Kako preživjeti Staljina? Postoji li Bog i kako se izvući ispod betonskih blokova današnje depresije? Kako se mogao osjećati Mihail Bulgakov kada ga je jedne novembarske noći zaista nazvao Josif Visarionovič lično i rekao mu "vi niste naš", a kako se ti, druže, osjećaš danas, kada definitivno znaš da nisi njihov, ali ti to nikad nitko nije rekao? Između ovih životnih dilema, grčeći se kao na križu, razapeta je predstava "Majstor i Margarita", prema slavnom Bulgakovljevom romanu, premijerno izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i u režiji već prilično renomiranog Andraša Urbana.
Uz malo strpljenja, vjerujem da ćemo ovu odličnu predstavu vrlo brzo gledati na gostovanju negdje i u Hrvatskoj. Inače, ovaj roman je u posljednjih četrdesetak godina uprizoren triput kod nas: u HNK-u u Zagrebu (previše klasično), u HNK-u u Rijeci (previše moderno) i u Dramskom kazalištu Gavella (djelomično uzbudljivo). Za svaku dobru umjetnost potrebna je dobra šaka nesreće i jedno zrnce lucidnosti. U slučaju "Majstora i Margarite" trebalo je vrijeme mrkih ljudi u kožnim kaputima, koji zloglasno lupaju na vrata u tri ujutro i koji mirišu na Sibir i na gulag, prebaciti u današnje doba i uvjeriti nas da sada živimo u nekom novom, globalnom logoru, iako nam reklamne agencije tvrde da je ovo najbolji od svih svjetova.
Redatelju Andrašu Urbanu je to uspjelo. A i dalje je sve bilo tu kao i u romanu iz 1939. godine; Voland i njegova demonska družina, neki ubogi svijet koji jedva spaja kraj s krajem, ustrašeni ludi pjesnici i jedna glava koja će se otkotrljati po tramvajskim tračnicama na uglu Jermolajevske ulice. Tu je i Poncije Pilat i mirovni pregovori da li da Krist ostane živ ili ne, pa Margarita, koja će tek u smrti naći svog Majstora, kao i neki bijesni ljudi koji od početka predstave sipaju pljuvačku u publiku: "Mi smo ateisti!"
Andraš Urban kreirao je predstavu u kojoj ima podosta brehtijanskog kabarea i ontološkog podrhtavanja tla, ali primarno nas ovaj "Majstor i Margarita" nekom nevidljivom silom težom pribija baš na tlo užasa u kojem danas živimo. Tu je na pozornici i mala armija invalida, koja kao da se pokušava iskobeljati iz beskrajnog mora današnjih tragedija, a tu su i kosturi svih onih koji u tome nisu uspjeli.
Pozornicom bauljaju vječni službenici režima, koji i danas razmjenjuju sitno sa sitnim, a Voland i njegovi cerekajući pratioci naprosto su opasni šminkeri bez pokrića. Oni su dovoljno lukavi da zavedu čitav svijet, baš kako to danas izgleda, pri čemu neko posebno objašnjenje tog zavođenja uopće nije potrebno.
Današnji "Majstor i Margarita" mračno je evanđelje ovoga doba, kao što je i roman, objavljen 26 godina nakon smrti pisca, "posljednja poslanica čovječanstvu", kako je to Bulgakov sam rekao. Zato se čini da su tek s ovom predstavom "Majstor i Margarita" zaista stigli do nas. Kada se ova predstava 1980-ih igrala u zagrebačkom HNK-u, o sovjetskim smo đavolima razmišljali ponešto ideološki, jer su nam i ovi naši domaći, socijalistički aparatčici, bili bljutavi.
S ovim "Majstorom i Margaritom" razumijemo tko je danas i oduvijek bio princ tame, iako službeno u njega više ne vjerujemo. Ili, kao što kaže redatelj Urban: "Svi se krijemo, ali đavo u vama je vaša odgovornost i od toga vas ništa ne amnestira." Urbanova ideja jest bila da napravi metafizički triler, ali on nije zaboravio na glavnu poantu: ljubav je u pitanju makar ju i životom platili. Margarita će se žrtvovati za Majstora jer će jedino to biti zapisano na nebu i jer je jedino to ispravno na zemlji, na kojoj od početka – prelistajmo samo malo povijest – zlo neprestano ostavlja svoj krvavi trag.
