opet bile negativne.
Socijalizam pomaže zaposlenim majkama
Kako su realizirane odluke? U čemu se najbolje ocrtavala tako bitna promjena političke paradigme?
Program je otvorio vrata reformama iz 1960-ih. Politički se život liberalizira, naravno uz zadržavanje jednostranačja, ali i uz različite partijske struje u republikama i na razini federacije. Rankovićev pad dio je reformi u Službi državne sigurnosti koje olakšavaju političku atmosferu u zemlji. Otvaraju se granice, ukidaju vize, lako se dolazi do putovnica. Stranih je turista sve više i Jugoslavija, sada i kao akter na svjetskoj pozornici, želi biti dopadljiva i prema unutra i prema van. Ekonomska politika otvara se tržišnim načelima: provode se reforme 1961. i 1965., poduzeća samostalno raspolažu dohotkom, smanjuje se uloga države i dolazi do tržišnog socijalizma. Jugoslavija ulazi u GATT, preteču Svjetske trgovinske organizacije i sudjeluje u međunarodnoj podjeli rada te u svjetskim razmjerima konačno postaje srednje razvijena zemlja.
Nije više bilo dovoljno bilježiti stope industrijskog rasta i reinvestirati u tešku industriju, već se rast morao osjetiti u plaćama i višem životnom standardu. Tih godina realna vrijednost plaća je udvostručena
Koliki je to bio skok za Jugoslavene? Kreće masovna proizvodnja ‘fiće’, koji je i postavljen na izložbi, prave se prve kontracepcijske pilule. Koliko je sve skupa utjecalo na rast standarda?
Program SKJ zacrtao je rast potrošnje i bolju opskrbu potrošača robom, a iza toga zapravo stoji okretanje lakoj industriji i proizvodnji robe široke potrošnje te širenje trgovačke mreže. Nije više bilo dovoljno bilježiti stope industrijskog rasta i reinvestirati u tešku industriju, već se rast morao osjetiti u plaćama i višem životnom standardu. Tijekom 1960-ih realna vrijednost plaća je udvostručena. Ako ima robe, novca i želje za modernim i novim, i ako većina stanovništva u tome može sudjelovati, to znači da u 1960-ima možemo govoriti o domaćem potrošačkom društvu. Sve to donosi drugačija shvaćanja, nove nazore i navike. Modernizacijski skok se u Jugoslaviji događa u okviru jedne generacije, od početka 1950-ih do kraja 1670-ih a jezgra toga skoka su šezdesete. Godine 1968. svako treće kućanstvo u Hrvatskoj ima televizor, svako deseto ima automobil i puno je još prostora za napredak, ali taj se proces ubrzano zakotrljao baš šezdesetih.
Posebno je zanimljiv primjer stanogradnje i turizma koji doživljavaju možda i najveći procvat?
Šezdesetih se godišnje prosječno gradi oko 25.000 stanova i kuća i te će brojke do vrhunca doći 1970-ih, no ni to nije bilo dovoljno za zadovoljavanje svih potreba. Stanovništvo raste, gradovi se šire, potreba za stanovima je velika i to je utrka dugoga trajanja. Međutim, važno je i koncipiranje života u novim naseljima, u stambenim zgradama okruženima zelenim površinama. Razvija se ideja o društvenim servisima – poput dječjih vrtića, praonica rublja i restorana ili menzi – koji bi olakšali život obitelji, posebno zaposlenoj majci. Turizam je također tu da bi poboljšao kvalitetu života, no šezdesete su i vrijeme okretanja deviznoj zaradi i gostima sa Zapada, što nema previše veze sa socijalnim turizmom u radničkim, dječjim i omladinskim odmaralištima. Na terenu ta dva koncepta ponekad dolaze u sukob.
Nije nevažno spomenuti i povećanje industrijske proizvodnje čiji cilj nije bio samo proizvesti robu za prodaju, nego utjecati i na društvene promjene. Nedavno smo pisali o muci koje su u to vrijeme imale radnice sinjske tvornice Dalmatinka koje su iz seljačkih haljina praktički preko noći obukle hlače. Uz to, vrijeme je to kada se radnike uči da odmor i ljetovanja nisu najgora stvar na svijetu, kako je dobar dio njih dotad mislio. Dokolica radnica i radnika tog vremena također spada u krug vašeg interesa?
Dokolica i najšire shvaćeno slobodno vrijeme predstavljaju se kao dio suvremenog života i industrijske kulture kojom se emancipiraju radnice i radnička klasa u cijelosti. Kako su sredstva za proizvodnju u rukama radnika samoupravljača, slobodno vrijeme više ne bi trebalo biti kontrapunkt radnom vremenu i imati ulogu nagrade za izrabljivanje na radnom mjestu. Stalna su nastojanja da radnici prihvate kulturu putovanja kao novu naviku koju neće odbijati samo zato jer su navikli da je ona svojstvena gospodi. Radnike se želi učiniti publikom kulturnih događanja, a sve to ide lakše ako odu zajedno i organizirano. Povrh toga, nastoji se da radnici ne budu samo pasivni primatelji, već i da aktivno stvaraju kulturu. Otuda radnička sveučilišta, kulturno-umjetnička društva, listovi ili fotografske sekcije. Slobodno vrijeme tako postaje i vrijeme stvaranja te se ne prepušta u potpunosti potrošačkoj dokolici. U tom području popularna kultura je 1960-ih u procvatu.
Najsretniji Jugoslaven
Što se u svakodnevnom životu promijenilo slomom Hrvatskog proljeća?
Ne postoje istraživanja koja bi izvan konteksta političke povijesti ciljano pratila učinak tog političkog loma na svakodnevicu, no sigurno je da su u dijelu partijskoga članstva i kod drugih sudionika Hrvatskog proljeća zavladali neizvjesnost i strah. Mnogi su smijenjeni ili isključeni iz SK, neki zatvoreni. Povijest svakodnevice nastajala je u historiografiji na istraživanju marginalnih skupina pa bi i ovdje za takav pristup bilo posla. Pitanja o akterima gurnutima na marginu društva te o članovima njihovih obitelji koji negdje rade ili se školuju, snalaze se ili ne snalaze, vrijedna su istraživačke pozornosti. S druge strane, za najveći dio stanovništva promjena nema i život uobičajeno teče. Magazin Start 1971. provodi nagradni natječaj ‘Najsretniji Jugoslaven’, a izabranog dobitnika najsretnijim čini veliki nagradni paket: gradilište na moru, montažna vikendica, automobil i gliser na prikolici.
Usprkos tako bitnim promjenama dojam je da se na to vrijeme ‘izgradnje novog socijalističkog čovjeka’ puno zadovoljnijeg i veselijeg nego u 1950-ima, sada većinom gleda s podsmijehom. Što su nama šezdesete danas?
Šezdesetih se već rjeđe spominje novi socijalistički čovjek, no program SKJ jasno je rekao da bi on trebao biti svestrana i slobodna stvaralačka ličnost dok bi međuljudskim odnosima trebalo dati jaku humanističku kvalitetu s više ljudskih simpatija i drugarstva. Šezdesete su s jedne strane vrhunac idealističkog i utopijskog jugoslavenskog socijalizma koji promiče solidarnost, mirotvorstvo, nesvrstanost, modernost i sretniji život. S druge strane, one su vrijeme otrežnjenja, suočavanja s granicama utopije i razotkrivanja ‘crvene buržoazije’ pri čemu SK doživljava kritiku s ljevice što mu nikako nije bilo po volji. Socijalizam se okrenuo tržištu i našao se u potrošačkoj revoluciji, a time je na duge staze nešto gubio, nešto dobivao. Kada je riječ o svakodnevici, generacije koje se sjećaju 1960-ih, a usmena povijest to potvrđuje, pozivaju se na mladenački idealizam i osjećaj da se iz godine u godinu moglo sve više, dalje i bolje. To je desetljeće i danas ishodište suvremenog društva i svakodnevnih praksi kakve poznajemo.
I inače se bavite pitanjima društvene povijesti i povijesti svakodnevice tog vremena. U Puli vodite za hrvatsku znanost neobično agilni Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS)?
CKPIS smo pokrenuli 2012. u sklopu pulskog Sveučilišta gdje je nas četvero suosnivača od ranije zaposleno, gdje i dalje imamo svoje uobičajene fakultetske obaveze, a svoje znanstvene interese ujedinjujemo u Centru i svake se godine izmjenjujemo na mjestu voditelja. Proširili smo se za nekoliko mlađih vanjskih suradnika koji uglavnom volontiraju i traže posao u znanosti. U području istraživanja najveći nam je bio projekt ‘Stvaranje socijalističkoga čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma’ koji je 2014-2017. financirala Hrvatska zaklada za znanost i kojemu sam bio voditelj. Povezali smo se s kolegicama i kolegama u zemlji i inozemstvu, potpisali smo i ugovore o suradnji s više partnerskih ustanova. I ove godine s Humboldtovim sveučilištem iz Berlina održavamo ljetnu Doktorsku radionicu, a upravo je započeo i projekt na kojem radimo s kolegama iz Leibnizova Instituta za studije istočne i jugoistočne Europe (IOS) u Regensburgu. U suradnji s izdavačkim kućama u našoj smo Biblioteci CeKaPISarnici objavili više monografija i zbornika. Svake druge godine organiziramo znanstveni skup ‘Socijalizam na klupi’ na kojem se okupi stotinjak sudionika. Nudimo i program javnih predavanja, tribina i sličnih događanja. Sve u svemu, CKPIS je dobro napredovao i postao je prepoznatljiv.
Čini se prirodno da je središte tog Centra baš u Puli. Međutim, i taj grad je prošao i prolazi težak period deindustrijalizacije. Eventualno gašenje Uljanika bio bi težak udarac, ne samo za Pulu?
Štošta Pulu čini dobrom bazom za CKPIS: duga radnička, socijalistička i antifašistička tradicija, složen ulazak grada u poratnu Jugoslaviju te ispunjavanje novog nacionalnog teritorija odgovarajućim sadržajem – predsjednička rezidencija na Brijunima, filmski festival, vojska i migracije. Međutim, i Pula se mijenja i od početka 1990-ih, prolazila je kroz novu fazu preoblikovanja identiteta ili čak ‘izmišljanja tradicije’. Mijenjali su se nazivi ulica i javnih ustanova. Grad je potom demilitariziran pa je izgubio jaki vojni karakter koji se u raznim državama održavao stoljeće i pol. Pionirski dom službeno se drugačije zove, no i dalje je središte dječjeg stvaralaštva. Dječji centar na Puntiželi sada je komercijalni kamp i prostor novih glazbenih festivala za britanske i druge goste. Turizmu navodno smeta industrija, ali u gradu se još uvijek proizvode brodovi, cement i staklo. Zamrla je industrija okrenuta širokoj potrošnji: proizvodnja odjeće u Areni i obuće u Astri, mljekara i tiskara. Nestala su i dva velika pulska trgovačka poduzeća Puljanka i Istra, odnedavno je i velika robna kuća iz 1970-ih pod ključem, a Istarska banka već je zaboravljena. Na njihovim su mjestima novi igrači za neko novo vrijeme i nove identitete. Pitanje je može li Uljanik pri mogućem posrtanju zatresti grad onako kako je to činio nekada kada bi se našao u problemima.
