Na svoj način jedne novine razlažu kakva je opća kultura u Srbiji, s posebnim osvrtom na onu kazališnu, pa uz ostalo pišu: "Kada smo u 19. veku započeli novu, modernu epohu naše istorije, mi smo bili sirovi primitivci, pomalo ambiciozni, pomalo slovenski, nepraktični koji su hteli tako reći iz dana u noć – preskačući neizbežne etape – da postanemo kulturan narod, kao što su bili drugi narodi na Zapadu.

Negativne posledice ovakvog nenormalnog, na brzu ruku, kulturnog razvijanja ni mi sami gotovo do juče nismo razumevali, i otuda je bilo toliko nesporazuma u određivanju stanja naše kulture i smisla njegovog razvoja. Zato danas kad hoćemo specijalnije da govorimo o, recimo, našoj pozorišnoj kulturi, da bi je pravilnije razumeli, mi ističemo važnost pomenutih podataka… Narodno pozorište u Beogradu bilo je kao neka granica dvaju doba…"

Autor potom ističe da je tako u pretprošloj sezoni "igrano samo pet originalnih komada koji se međutim nisu nametali nekom umetničkom vrednošću. Davani su zato što naprosto nije bilo boljih domaćih stvari, a što je dužnost Narodnog pozorišta da hrabri na stvaranje naših ionako retkih dramskih pisaca. Ovoga puta to su bili B. Nušić, P. Bešević i Ž. Vukadinović – dva predstavnika stare generacije i jedan od najmlađih nove generacije.

Pregled dramskih snaga dvaju doba ponovo je pokazao svu slabost našeg dramskog stvaralaštva… Ovako oskudan repertoar u originalnim delima jeste najveća slabost naše pozorišne kulture, a i gotovo je nemoguće da posle svega 50 godina kulturnog života jedan seljački narod ima veliku dramu…

Ipak, zabilježeno je i nekoliko glumačkih jubileja. Tri veterana beogradskog pozorišta – Ilija Stanojević, Milorad Gavrilović i Sava Todorović – proslavljali su godišnjice svoga umetničkog rada, što je veoma značajno, jer su oni bili prvo pokolenje glumaca rođenih u Srbiji, dok su prvi glumci u Srbiji bili mahom Srbi-prečani…

 

Sa svoje redovne skupštine Udruženje jugoslavenskih žena otposlalo je, uz ostalo, i ovu poruku: "Granice koje su postavljene Rimskim sporazumom između naše države i kraljevine Italije ne priječe nas, niti će nas pokolebati da u svom radu jednakim žarom i ljubavi radimo i za one sestre i braću koji žive u neoslobođenim krajevima naše domovine, kao što to činimo sada za one u našoj slobodnoj državi. Uvjereni smo da Rijeka, Istra, Trst, Gorica, Zadar i Lastovo nisu za nas zauvijek izgubljeni, već samo silom prilika od nas otrgnuti…"

 

Uznemirujuća vijest iz Podgorice: "Skoro redovito svake godine zaprijeti glad istočnoj Hercegovini i zapadnoj Crnoj Gori. Vlada se nije na vrijeme pobrinula da opskrbi ove krajeve dovoljnom količinom živežnih namirnica.

Kako su zalihe bile male, a snijeg opet zameo željeznički i cestovni saobraćaj, nemoguće je sada transportirati robu u većim količinama, pa je u ovim dijelovima države zavladala velika glad. Namirnice, ako ih još uvijek ima, siromašni svijet ne može da kupi jer su preskupe, a špekulanti ih i dalje cijene suhim zlatom. Do sada je već zabilježeno nekoliko slučajeva smrti od gladi."