To da se političke stranke lažno predstavljaju nije ništa novo i to u globalnim, a ne samo hrvatskim razmjerima. Ono zbog čega se trebamo brinuti jest da dirigirana javnost i dalje uzima zdravo za gotovo njihovu paradnu matricu, da bi tek u daljnjoj analizi ona bila dovedena u pitanje. Tako, ako konzumirate mejnstrim medije i dalje možete gledati, slušati i čitati da je hrvatska političke scena podijeljena na centrističku i ekstremnu desnicu s jedne strane i na centrističku i ekstremnu ljevicu s druge. Za taj lijevi centar uvriježilo se mišljenje da se radi o liberalnoj ljevici, što bi bio izraz za neku građansku ljevicu, koja ne dovodi u pitanje načela buržoaskog parlamentarizma. Ta potraga za tzv. liberalnom ljevicom poprima tragikomične razmjere, iako su socijalno-liberalne stranke posvuda propale, pa tako i u nas.
Dvadeseto stoljeće bilo je doba borbe više ideologija. S jedne strane bili su liberali i konzervativci, koji su čuvali buržoaski poredak. S druge strane tu je bila socijalistička ideja, u svojoj revolucionarnoj ili reformskoj varijanti. A tu je bio i fašizam, koji je u Drugom svjetskom ratu vojno pobijeđen, no nije prestao davati znake života. Danas imamo nekakav postfašizam, u nedostatku boljeg izraza, koji ne dovodi u pitanje buržoasku demokraciju, ali ju iznutra podriva, na način koji je blaži, ali ponekad i gori od povijesnog fašizma.
No usredotočimo se sada na stanje na tzv. parlamentarnoj ljevici. U tradiciji dvadesetog stoljeća ona se dijelila, ne uvijek jasno, na socijaldemokratsku i komunističku. To je bilo jasno u prvom velikom sukobu između tih dviju struja, dok su one predstavljale dva puta u socijalizam, kada su se sukobile oko ratnih kredita i imperijalne politike "svojih" država u Prvom svjetskom ratu. Taj je sukob često bio i oružan. Nastale nove sovjetske republike imale su u socijaldemokratima, npr. u Njemačkoj, smrtne neprijatelje. Kada je sve to "zaboravljeno", socijaldemokracija se vratila na političku pozornicu u tzv. državama blagostanja na zapadu, nakon Drugog svjetskog rata, s eksplicitnim revizionističkim programom. Više joj cilj nije bio socijalizam, nego popravljanje kapitalističkog društva, u kome bi, uz pomoć socijalno osjetljivih politika, profitirali svi. Tako je njemački SPD još pedesetih godina prošlog stoljeća donio novi program prema kojem se odriče socijalizma kao svog povijesnog cilja i zadovoljava se popravljanjem postojećeg kapitalizma, za koji se vjerovalo da može donijeti prosperitet svima, pa i radničkim masama. I tako je nastalo lažno predstavljanje.
Naša prava tragika nije u sukobu osoba Plenkovića i Milanovića, koje mejnstrim uzdiže u sukob titana, nego u uništavanju cijelog političkog polja, na kojemu su se takve drugorazredne ličnosti, bez državničkih sposobnosti, mogle uzdići u nekakve arbitre političkog smjera države
SPD se i dalje nazivao ljevicom, iako je on u ranijem smislu to prestao biti. Kasniji "razvoj" te opcije u socijaldemokratskoj i laburističkoj varijanti doveo je i do "trećeg puta", pri čemu je prihvaćena i ekstremna neoliberalna ekonomska i politička ideologija. Taj put završio je ne samo u odustajanju od socijalizma, nego i u zločinu, s apologijom imperijalističkih ratova u Iraku, Libiji i drugdje, a danas u ratnohuškačkoj politici spram Rusije i opravdanju izraelskog genocida nad Palestinom. Ako je točno da je tzv. država blagostanja bila unikatan povijesni oblik, omogućen na zapadu postojanjem realnog socijalizma na istoku, onda možemo reći da je njenim uništenjem u neoliberalnoj ideologiji, socijaldemokracija regresirala od popravljača kapitalističkog svijeta u njegovog kvaritelja.
Ovaj je uvod bio potreban da predstavimo širu sliku stanja na evropskoj parlamentarnoj ljevici, prije nego što se počnemo zgražati nad njenim ovdašnjim provincijalnim oblikom, iako on u svojoj postsocijalističkoj varijanti ima i neke dodatne otegotne okolnosti. Naime, naša tzv. tranzicijska socijaldemokracija "razvila se" u kontrarevolucionarnoj situaciji tzv. pretvorbe i privatizacije, kada je društveno vlasništvo, pod barjakom slobode nacionalnih država nastalih na razvalinama Jugoslavije, ukinuto prvo podržavljenjem, a onda prepuštanjem najprije privatnim državnim ljubimcima, odnosno globalnom kapitalu. Zato kada Žarko Puhovski u inače zanimljivom prilogu u kojemu razvija tezu da je SDP desničarska stranka – točnije, da u njemu nema ni lj od ljevice – to pripisuje nekom staljinističkom preostatku u toj stranci, iako se tu radi o nekom novom obliku desničarenja, koji u nedostatku boljeg pojma možemo nazvati i postfašističkim.
Istina je da su HDZ i SDP "sestrinske" stranke, a to možemo nazvati i zajedničkim nasljeđem tuđmanizma. Ali tuđmanizam je lokalni izraz, koji od Tuđmanove vladavine pravi sistem, za koji ona kao "nestajući posrednik" sa svojim lažnim suverenizmom nema kapaciteta. Zato je bolje uvesti širu sliku u kojoj je i u nas, kao i u nizu država širom svijeta, na djelu nekakav postfašizam. A taj ne prijeti samo građanima Hrvatske nego i stanju svjetskog poretka, koji se ljulja u dekadenciji evroatlantskog svijeta na novu opasnu stranu. Ono što kvaritelji "normaliziranog" poretka kao što je Zoran Milanović čine utoliko je hod po opasnom rubu napada na "normalizirani" postfašizam. Nije problem, kao što se to čini liberalima, koji još postoje samo u teoriji, što on dovodi u pitanje trodiobu vlasti, regularnost izbora i sl. – te liberalne iluzije odavno su propale, ako su ikada i mogle zaživjeti, naročito u našem rubnom kapitalizmu. Problem je što se tu postfašizam, koji se "normalizirao" sukobljava s drugim, koji još nije do kraja "normalan". Je li to također šansa za neko ne samo "normalno" nego i pravo izvanredno stanje, teško je procijeniti. U svakom slučaju, svi mogući strahovi od ustavne krize, parlamentarne krize i sl. "mala su maca", da upotrijebimo riječi Puhovskog kada uspoređuje Turudića s Milanovićem, spram nove neizvjesnosti s kojom se suočavamo. Srećom za "normalizatore", Milanović po svemu sudeći nije format pučista ili čak revolucionara, nego je, kako s pravom govori Puhovski, još samo jedan mačo tip – mi dodajemo, uz Plenkovića – a takvi su u pravilu kukavice.
Zato naša prava tragika nije samo u sukobu osoba Plenkovića i Milanovića, koje mejnstrim uzdiže u sukob titana, nego u uništavanju cijelog političkog polja, na kojemu su se takve drugorazredne ličnosti, bez državničkih sposobnosti, mogle uzdići u nekakve arbitre političkog smjera u kojem će krenuti Hrvatska. A njen put su nažalost odredili veći igrači na evropskoj i svjetskoj političkoj sceni, koji su nam odavno zacrtali mjesto da budemo na rubu evroatlantskog kapitalizma. Ti se igrači mogu pojavljivati i u janjećoj koži ili kao neskriveni predatori, poput Trumpa, ali su svejedno smrtno opasni za opstanak ovdašnjih država.
Vratimo li se na povijesnu podjelu političke ljevice na onu socijaldemokratsku i komunističku, vidimo da se prva više puta u povijesti kompromitirala, dok je uteg na strani komunista bio onaj staljinistički. No taj je teret zajedno s propašću realnog socijalizma i sam propao. Putin nije novi Staljin, nego samo poluperiferni igrač u globalnom neoliberalnom kapitalizmu, koji traži mjesto – makar i podređeno – za svoju zemlju u svjetskoj podjeli karata, dok je zapad u svom dekadentnom strahu i tako oslabljenu ne prihvaća.
Kada bacimo pogled na širu sliku, na svjetski "sukob civilizacija", kako je to htio baš jedan Amerikanac, Huntington, naša bura u čaši vode oko nekakvih izbora u jednoj za svjetski poredak sada nevažnoj zemlji, izgleda tragikomično. Tko god pobijedio na našim izborima, pa ako oni i propadnu, neće bitno utjecati na smjer u kojem ide svijet. A taj smjer nije dobar. To ne znači da imamo nadmen stav spram toga da je sve što se događa u Hrvatskoj svejedno. Da, i ona može dati svoju malu kap u slapu koji poplavljuje Zemlju. Pravo pitanje će biti i ostaje u ipak otvorenoj budućnosti – može li ona proizvesti išta progresivno, da svijet izađe iz stranputice u koju je zašao? Odgovor na njega ne može biti kroatocentričan. To je pitanje internacionalne budućnosti. Da bi nam zasvijetlilo svjetlo na kraju tunela, a da to ne bude vlak koji juri prema nama, potrebno je ponovo izgraditi socijalističku alternativu. Pseudoantikapitalističke stranke evropske ljevice, pa onda i naše – ma kako u zametku ona, pa i vanparlamentarno bila – to ne mogu izvesti. Potrebno nam je nešto novo.
