Balkanskim biračima sve je manje važno jesu li njihovi politički lideri miljenici Europske unije i SAD-a, a sve više gledaju "znaju li loviti miševe". Sjevernomakedonski premijer Zoran Zaev posljednji je u nizu balkanskih političara koji je na svojoj koži osjetio taj redefinirani sustav vrijednosti ovdašnjih birača. Prije njega iskusili su ga kosovski politički gospodar Hashim Thaçi, a odmah za njim i crnogorski vječiti predsjednik svega i svačega Milo Đukanović, koji su godinama, unatoč brojnim nedemokratskim rupama i kraterima u svojim politikama, na izborima dobivali euroatlantski vjetar u leđa.
Zoran Zaev je kao lider makedonskih socijaldemokrata (SDSM) u četiri godine premijerskog mandata uveo Sjevernu Makedoniju u NATO, a ispunivši sve briselske kriterije za otvaranje pregovora doveo ju je i pred početak pristupnih pregovora o članstvu u EU-u. Nije ih započeo samo zbog ucjenjivačkog veta Bugarske, koja ga je pokušala natjerati da se odrekne još jednog dijela povijesnog identiteta Makedonije i Makedonaca, kao što je to prije ulaska u NATO učinila Grčka iznudivši promjenu imena makedonske države. Jedan značajan dio birača nije Zaevu i njegovim socijaldemokratima taj ustupak Grčkoj progledao kroz prste i čekao je prvu izbornu priliku da mu zbog toga ispostavi račun.
I bugarski ucjenjivački pritisak izgleda da je uzeo svoj danak jer je Zaev, odmakom od partizanskog antifašističkog makedonskog nasljeđa, ipak pokušao odobrovoljiti Bugarsku da popusti svoj ucjenjivački stisak. Zbog toga se dio socijaldemokratskog biračkog tijela okrenuo Ljevici, stranci koja je čvrsto prigrlila nasljeđe makedonskog partizanskog antifašizma pa se, nadograđujući ga ideologijom nove ljevice, tamošnjim biračima ponudila kao makedonska verzija grčke Sirize koja će upokojiti sve bezličniji SDSM, kao što je Ciprasova stranka učinila s PASOK-om, desetljećima najjačom grčkom socijalističkom strankom.
Zaeva su zbog tih ustupaka Grčkoj, pa i Bugarskoj, europski i američki političari tapšali po ramenu, promovirajući ga u svog favorita jer ima dokazanu sposobnost kompromisa, tako nužnog u funkcioniranju euroatlantskih saveza i institucija. Osim tapšanja po ramenu, Zaev je od Europske unije dobio podršku i tvrdnjom da je Sjeverna Makedonija ispunila sve kriterije za otvaranje pregovora o članstvu, iako se njemu i njegovoj koalicijskoj vladi kod kuće sve glasnije zamjeralo da su brzo odustali od obećanih reformi državnih institucija, pravosuđa i ekonomije, ali i od obračuna s korupcijom i organiziranim kriminalom te klijentelizmom i strančarenjem na državnoj i lokalnoj razini vlasti.
Makedonski birači požurili su se kazniti Zaevljeve socijaldemokrate i njihove partnere iz albanskog DUI-ja: ne sačekavši parlamentarne izbore masovno su im okrenuli leđa na lokalnim izborima, čiji je drugi krug održan u prošlu nedjelju. Pritom im se i Zoran Zaev namjestio najavivši da će podnijeti ostavku ako njegov socijaldemokratski kandidat izgubi izbore u Skoplju. Pretvorivši lokalne izbore u referendumsko izjašnjavanje birača o koalicijskoj vlasti SDSM-DUI, Zaev je dodatno motivirao opozicijske birače da izađu na njih i biraju nove gradske i općinske vlasti, ali i da njega smijene s premijerske dužnosti i otvore vrata za održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora.
Zaev i SDSM ne samo da su u nedjelju izgubili vlast u Skoplju, nego su zajedno sa svojim koalicijskim partnerima hametice potučeni diljem Sjeverne Makedonije. Na prošlim lokalnim izborima SDSM je pobijedio u 57 od 80 makedonskih gradova i općina, a sada će vlast imati u samo njih 16, među kojima je od većih gradova tek Strumica. Slično je prošao i DUI koji je ostao bez vlasti u Tetovu, Gostivaru i drugim većim gradovima i općinama s većinskim albanskim stanovništvom. S druge strane, opozicijski VMRO-DPMNE na izborima je dobio vlast u 42 općine i grada, uključujući one najveće (Skoplje, Bitolu...).
Suočen s katastrofalnim rezultatima lokalnih izbora, Zaev je održao predizborno obećanje i podnio ostavku na funkciju premijera, ali i predsjednika SDSM-a. Kako po sjevernomakedonskom Ustavu ostavka premijera za sobom povlači i ostavku vlade, unatoč Zaevljevoj najavi da će SDSM brzo predložiti njegovog nasljednika na stranačkoj i premijerskoj dužnosti malo tko se u Sjevernoj Makedoniju usudi prognozirati hoće li se taj personalni transfer vlasti uspješno realizirati u parlamentu ili će se ipak dogoditi izvanredni parlamentarni izbori i formiranje nove vlasti. Pritom nitko više ne razbija glavu pitanjem hoće li ona biti proeuropska i hoće li biti uspješnija u razbijanju bugarske blokade na makedonskom putu prema članstvu u EU, već se u prvi plan probila potraga za političkim liderima i strankama koji će se uspješnije nositi s jedne strane s pandemijom koronavirusa i energetskom krizom, a s druge s pravosudnim, ekonomskim, institucionalnim i drugim reformama te sa suzbijanjem korupcije i kriminala na državnoj i lokalnoj razini.
Kao što je bilo i nakon kosovskih i crnogorskih izbora, na kojima su vlast izgubili njihovi dugogodišnji partneri u koje su se uzdali da će svoje zemlje uspješno privezati uz EU i NATO i pritom ih reformirati sukladno njihovim zahtjevima, interesima i standardima, tako europski i američki političari i nakon Zaevljeva silaska s vlasti uglavnom šute i čekaju da vide posljedice takvog ishoda sjevernomakedonskih lokalnih izbora. Tek se rijetki europolitičari, koji vjeruju da sve znaju o Balkanu i njegovim političkim procesima, glasno čude zbog toga što je Zaev svoju političku budućnost vezao uz rezultate lokalnih izbora. Ne kriju da su ljuti što je navodno tako bacio koplje u trnje, ostavljajući i njih da strepe u kojem će smjeru krenuti Sjeverna Makedonija i hoće li među njezinim novim političkim liderima naći partnere sklone političkim kompromisima po njihovom ukusu, željama i preporukama.
Kao da nisu svjesni ili se samo tako prave, jer im je teško priznati da je izborna katastrofa Zorana Zaeva i njihov poraz. Dok su Zaeva, ali i brojne druge balkanske političare, na svojim političkim safarijima u regiji pritiskali i silili da slušaju njihove političke lekcije, provode njihove naputke i zahtjeve, ulaze u kompromise koji se s europskih i američkih visina čine idealnima, ali koje balkanski birači sve teže mogu progutati, očito su vjerovali da je još uvijek dovoljno da svojim favoritima navuku euroatlantska odijela, pa da se oni prošeću kroz parlamentarne i lokalne izbore, neovisno o tome što se krije ispod odijela koja su im navukli. No i na Balkanu su birači, ako ne prije onda u tridesetak mukotrpnih tranzicijskih godina, naučili da su carevi, kako europski tako i ovi balkanski koje su ustoličili, na kraju svakoga dana goli, neki još uvijek u snazi i mišićavi, puni pokretačke energije, a neki oronuli i potrošeni, spremni za otpis, bez obzira na to što se o njima priča u Bruxellesu i Washingtonu.
