Kad si dugo u šumi, a ima već koji mjesec da sam okružena njome, o puno toga ne misliš. Kad si pri vrhu planine, a i tu sam, isto o puno toga ne misliš. Sve se isprazni, ali na dobar način, a povremeni osjećaj tjeskobe pojavi se kad zbilja moraš misliti o onih nekoliko životnih situacija (da ne kažem problema) koji se još uvijek moraju riješiti. Riješiti.
Hrvatski jezični portal nudi četiri (premalo!) definicije ove riječi. Možemo riješiti 1. (što) donijeti odluku o nekom sudskom ili administrativnom predmetu, odlučiti (o sporu, molbi), 2. odrediti ishod čega, presuditi, odlučiti između više mogućnosti, 3. a. mat. doći do rješenja matematičkog zadatka, npr. jednadžbe, b. dati pravilan odgovor; odgonetnuti (zagonetku, problem i sl.), 4. (se, koga, čega) osloboditi se (napasnika, muka, dužnosti).
Uskoro će prvi dan proljeća i moja će šuma i planina zazelenjeti u onu pravu zelenu, šumskozelenu, i pod svojom krunom sakriti svašta, ali ne i činjenicu da stambeno pitanje, nekako, pokriva sve ove četiri moguće definicije rješenja. Može biti i stambeni odgovor, ali i u tome ima caka, jedna od mogućih definicija odgovora je, parafraziram, ono što se prihvaća kao rješenje. I eto nas tamo odakle se jedino može početi.
Rješenje kao odluka o nekom, ajmo skratiti i idem redom, administrativnom predmetu. Nagledala sam se tih rješenja. I ta su nas rješenja pretvorila u stambene nomade. Prvo je bilo rješenje o stanarskom pravu, puno prije mene, pa rješenje o proširenju stanarskog prava, malo nakon mene. Ovo prvo je još sklepao moj pokojni djed u svom poduzeću, a ovo drugo moj pokojni otac koji je kvadraturu svoje ćibe pridružio didovoj pa je dobio pravo na veću ćibu, ali nekako nije računao s tim, i pravo da taj stan na trideset godina otplaćuje po višoj cifri u trenutku kad se već zagombao rat i inflacija.
Pa smo teška srca iz naše splitske apsane skupili svoje male bagajice i svoju kužinu i preselili se na jednu ogromnu livadu pod solinskim Majdanom na kojoj su, ni iz čega, i usred par naselja s kućama, nabili zgrade. Tu smo dobili rješenje o vlasništvu i ovaj stan u Splitu napustili kao da nitko od nas godinama, deset godina najmanje, nije radio sve da se desi. Ne bavim se ostalim junacima ove priče, i govorim mi, jer sam i ja u tome sudjelovala: mene se pitalo tako da mi se govorilo da nema izbora i da se mora iz jedne škole u drugu treću.
Vozalo me se po livadi u fići i govorilo: A livada, trči, dobra je livada. Ja sam rekla: Je, dobra je livada. Jedna od mnogih laži s kojima kreneš da se zaštitiš. I šta ćeš. Prodalo mi foru i ja sam na livadi krenula u treću osnovnu školu, a nisam bila ni četvrti razred, i nastavila sebi za mnoga stambena rješenja govoriti: Je, dobra je livada. A znala sam da nije. Taj smo stan stavili u oglas kako smo na zid nabili i viseće elemente stare kuhinje (koju smo, kad smo došli u četvrti stan, i tamo nasadili, jadni nebili) i taj se oglas po novinama i od usta do usta vucarao tri godine, dok napokon nismo utekli. S livade, koja je bila dobra.
Kad mi je nekidan prijatelj poslao poruku da se kreće s osnivanjem neke alternativne stambene zadruge, pristupila sam čitavoj ideji kao Beckenbauer. Brate, defanzivno. Nisam išla na taj prvi osnivački sastanak, i u startu sam odbila mogućnost odlučivanja između više izbora, jer ovdje, iz ove pozicije, četrdesetogodišnja žena koja ima kreditnu sposobnost da si kupi garažicu na otplatu od sad 24 godine (još jučer je bilo 30!), negdje oko Zagreba sa stalnim zaposlenjem i paušalnim obrtom bez ušteđevine, izbora baš i nema. Iako svim srcem pozdravljam inicijativu i mislim da je prijeko potreban oblik komunalnog rješenja stambenog pitanja, trebala sam pročačkati sama sa sobom po svojoj defanzivnosti da vidim što me tako zgrčilo.
Osim ideje da dva pisca ne smiju živjeti u istoj zgradi, nikad i nikad, i nomadskog djetinjstva, i svih rješenja stambenih pitanja za mlade koja su se nudila kad sam i ja bila mlada i nisam se mogla kvalificirati ni za jedno od njih, sad već na pragu sredovječnosti brzo sam zbrojila dva i dva: nema rješenja za nas koji smo izvukli deblji kraj zbog socijalne situacije, školovanja, rada na ugovore od po mjesec ili tri, rada na autorske ugovore od mjeseca do mjeseca, rada na crno, življenja u podstanarskim stanovima neprijavljeno, većinom u cimeraju, gotovo nikad solo jer tko to zbilja može platit. Deset godina najmanje čekanja da se nešto odmota… Ako. Imam neke prijatelje koji su već ulagali u stambene zadruge, i sve je ošlo u prdec.
Kako onda, kad sam već došla do treće definicije, odgonetnuti rješenje? Jer ovo je, ponekad mi se čini, malo igra pogađanja, malo igra dedukcije, ovisno koju klasnu poziciju zauzmemo, i koju državnu politiku. S novim regulama od travnja di ću morat imat 10 posto iznosa nekretnine da bi uopće mogla dić kredit, pa ja mogu samo u grob – koji već imam. Zaslugama vlaške provenijencije. Već sam negdje spomenula kako mi je partnerica šaljivo dobacila na jednu od mojih opaski zašto mi stan neki ne padne s neba ili takva neka fora: Ko ti je kriv šta ti je generational wealth vlaška! A kako prodati, i kome, didovinu? Koga uvaliti u probleme s lokalnim rezidentima, a imaju ćuke u glavama? S figom u žepu.
Trilj je nudio, ako se dobro sjećam, dovlačenje struje, vode i kanalizacije do buže di bi dizao temelje, pa ti gradi. I ja bih pala na prvom pitanju: ALI OD ČEGA DA GRADIM? Od slame i blata? Pradida, ovaj Imoćanin šta mi nije prenio ni jedan svoj gen, e taj je otišao na ženinstvo. Ne bih se udala bogato, a to se ođe zove registracija, i to mi, iz ekonomske perspektive, i nije neki rajc. I ja imam pravo na to da se udajem iz ljubavi, a ne iz ljubavi prema odgonetanju socijalnog pitanja. Da mi se bar desi, tako noću uputim molbicu Hestiji, kad evo nema generational wealtha, neki čitatelj koji cijeni moj rad, ko ono kod Dubravke Ugrešić u Lisici, pa mi ostavi svoju kuću. Ne veliku kuću. Malu kuću u planini, di noću, na povratku s književne večeri, voziš sporije, jer pokraj tebe plovi srneći bataljun.
I onda, kako se osloboditi ovih muka? Koje je rješenje stambenog pitanja? Napisala sam prije dvije godine knjigu koja se zove "Temeljenje kuće". Kuću sam, stvarno, u svojoj knjizi sagradila. Neprobojna je. U toj knjizi ne puše, ne prokišnjava, stisnuta je od početka do kraja, kad zatvorim oči i stisnem ramena na udar bure, ta se kuća stvarno ne pokoleba. Nema roka otplate kredita na 30 godina, nema straha da će se dogoditi neka nepredvidiva situacija, nitko mi je ne može odnijeti, neće, ako malo prilegnem od neke bolešćice na koji mjesec, doći netko i reći: Van. Iz svoje knjige nikad neću izaći.
Često pomislim, kad vidim svoje knjige kako se gombaju po svijetu, pa i kolumne, kritičke tekstove, kako nastupaju umjesto mene. Kad se ja ne mogu izboriti za sebe, moje knjige, moji tekstovi, kažu: Sidi ti, ja ću. Ne očekujem od njih da mi odgonetnu stambeno pitanje, ideja da moj umjetnički rad ne može riješiti moju egzistenciju toliko mi je postala normalna da znam da je tek to pravi problem. I kad vidim onu istu kuhinju koju smo peti put sjekirom sasjekli u komade, da visi na zidovima stanova koje u očaju razgledavam i pretražujem po Njuškalu... To je isto jedan veliki, odgonetnula bih, društveni problem.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
