Tamara Bjažić Klarin dobro je poznata u stručnim krugovima kao i široj javnosti po brojnim, vrlo zapaženim studijama i analizama moderne arhitektonske i urbanističke prakse koja oblikuje naš neposredni životni i društveni okoliš. Posebno se zanimala za društveno angažiranu arhitekturu i rad domaćih autora u međunarodnim strukovnim organizacijama, kao što je Međunarodni kongres moderne arhitekture, autorica je mnogih izložbi i scenarija za emisije i dokumentarne serijale o arhitekturi te je, između ostalog, surađivala na znanstvenim projektima o turizmu i prostornom identitetu Hrvatske u cjelini. Povod za ovaj razgovor je njeno istraživanje stambene gradnje u Jugoslaviji, odnosno petogodišnji projekt "Housing.Yu", kojemu je Europsko istraživačko vijeće (ERC) dodijelilo prestižni Consolidator Grant u okviru programa Horizon Europe. Odabran u konkurenciji od 2.262 projekta, taj projekt pod njenim vodstvom uspostavio je izniman presedan – prvi put će se projekt iz humanističkih znanosti koji financira ERC provoditi na ovdašnjoj znanstvenoj ustanovi, njezinom matičnom Institutu za povijest umjetnosti (IPU). Uz Tamaru Bjažić Klarin kao voditeljicu, članovi interdisciplinarnog projektnog tima su Ljiljana Kolešnik s IPU-a, Igor Duda sa Sveučilišta Juraj Dobrila iz Pule, Lidija Butković Mićin sa Sveučilišta u Zadru, Martina Malešič iz ljubljanskog Muzeja za arhitekturo in oblikovanje i Mejrema Zatrić-Šahović s Internacionalnog univerziteta u Sarajevu.
Vaš projekt "Pravo na stan: proizvodnja prostora svakodnevnog življenja u Jugoslaviji (1945. – 1991.)" s prepoznatljivim, sretno dvoznačnim akronimom "Housing.Yu", pokriva petogodišnje interdisciplinarno istraživanje stanogradnje i od toga neodvojive društveno-političke konstrukcije tadašnjeg društva u cjelini. Možete li za početak izdvojiti jednu točku u kojoj je taj vrlo složen, višedesetljetni etapni proces dobio nužan zamah? Koliko su bile presudne krizne situacije, kao što je potres u Skopju 1963. godine?
Ključne zamahe dale su prva reforma provedena 1950-ih i treća reforma iz 1970-ih godina. Dok prva regulira stanogradnju kroz fondove i gradske zavode za stambenu izgradnju po uzoru na zapadnoeuropske predloške s kojima se stručnjaci, arhitekti i urbanisti upoznaju početkom 1950-ih zahvaljujući odlascima u Veliku Britaniju, Nizozemsku, Švedsku i druge zemlje, reforma iz 1970-ih uspostavlja autentični model Društveno usmjerene stambene izgradnje, poznat pod kraticom DUSI. DUSI je doista bio jedinstven produkt samoupravnog socijalizma, narodne demokracije, s visokom razinom participacije svih uključenih aktera – vlasti, proizvođača, arhitekata, urbanista i građevinskih poduzeća, kao i dakako krajnjih korisnika, građana. Ovim reformama prethode godine Obnove (1945. – 1947.) i Prve petoljetke s kojima se Jugoslavija svojevoljno izravno povodila za Sovjetskim Savezom kopirajući model visoko centraliziranog sustava u kojem baš sve, pa tako i stanogradnju, regulira država, te razdoblje 1960-ih kada se okreće tržišnom socijalizmu, a stanogradnja je prepuštena zahtjevima ponude i potražnje, odnosno građevinskim poduzećima, što rezultira padom kvalitete i porastom cijena. Krizne situacije, u prvom redu potres u Skopju u kojem je razoreno 80 posto grada, bile su presudne za razvoj seizmičkog projektiranja, urbanističkog planiranja i edukacije, odnosno izradu i primjenu propisa za protupotresnu gradnju. U Skopju je uz potporu Ujedinjenih naroda osnovan Institut za potresno inženjerstvo kao glavni istraživački i znanstveni centar za jugoistočnu Europu te su organizirani tečajevi za armirače, izvođače armirano-betonskih konstrukcija otpornih na potres. Skopje je bilo važno i zato što se struka fokusirala na individualno stanovanja koje se zbog visoke cijene nije uklapalo u razvojne planove. Njima se u cilju izgradnje što većeg broja stanova afirmiraju ekonomični modeli višestambenih zgrada, u rasponu od lamela i tornjeva 1950-ih do megastruktura 1970-ih i "otvorenih" blokova 1980-ih, gdje su "dvorišta" primarno namijenjena stanarima, kao i svima u tom stambenom naselju. U Zagrebu imamo dva primjera ovih gradnji: Mamuticu u Travnom arhitekata Đure Mirkovića i Nevenke Postružnik i "otvorene" blokove arhitekta Tomislava Odaka u Dugavama. Individualna stanogradnja je realnost i već 1960-ih sačinjava više od 60 posto izgrađenog stambenog fonda. Taj tip izgradnje potiču radne organizacije davanjem povoljnih kredita radnicima, a veliki problem predstavljala je divlja, ilegalna izgradnja koja je masovno legalizirana 1968. godine, kad je u Splitu održano savjetovanje Stalne konferencije gradova i općina Jugoslavije o toj problematici. Nakon Skopja, aktualizirana je tema o primjeni prefabrikacije – montažnog građenja obiteljskih kuća. Naime, drvna industrija Jugoslavije, zajedno s donacijama i uvozom iz Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Čehoslovačke, Italije, SAD-a, ali i Maroka, da spomenemo neke, podigla je oko 80.000 takvih objekata u čak osamnaest mahom novoplaniranih stambenih naselja za stradalnike potresa. Korištenjem prefabrikacije, gradnje "u suho", jednim se dijelom kompenziraju visoki troškovi komunalnog opremanja. Naravno da su i prije Skopja tipski projekti za obiteljske kuće bili predmet arhitektonskih natječaja provedenih u svim republikama, kako neposredno nakon rata tako i početkom 1950-ih, čime se željelo ukazati na njihovu različitost, odnosno na postojeće regionalne i kulturološke razlike.
Stanogradnja i modernizacija
Koncepcija samoupravnog socijalizma osnovni je okvir za provođenje sve tri spomenute velike političko-ekonomske reforme. Povezuje ih proklamirana težnja za boljim životnim standardom, kvalitetnijim svakodnevnim okruženjem u kojem kulturna ponuda ima istaknutu ulogu, a to je upravo suprotno od toga što imamo i s čime se stalno susrećemo u svom susjedstvu... Je li ta proizvodnja, koja je naposljetku omogućila izgradnju goleme većine stambenog fonda što ga i danas koristimo, primarno vezana uz jednu od tih reformi, ili se možda prije radilo o kontinuiranom procesu s pripadnim usponima i padovima? Naime, čini se da su ovi tipovi stanogradnje u nekom obliku još uvijek aktualni.
Ta proizvodnja obuhvaća urbanističko planiranje stambenih naselja, arhitektonsko projektiranje stambenih zgrada i tehnologije građenja, ali nije povezana s nekom od ovih reformi, već sa svima. Riječ je o jednom od brojnih simultanih modernizacijskih procesa koji na primjeru stanogradnje, ali i građenja općenito, znače napuštanje blokovske izgradnje grada, karakteristične za međuratno razdoblje, kada su podizane najamne stambene zgrade, a mehanizacija je bila na vrlo niskoj razini s velikim udjelom fizičke radne snage i tradicionalnim načinom građenja, to jest zidanjem. Uvode se i razvijaju do tada neiskušani model planiranja stambenih naselja, predratni neighborhood units (susjedstva) opremljeni sa svim za svakodnevni život potrebnim javnim sadržajima, tipovi višestambene izgradnje – stambeni tornjevi i lamele, 1950-ih često s vanjskim galerijama – te se provodi sustavna tipizacija i racionalizacija kako bi se koristila prefabrikacija, tj. industrijalizirani način građenja. Još u prvom Petogodišnjem planu do 1951. primjenom prefabrikacije smjeralo se proizvesti 460.000 četvornih metara stambene površine. U poslijeratnim godinama, u građevinskim radovima znatan udjel ima Narodna fronta, dobrovoljni rad građana, a od sredine 1950-ih bitno se smanjuje broj fizičkih radnika i do kraja tog desetljeća sve više ih zamjenjuju kranovi i prve tvornice betona, da bi se potom krenulo sa širokom primjenom novih montažnih sustava građenja, od kojih su najpopularniji bili beogradski IMS (sustav prednapregnutih armiranobetonskih stupova i greda) i lako-panelni sustavi JU-60 i JU-61 zagrebačkog Jugomonta korišteni u izgradnji gradskih četvrti Remetinec, Zapruđe i Utrine. U konačnici, kao optimalan prepoznat je kombinirani način građenja, a to je betoniranje s velikim plošnim oplatama i oko 30 posto prefabriciranih montažnih elemenata. Naravno da je i rad građevinskih poduzeća bio izravno podložan stalnim društvenim, odnosno gospodarskim reformama koje diktiraju materijalne uvjete. Ta su poduzeća osim toga bila i važni izvoznici čije je glavno tržište od 1960-ih bila Zapadna Njemačka, što je posebno važno i sa stajališta izravnog korištenja i uvoza novih tehnologija, a od 1970-ih zemlje istočnog bloka, prvenstveno Sovjetski Savez i Čehoslovačka.
U prostor svakodnevnog života osim stanova uključeni su i javni objekti, koji su imali sportsko-rekreativnu i društveno-kulturnu namjenu, kao i zelene površine. Stoga se nameće pomisao kako je očuvanje i potencijalna primjena, kako ste ih nazvali, "ugroženih znanja" od vitalnog značaja. O čemu se tu radi u kontekstu vašeg projekta?
Jugoslavija je država u kojoj su, kao i u većini istočnih i zapadnih europskih zemalja, stambene političke mjere, pa i stanogradnja, visoko pozicionirane u državnoj politici. Cilj je svakom građaninu osigurati osnovno ljudsko pravo, pravo na sklonište, pravo na stan. Riječ je o uvjerenju da je razvoj/progres države uvjetovan boljitkom stanovnika, kvalitetnim životnim uvjetima koji ne podrazumijevaju samo stan nego i stambeno naselje, a to je ujedno stambena, životna zajednica, ekosustav s visokom razinom samodostatnosti. Taj sustav mora sadržavati osnovnu školu i predškolske sadržaje, dom zdravlja i dom kulture, odnosno javni objekt namijenjen društvenim, kulturnim, političkim i drugim aktivnostima zajednice. Danas, kada je u Hrvatskoj, kao i više-manje svim drugim državama sljednicama Jugoslavije, stambena izgradnja potpuno deregulirana, standardi, to jest pravilnici za izgradnju stanova koji propisuju minimum dnevnog prirodnog osunčanja, nužnu kvadraturu soba i prirodnu ventilaciju glavnih prostorija, uključivši kuhinju, kao i pravilnici za višestambene zgrade i čitava stambena naselja gdje se zelenilo planira na temelju broja stanovnika – a to vrijedi i za parkirna mjesta i skloništa osnovne i dopunske zaštite – doimaju se gotovo nadrealno. Sva su znanja o stanogradnji radikalno odbačena 1990-ih s ideoloških pozicija kao socijalističko nasljeđe, društveni stambeni fond je privatiziran, a jedina planirana i financijski potpomognuta izgradnja bio je Program poticajne stanogradnje (POS) iniciran 2000. od strane SDP-a, gdje su gradovi i država partneri. Ono što mi želimo istražiti i na što želimo ukazati u ovom projektu, upravo je važnost kontinuiteta, primjena istih modela i naslijeđenih znanja, a to se konkretno dogodilo nakon Drugog svjetskog rata. Jugoslavija je nakon rezolucije Informbiroa i raskida sa SSSR-om 1948. odbacila centralizirani državni model vlasništva i građenja i eksperimentira sa stambenim zadrugama, subvencioniranom individualnom izgradnjom, društvenim, kao i privatnim vlasništvom itd. S tog stajališta neka od navedenih znanja bit će neprijeporno korisna jer su izazovi sada bitno veći, uzevši u obzir da je, kao i prije Drugog svjetskog rata, najveća prepreka gradogradnji – planiranom, smislenom građenju u korist većine i poradi višeg standarda življenja – opet nemogućnost slobodnog raspolaganja zemljištem. Ukratko, danas, kao i prije 1945. godine, grad ne izgrađuje javni, već privatni interes.
Danas kada je u Hrvatskoj stambena izgradnja potpuno deregulirana, pravilnici koji propisuju minimum dnevnog prirodnog osunčanja, nužnu kvadraturu soba i prirodnu ventilaciju glavnih prostorija, kao i pravilnici za višestambene zgrade i čitava stambena naselja gdje se zelenilo planira na temelju broja stanovnika, doimaju se gotovo nadrealno
Istočno-zapadne veze
U svojoj istraživačkoj petoljetci koristit ćete inovativnu znanstvenu metodologiju kako biste analizirali do sada neprepoznatu složenu i dinamičnu razmjenu znanja, kontakta i utjecaja. Možete li nam pojasniti o čemu je tu riječ?
Sve su istraživačke teme projekta Housing.Yu strukturirane u četiri istraživačka pravca. Genezu stambenih reformi, standard stambenih naselja, standard i produkciju stanova, stambene zadruge, DUSI, kulturu stanovanja, urbanistički i arhitektonski diskurs i drugo istražit ćemo u kontekstu razmjene znanja, naslijeđenih predratnih modela i prakse, kao i onih stečenih u poslijeratnim razmjenama s Istokom i Zapadom. Potonje su izrazito propulzivne i dinamične upravo zahvaljujući jedinstvenoj međunarodnoj politici nesvrstavanja Jugoslavije, politici mira i međunarodne suradnje u cilju održivog razvoja svih zemalja. Razmjenu znanja koja se odvija kroz različite modele izravnog i neizravnog posredovanja – stručna putovanja, konferencije, časopise, međunarodne strukovne organizacije, arhitektonske i urbanističke natječaje itd. – analizirat ćemo na uzorku od deset odabranih europskih zemalja (Austrija, Češka, Francuska, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Slovačka, Švedska i Velika Britanija) korištenjem sustava CAN_is (Croatian Artists Networks Information System), koji je razvijan od 2014. na Institutu za povijest umjetnosti u sklopu znanstvenih projekata ARTNET i Globe_EXCHANGE financiranih od Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) pod vodstvom Ljiljane Kolešnik. U tom sustavu, uz postojeće module (ljudi, grupe i organizacije, časopisi i konferencije, arhitektonski natječaji i arhivska građa) razradit ćemo module za stambena naselja i stambene zgrade, odnosno stambene jedinice. CAN_is je ujedno digitalni repozitorij i alat bez kojeg ne bi bilo moguće istražiti brojnost, dinamiku i podrijetlo razmjene, odnosno trajektorija znanja, kao ni prepoznati društvene mreže pojedinih sudionika te vremenska i prostorna poklapanja.
Smatrate da je ovaj projekt važan i izvan akademske zajednice po mogućem utjecaju na politiku priuštivog stanovanja u europskim zemljama koje se suočavaju s rastućom stambenom krizom uzrokovanom nedavnom pandemijom, postojećim ratovima i ubrzanim klimatskih promjenama. I Hrvatska je potpisnica Gijonske deklaracije 2023. u kojoj se malne u utopijskom duhu govori o stanovanju za sve u održivim, zdravim i uključivo izgrađenim područjima Europske unije. Koja bi prijašnja iskustva u tom smislu zacijelo bila korisna po vašem mišljenju? Je li moguć novi paneuropski projekt kao što je u poratnoj Europi bio "Homes for all People" ("Stanovanje za sve")?
Projekti koji se natječu za ERC-ove grantove valoriziraju se primarno sa znanstvenog stajališta, ali u konačnici i sa stajališta aktualnosti, odnosno relevantnosti za sadašnji društveni trenutak. Znanje koje ćemo akumulirati ovim projektom – a koje je realno u velikoj opasnosti zbog ignoriranja razdoblja kojim se bavimo, zbog nebrige te visoke životne dobi ljudi koji su tada profesionalno djelovali na području stanogradnje – i danas je, upravo zbog sveopće nepriuštivosti stanovanja, uvelike aktualno. Naime, Jugoslavija je puna četiri desetljeća razvijala stambene politike i nije prezala od toga da preuzima i eksperimentira sa svim raspoloživim modelima financiranja, vlasništva, standarda i ostalog, bez obzira na ideološki predznak. Sve to činila je samo s jednim ciljem, a to je da ispuni svoju ustavom propisanu obvezu – pravo svakog građanina na stan. Zahvaljujući tome Jugoslaviju smo prepoznali kao svojevrstan europski laboratorij stanogradnje čija su pojedina iskustva i prakse, kao što su stambene zadruge, tipsko individualno stanovanje, standard stana i stambene zajednice – a to je ništa drugo nego danas popularan model 15-minutnog grada – višestruko korisni kako stručnjacima tako i političarima. Jednako je zanimljiva i visoka participacija građana kao jedan od osnovnih principa i današnje demokracije. Osim toga, znanja o stambenom fondu, koji još uvijek sačinjava 60-70 posto stambenog fonda svih sljednica Jugoslavije, bit će korisna i u kontekstu predstojeće energetske obnove, ali i razumijevanja, valorizacije i zaštite ove vrijedne arhitektonske i urbanističke baštine upisom najvrsnijih ostvarenja u registre zaštićenih kulturnih dobara. Je li moguć novi paneuropski projekt? Vjerujem da je sve moguće, ako postoji politička volja.
