Samim početkom godine trebala bi prestati sva ograničenja što ih je zakon o stanovima postavljao kućevlasnicima. "Tako ćemo bar privremeno, dok novi parlament ne riješi to pitanje, nakon toliko ratnih i poratnih godina dočekati pravno rješenje da kućevlasnici slobodno raspolažu svojim zgradama, onako kako je to bilo prije rata…To znači da će svi stanari sada biti lišeni dosadašnjih povlastica, da će morati napustiti stan kad im to kućevlasnik naredi, a da će najmovni odnos ubuduće diktirati isključivo kućevlasnici.
Naravno, to se stanje ne može mijenjati preko noći, jer bi to unijelo kaos u cijeli režim i jer najmoprimci na neki način moraju biti zaštićeni, pogotovo u zimskim mjesecima, da se preko noći ne nađu na ulici. Jedan od principa kojeg će se kućevlasnici i dalje morati pridržavati u novostečenoj slobodi raspolaganja, morat će biti taj da se svakome tko ima krov nad glavom, uz primjerenu odštetu, koja ni u kom slučaju ne bi smjela preći zlatni paritet, taj krov osigura i dalje.
Ali kad kažemo da se sadašnjim stanarima ima osigurati krov nad glavom, uz primjerenu odštetu, onda ne mislimo da su kućevlasnici i dalje dužni trpjeti da se netko uz mjesečnu najamninu širi po njihovim sobama u nedogled i da vuče masnu zaradu iz tuđe imovine, nemilosrdno guleći svoje podstanare. Svaka dvočlana porodica s djetetom imat će pravo samo na jednu sobu i kuhinju, dok će roditelji s dvoje ili više djece imati bar dvije sobe."
Inicijalima r. k. potpisani zagrebački novinar bezgranično je oduševljen Beogradom. I u ljeto! I u jesen! I, kako kaže, kad zaredaju slave! I kad se s kalemegdanske uzvisine gleda prema Ušću – trokutu Sava-Dunav-željeznička pruga! Tu ima i sela i grada istovremeno i čovjek se osjeća nekako i seoski i građanski.
"Zaredaše sveci, sve jedan za drugim, zapališe se svijeće u kućama i razrezaše se kolači. 'Jer, što može biti ljepše od slave božje i od večere koja je s pravdom stečena', govorili su nekad seljaci, misleći o vremenu, kad je bilo teško, i na posao u kojemu snaga u čovjeka kroz žuljeve ulazi. Iako je Beograd i kroz visoke francuske škole prošao i pritom koješta naučio, taj Beograd nikad nije mogao da zaboravi idilu sela, gdje ljudi ostaju nerazdjeljivi drugovi od zipke do mrtvačkog sanduka.
I ostadoše slave kao dan kad svako, koji ti je mio, mora da ti dođe u kuću, da jede i pije s tobom, da pjeva i razgovara, da pravi bilancu primitaka i izdataka u vremenu koje je proteklo od prošle slave… Svi oni sjećaju se i pričaju događaje sa slave, opetuju je u svim varijacijama, ne krijući vlastite nespretnosti i hvaleći se svojom domišljatošću. A uspomene na slavu mogu samo da potisnu uspomene na vjenčanja kojeg ovdje svi smatraju najsudbonosnijim danom u životu… Na slavama i svadbama miješaju se ono što je čovjeku u životu najvažnije – toplina porodice i prijateljstva, harmonija ljudske zajednice što ih Slaveni nose u sebi još iz vremena zadrugarskog života… "
