Prijateljima Nijemcima i ostalim zapadnjacima često moram odgovarati na pitanje "šta se to tamo događa". Ta radoznalost nije ništa novo. Skoro se svaki small talk na politički osviješćenim pijankama zakuca u ono poznato „a šta se to tamo događalo“. Tada je to tamo bio rat u Jugoslaviji. Ovog puta to je Aleksandar Vučić i studentski protesti u Srbiji. U tim prilikama – prije nego se politička glazura noći rastoči – zanimljivo je čuti perspektivu koja nije prošla faze "balkanizacije". Prosječan zapadnoevropski građanin, opravdano, ne voli državne krize. Voli da prati krivulje ekonomskog progresa, BDP, kreditni rejting i ostale šifre novca. Sve ono što predsjednik Srbije zna da izrecituje ili iscrta na tabli u po' dana, u po' noći. Zbog toga me prijatelj pitao ovako: "Zašto bi Vučić otišao sa vlasti kad ga i dalje glasa velika većina, a on uz to uspijeva da održi zemlju ekonomski stabilnom." Dobro sam razmislio, pokušao da povučem liniju između ostrašćenosti i real-politike, i shvatio da je linija ipak predebela, a da ću ja zauvijek morati da ostanem na strani ostrašćenosti.
U to ime, prijatelju sam nacrtao mapu, pa prstom ubo tačku iz koje dolazim. Ta tačka je Crna Gora, zemlja koja je opstajala pod istom vlašću od moje prve, do moje tridesete godine života, a lice i čuvar vlasti u toj zemlji od 1991. do 2020. bio je Milo Đukanović, političar sa najdužim stažom vladanja na Balkanu, možda i šire. Po godinama na vlasti vjerovatno uzor Aleksandru Vučiću. Đukanovićeva klika, baš kao i ona Vučićeva, bila je do srži korumpirana. Povjerenje u sudstvo i policiju nije postojalo. Izbori decenijama nisu bili fer. Mega-partija na vlasti manipulisala je biračkim spiskovima, otkupljivala lične karte, kupovala glasove i zastrašivala javne službenike. Život u toj atmosferi, za prosječno misleće biće nesnosan je, koliko god priroda oko vas bila divna, a ekonomija napreduje i nezaposlenost opada.
Jednostavno, postoji nešto inherentno ljudskom biću, a to je želja da se ne osjeća kao ovca. To autokrate potcjenjuju, sve dok im se eksplozija predugo potiskivane želje ne obije o glavu, ili o vlast. Tako je jednog dana Đukanović izgubio na izborima, i ta ga je vijest iznenadila. Tako će jednog dana, možda čak na sljedećim izborima, vlast izgubiti Aleksandar Vučić i to će ga iznenaditi. Ipak, kad se to dogodi, valja se sjetiti naslova sjajnog filma Radua Judea: "Don't Expect Too Much From The End of The World". Jer svjetova i njihovih krajeva makar ne fali, pogotovo ovih dana, pogotovo tamo.
