"Prije rata i za vrijeme rata uspjelo nam je srušiti Austro-Ugarsku i naći svoju slobodnu domovinu. Međutim, šta će nam i ona kad u njoj nemamo stanova… Ja ne znam kako drugi, ali ja sam već pobudalio od toga stambenog pitanja… Za mene, bez krova nad glavom, bio je ideal da nađem stan gdje bih radio i gdje bih se mogao odmoriti nakon posla…", piše u novinama jedan beskućnik o svojim stambenim mukama, pa nastavlja: "Naći stan, to je danas prava umjetnost. Dakle, najprije morate imati rođaka u kojoj bilo stranci. Onda, da 'prišapnete' nešto u džep nekom advokatu.
Zatim, da imate toliko novaca da unaprijed platite stanovanje u kućama koje se oglašavaju u novinama. Krenem tako u novu potragu za stanom. Mila majko, kroz što sam sve pritom prošao. Najprije u stambenom uredu: tu su me 'zaveli', hoću reći – ubilježili su moju molbu, a mene 'zaveli', prevarili, i to doslovno. Onda sam otišao kod pokrajinskog namjesnika da protestiram, što su me 'zaveli', pa zaboravili.
Tu sam prošao kao Kočićev David Štrbac. Čekam, namjesnik zauzet, pa dalje čekam, a on i dalje zauzet. I tako danima… Krenuo sam potom da nađem stan preko novinskog oglasa. Jedan mi se učinio jako obećavajući. Pisalo je: samo par časaka od tramvaja! Sjeo sam u tramvaj i vozio se cijeli sat, a od tramvaja do stana zamalo nisam polomio noge da dođem na traženu adresu. Kad sam ušao u stan odmah sam rekao gazdi: 'To je jako daleko od tramvaja.' Gazda se samo začudio i rekao: Daleko? Ta vi ste mlad čovjek. Vama je lako pješačiti.'"
Mogu li u Jugoslaviji žene biti – sutkinje? Na to pitanje sve češće se traži odgovor, osobito nakon što je u nekim sudovima, kao primjerice u zagrebačkom, iskrsnuo problem oko imenovanja dviju dama na mjesto – sutkinja. "Nakon godinu dana što im ga zakon propisuje da rade kao prislušnice, obje su položile sudački ispit… Međutim izgleda da kod pozvanih faktora prevladava ispravno mišljenje, da žena prema zakonu ne može biti sucem.
Naš zakon, naime, izričito traži – prema tumačima sadašnjeg kaznenog procesualnog prava – da je kao prvi uvjet za vršenje funkcije stalno namještenog kaznenog suca – muški rod. Dakle, zakon govoreći o sucima ne samo da uvijek upotrebljava gramatičnu oznaku muškog roda, nego to i izričito naglašava…"
Savka Perišić, čistačica tramvajskih vagona, pronašla je na beogradskoj topčiderskoj stanici, ispod tramvajskog sjedala u kolima broj 121, torbu u kojoj su bili nekakvi papiri, ali i – 1.700.000 dinara! I dok je žena zbunjeno gledala u novac prišao joj je nepoznati muškarac srednjih godina, u društvu s nekom gospođom, i upitao je da li je pronašla njegovu torbu.
Potvrdno je kimnula glavom i pružila mu torbu, a on njoj ispisao potvrdu da je "od nje primio torbu s papirima i novcem". U potpisu je stajalo: Pavle Radić. Kad su novinari poslije upitali Radića za taj događaj, on im je odgovorio: "Niti sam bio na Topčideru, niti znam za bilo kakvu torbu s milijunima."
