Biografije ključnih osoba iz socijalističkog razdoblja rijetka su pojava u domaćoj historiografiji i publicistici. Ne računajući brojne biografije Josipa Broza Tita, kvalitativno veoma različite, među rijetkima o kojima su napisane (političke) biografije su Vladimir Bakarić, Mika Špiljak, Većeslav Holjevac, a odnedavno i jedan od najinteresantnijih, najpoznatijih, svakako i najintrigantnijih – Stipe Šuvar. Pisanja njegove političke biografije poduhvatio se Rade Dragojević, novinar i urednik s višedesetljetnim iskustvom. U nedavno predstavljenoj knjizi "Šuvar – politička biografija" nakladnika Srednja Europa Dragojević se autorski nije lišio ni esejističko-komparatističkih pasaža u kojima je (pr)ocjenjivao i Šuvara i epohe u kojima je živio i djelovao.

Koji je povod za pisanje knjige o Šuvaru?

U dva prethodna intervjua na to sam pitanje odgovorio da je tekst nastao po narudžbi jedne zagrebačke izdavačke kuće, htijući reći da sam tu bio samo izvršilac posla. Nije da nije istina, ali možda ne do kraja. Naime, tema me svakako zanimala, bio sam, kako se to kaže, ideološki interpeliran, tema me je zaintrigirala, dozvala me je i ja sam joj se odazvao. Vjerojatno se drukčije ni ne može, piše se tako da, hoćeš-nećeš, ujedno otkriješ svoje političke afilijacije. Već je bilo primjedbi da sam neka Šuvarova politička djelovanja protumačio na rigorozniji način nego on sam, skoro pa sam se ponio kao oni Haićani koji su u svojoj revoluciji Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina shvatili ozbiljnije od samih izvornih francuskih revolucionara.

Preko sedamdeset posto zabilježenih desnih skretanja u književnosti, publicistici i kulturi u Bijeloj knjizi vezano je za Srbiju. Tamo je u to posttitovsko doba doista buknula nacionalistička produkcija. Kao svaki pravi komunist, Šuvar je na tako nešto bio osjetljiv

Šuvar je za jedne čovjek koji je počinio "ishodišnu izdaju", za druge onaj koji nikada nije preokrenuo kaput. Za jedne ništa što je radio ne valja, drugi navode koje i kakve kulturne i znanstvene ustanove je ostavio iza sebe i koliko je promijenio, ako ničim drugim brojem školskih zgrada i sveučilišta, obrazovanje. Hoće li jednog dana biti pamćen kao Iso Kršnjavi 20. stoljeća – neomiljen, ali zaslužan?

Boris Rašeta ga je usporedio s tim predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891–95): "...trebalo bi reći da je Šuvar 'otac' kapitalnih objekata hrvatske kulture. On je kao ministar, i ne samo kao ministar, ustrajno i sustavno radio na razvoju hrvatske kulture kao malo tko prije njega – možda tek Iso Kršnjavi. Svi hrvatski ministri nakon njegova odlaska s političke scene nemaju u bilanci ni približne rezultate." Općepoznato je da je u vrijeme njegova dva mandata u Hrvatskoj sagrađeno i obnovljeno više od 700 osnovnih škola i barem stotinjak srednjih te da su otvorena tri sveučilišta – u Splitu, Rijeci i Osijeku. O tim doprinosima vjerojatno će biti najmanje prijepora. Čak i notorna hrvatska Wikipedia na tu temu kaže: "U dva ministarska mandata bio je protagonistom ili inicijatorom nekoliko utjecajnih projekata: Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (o Šuvarovu prinosu u ozbiljenju toga izuzetno značajnoga kulturnoga pothvata mišljenja su podijeljena ovisno o političkim simpatijama ili antipatijama) kao i gradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Šuvar je glavni pokretač toga pothvata)."

 

Kardeljevac i bakarićevac

Dojam je da je bio znatiželjan, energičan i da je volio "gurati nos" u mnogo toga. Ostavio je dubok trag u politici, znanosti, manje je poznato i u medijima.

Počeo je u novinarstvu krajem pedesetih godina kao urednik u Studentskom listu i završio kao urednik i novinar u svojoj Hrvatskoj ljevici. U uredništvu su u Studentskom listu tada uz Šuvara bili još i Milan Osmak (kasnije pisac, izdavač i novinar), Dinko Žibrat (karikaturist, novinar, dizajner i ilustrator), Pavle Jurić, Marko Lehpamer, urednik kulturne rubrike Studentskog lista u tom razdoblju, a kasnije novinar i urednik na televiziji, te novinar Jozo Petričević, Šuvarov zemljak iz Lovreća. Kao manje ili više stalni suradnici Studentskog lista u vrijeme Šuvarovog urednikovanja pojavljivali su se još Igor Mandić, Branislav Glumac, Zvonimir Mrkonjić, Ivo Štivičić, Igor Zidić i drugi. Surađivao je s njim i Nedeljko Dragić, koji je o toj suradnji kazao: "On je prvi shvatio moje stajnbergovske karikature (Saul Steinberg, 1914-1999, američko-rumunjski karikaturist i strip-crtač, najpoznatiji po radu u The New Yorkeru, op. a.). Pogledao bi, odmah dao naslov i karikaturu objavio preko cijele stranice. Stipe je napravio senzacionalnu tiražu jednih studentskih novina – 80.000, odlične novine, književnici su dolazili u redakciju da uzmu primjerak prije negoli dođu na kioske. On je bio fenomen, avangarda, a neki su ga ovdje smatrali seljačinom iz Zagvozda. Tipična agramerština." I ja sam participirao u Hrvatskoj ljevici s nekoliko tekstova. Manje je poznato da je neke novinare koji bi mu dolazili u redakciju u Palmotićevoj ulici preusmjeravao u malo kasnije pokrenute Novosti (Hrvatska ljevica je pokrenuta 1994, a Novosti 1999.), za koje je govorio da "iza tog lista, a i u dolazećoj bližoj i daljoj budućnosti, stoji poštenost i svjetlost".

Koliko je Bijela knjiga bila nagovještaj buđenja nacionalizma, i to uvelike u Srbiji?

Preko sedamdeset posto zabilježenih desnih skretanja u književnosti, publicistici i kulturi u Bijeloj knjizi vezano je za Srbiju. Tamo je u to posttitovsko doba doista buknula nacionalistička produkcija. Kao svaki pravi komunist, Šuvar je na tako nešto bio osjetljiv i reagirao je tim jednodnevnim savjetovanjem, s idejom da se zbiju komunistički redovi u borbi protiv nacionalizma, za koju se naslućivalo da će doći. Recimo, kazališna redateljica i publicistkinja Snježana Banović, koja je nedavno objavila knjigu o osamdesetima, na tu temu kaže: "Šuvar je, u 'Bijeloj knjizi', na primjer, nanjušio promjene iz ugla koji ćemo poslije zvati nacionalističkim, povratak na staro za koji se mislilo da se nikad više neće vratiti, da smo naučili tko je bio na pravoj strani. Šuvar je do kraja ostao svoj: smatrao je da je Jugoslavija najbolji društveni, politički i geografski okvir. Pred kraj se možda okretao promjeni koja bi bila postupna, ali bilo je prekasno." S tim se mogu složiti.

Ako nije socijalistička i samoupravna, Jugoslavija kao puki skup južnoslavenskih naroda nije ga impresionirala. Komotno je mogao potpisati Bakarićeve riječi da "Jugoslaviju ne ujedinjuje slavenstvo, kao što se nerijetko misli, Jugoslaviju ujedinjuje društveni progres"

Poznat je po reformi školstva. Koliko je iz današnje vizure njegova reforma školstva bila (ne)uspješna, a koliko suvremena, jer danas već i poduzetnici traže obrazovanje za tržište rada, što je njegova reforma nudila?

Što se reforme školstva tiče, najvažnije mi se čini to da je školu pokušao demokratizirati, da svima pruži mogućnost za visoko obrazovanje, a ne samo djeci iz viših društvenih slojeva, tražio je da se takva predestiniranost minimizira. Imao je ideju da se srednjoškolcima i studentima – dakako, samo onim redovnima – vrijeme školovanja i studiranja prizna kao radni staž te da im se u tom periodu čak isplaćuju plaće. Vjerujem da bi se i to današnjim poduzetnicima moglo svidjeti. Meni se, međutim, čini da je tu griješio i da je dobro što to nije implementirano u praksi. Prerano je, po meni, da mladi ljudi budu izloženi novčanom posredovanju i da im pare tako rano postanu glavni društveni medijator.

Čvrsto ga se vezuje uz Jugoslaviju. No, još u mladim danima pisao je da mu nije stalo do Jugoslavije ako ona nije samoupravno socijalistička. Odakle tolika privrženost samoupravnom socijalizmu?

Bio je kardeljevac i bakarićevac u tom smislu. Kako kažete, ako nije socijalistička i samoupravna, Jugoslavija ga kao puki skup južnoslavenskih naroda nije impresionirala. Komotno je mogao potpisati Bakarićeve riječi kad ovaj kaže da "Jugoslaviju ne ujedinjuje slavenstvo, kao što se nerijetko misli, Jugoslaviju ujedinjuje društveni progres". S druge strane, i on je poput Kardelja u samoupravljanju vidio nešto epohalno. Mogao je, dakle, potpisati i Kardeljeve riječi na tu temu da "akt naše države o predaji fabrika i preduzeća na upravljanje radnicima nije neko naše epohalno otkriće..., ali taj akt ima epohalan značaj zbog toga što se on ostvaruje prvi put u historiji, i to još u vrlo kratkom periodu procesa revolucionarnog razvoja u jednoj maloj i zaostaloj zemlji, kao što je bila naša". Dakle, mogao je biti ponosan na to da se tu pokušava napraviti nešto novo, nešto što dotad nije bilo oprobano. Jugoslavensko samoupravljanje bilo je dugotrajnije i od sovjetskih tvorničkih komiteta i od britanskog cehovskog socijalizma i od pokušaja ostvarenja radničke kontrole ili radničkih komiteta u kapitalističkim poduzećima. Nije to malo, ali, eto, nije bilo ni dovoljno.

 

Sukob s Miloševićem

Beogradski praksisovac Ljubomir Tadić zaključio je da je po svim osnovama neuspješan političar, Boris Buden da je krivi čovjek na krivom mjestu. Lako je stjecao neprijatelje, ni u socijalizmu nije mu ih nedostajalo, i to među komunistima. Kako to objasniti?

Kad to govori, Ljubomir Tadić više nije praksisovac ni u tragovima, predao se srpskom nacionalizmu bez ostatka. Govorio je s antikomunističkog, antijugoslavenskog i velikosrpskog stajališta i kad ti takav kaže da si neuspješan, ja se ne bih bunio. Kasnije je, kao što znate i kao što se vidi i iz knjige, reterirao i Buden. On je priznao da je to govorio iz pozicije, kako kaže, pravog zavedenog "demokrata" i uz bezostatnu vjeru u liberalnu demokraciju koja je za njega tada, devedesetih godina, a bogami i za sve nas ostale, figurirala kao nesporni normativni ideal, nešto posve samorazumljivo, carstvo u kojem su individualne i građanske slobode neupitne i u kojem su se ekonomski progres i socijalna zaštita podrazumijevali. Danas kad vidimo da se ti ideali polako, ali sigurno rune i stavljaju pod znak upitnika, kad je međunarodni poredak de facto uništen, mi i dalje, valjda po navici, a i nemamo nekog izbora, u taj poredak vjerujemo. U takvoj društvenoj slici mjesta za Šuvara, obilježenog kao antidemokrata, nema i vjerojatno neće ni biti. Recimo, ne tako davno pobunili su se neki jer je nekoliko rečenica o Šuvaru našlo svoje mjesto u nekom školskom udžbeniku, pa to ispada kao sporno. On je, dakle, iz službene povijesti manje-više ispao ili je iz nje izbačen. Neprijatelje nije stjecao ni nešto brže ni nešto sporije nego ostali. To je više mit da je navlačio na sebe odij.

Hvalilo ga se zato što je rano upozorio na buđenje velikosrpskog nacionalizma, kudilo zato što nije zaustavio Slobodana Miloševića. Kakve je šanse imao protiv Miloševića ima li se na umu da u tome nije imao podršku ni svoje baze, SKH?

Napisao sam da mu je u tom sukobu greška možda bila to što nije iskoristio trenutak, tj. da je počinio grešku neodlučnosti, periculum in mora (opasnost je u oklijevanju). Njegovo se ime te 1988/89. skandiralo na stadionima, a tada manje poznata riječka novinarka Vedrana Rudan poručivala mu je da pozove ljude u borbu: "Zašto Ti, danas, kada je to tako moderno, zašto Ti ne organiziraš zbor? Zar zaista ne vjeruješ da bi mogao sakupiti par stotina tisuća jugoslavenskih komunista koji žele da pjevaju neke druge pjesme, da nose neke druge slike, koji u očima nemaju mržnju i kojima ne treba krv?..." Sam će Šuvar o tim svojim koalicijama reći: "Ušao sam u otvoreni, da otvoreniji nije mogao biti, sukob s Miloševićem i svim njegovim tadašnjim trabantima, uključujući i tadašnju dvojicu njegovih piona u Crnoj Gori. Druga je stvar, što pri tom nisam imao podršku vrhuške ni iz 'svoje' republike, a ni drugih nacionalnih birokracija, te savezne birokracije, a ni JNA. Podržali su me Boško Krunić, Marko Orlandić, Vidoje Žarković, dok ih 'antibirokratska revolucija' nije natjerala na ostavke, a od ostalih donekle Milan Kučan, valjda iz vlastitog računa. I neki iz rukovodstva Bosne i Hercegovine i Makedonije uvjeravali su me da su na mojoj strani, ali su se čuvali da Milošević to ne čuje."

Poretku i okolnostima nakon 1990. nije se prilagodio. Je li to posljedica njegove dogmatičnosti, tvrdoglavosti ili nečeg trećeg?

Tom i takvom poretku uspostavljenom poslije 1990. mogli su se dobro prilagoditi ili članovi HDZ-a i njihovi vjerni birači ili marifetlucima skloni neki pojedinci ili grupe. Tada se lovilo u mutnom naveliko. Mi svi ostali, ma koliko bili skloni sebi ponekad laskati da smo u tranziciji dobro prošli, zapravo smo veći ili manji gubitnici. Običan svijet, a Šuvar se s političkih funkcija poslije 1990. spustio među običan svijet, nije nešto posebno avansirao od novog poretka. Šuvar još i manje, jer je bio, kako to kažu u banci kad otvarate račun, politički izložena osoba i poslije 1990. Tvrdoglav je bio jer se nastavio baviti poslom kojim se bavio i ranije, a i tada, pogotovo osamdesetih godina, djelovao je obranaški, da tako kažem, a nekmoli devedesetih. Stoga sam ga u knjizi prozvao "prosvijećenim reakcionarom", gdje ovo "reakcionar" ne treba shvatiti pejorativno, nego u smislu da je djelovao re-aktivno, da se zalagao za već tada "zastarjele" ideje socijalističkog samoupravljanja, solidarnosti i međuetničkog savezništva. Biti neadaptabilan političkim devedesetima može se nositi kao orden.