Raspetljavanje postizborne makedonske krize ipak će se, čini se, dogoditi u redovnoj parlamentarnoj proceduri. Tako barem tvrdi vjerojatni budući premijer Zoran Zaev nakon razgovora koje je s njim i s drugim makedonskim političkim i državnim liderima koncem prošlog tjedna obavio pomoćnik američkog državnog tajnika za Europu i Aziju Hoyt Brian Yee. Nakon europskih čelnika, i Brian Yee je od makedonskih lidera zatražio da poštuju rezultate izbora i demokratske uzuse kojima je i u toj zemlji definirano kako se formira parlamentarna većina i bira izvršna vlast. Da je u tome imao više uspjeha govori i to što je predsjednik države Đorđe Ivanov poslije razgovora s njime omekšao, pa najavio da će Zaevu dati mandat za sastavljanje vlade ako mu, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, zajamči da neće provoditi tzv. Tiransku platformu albanskih stranaka.
Prošlotjedni pokušaj nasilnog sprečavanja uspostavljanja parlamentarne većine doveo je Makedoniju na rub raspada političkog sustava, blokade države i njezinih institucija. Nasilni upad prosvjednika okupljenih u pokretu Za zajedničku Makedoniju u zgradu parlamenta i fizički obračun s potencijalnim premijerom Zaevom i drugim zastupnicima njegove Socijaldemokratske stranke te njihovim koalicijskim partnerima iz triju albanskih stranaka ohladio je mnoge makedonske političke glave, ali i isprovocirao odlučniju reakciju europskih i svjetskih moćnika, ponajprije američke administracije.
Pred nasiljem su ustuknuli i oni koji su, od Rusije do pojedinih susjednih zemalja, davali podršku bivšem premijeru Nikoli Gruevskome, Đorđu Ivanovu i relativnim izbornim pobjednicima iz stranke VMRO-DPMNE, koji su tražili raspisivanje novih izbora unatoč tome što su Zaev i SDSM uz podršku triju albanskih stranaka i njihovih zastupnika uspjeli formirati uvjerljivu parlamentarnu većinu. Nove izbore traže pravdajući ih tvrdnjama da je Zaev podršku albanskih zastupnika dobio pošto je prihvatio njihove maksimalističke zahtjeve formulirane u tzv. Tiranskoj platformi, čijom bi se provedbom Makedonija navodno federalizirala i pretvorila u državu dvaju suverenih naroda, makedonskog i albanskog, te u konačnici raspala na dva dijela, od kojih bi se onaj s albanskom većinom pripojio tzv. Velikoj Albaniji.
Zaev to negira, ali kako god se tumačili zahtjevi albanskih stranaka i njihov koalicijski sporazum sa SDSM-om, činjenica je da o karakteru i uređenju makedonske države presudno odlučuju makedonska većina i njezini parlamentarni zastupnici, a ne 20 albanskih zastupnika od 120, koliko ih ima u Sobranju. Stoga su apsurdni zahtjevi predsjednika Ivanova i bivšeg premijera Gruevskoga koji od Zaeva traže da im unaprijed jamči da će Makedonija ostati suverena unitarna država makedonskog naroda, jer je i Ustavom regulirano da o tome odlučuje dvotrećinska parlamentarna većina; dakle u sadašnjem odnosu snaga u Sobranju, Zaev i da hoće to ne može promijeniti bez podrške barem dijela zastupnika VMRO-a.
I u najnovijim zbivanjima u Makedoniji još se jednom pokazalo da se sukobi i podjele u većinskom narodu i njegovim nacionalnim strankama tako lako i tako često nastoje prelomiti preko leđa manjinskih naroda i njihovih političkih predstavnika. Gubitnici parlamentarnih izbora pokušali su zadržati vlast pretvaranjem unutarmakedonskog sukoba u još jedan makedonsko-albanski sukob. Zasad u tome nisu uspjeli, ponajprije zahvaljujući tvrdom i odlučnom stavu Zaeva i SDSM-a da obrane izborni rezultat i pretvore ga u parlamentarnu većinu surađujući s albanskim strankama i njihovim zastupnicima, ali i intervenciji političkih moćnika sa strane. Izborom Talata Xhaferija za predsjednika Sobranja Zaev si je širom otvorio vrata premijerskog kabineta, ali je dio tereta odgovornosti za sudbinu zemlje i očuvanje njezina ustavnog uređenja, političkog i teritorijalnog integriteta prenio i na svoje albanske koalicijske partnere. Xhaferi se, uostalom, odmah po izboru javno obvezao da će poštivati makedonski Ustav i da će biti predsjednik svih parlamentarnih zastupnika.
Albanske političke stranke i njihovi zastupnici iskoristili su poziciju jezička na vagi u kojoj su se našli zahvaljujući mrtvoj izbornoj utrci dvaju makedonskih političkih blokova te presudili da će u sljedećem mandatu vladu voditi ljevica, kao što su u prošlom mandatu podržavali desničarski VMRO i vladu Gruevskoga. Pritom su, naravno, nastojali izvući što je moguće više koristi za albansku nacionalnu manjinu i njezine nacionalne interese.
Makedonija je još u procesu osamostaljenja, prihvaćajući izvještaj Badinterove komisije o raspadu Jugoslavije, preuzela obvezu da će svojim brojnijim nacionalnim manjinama dati i osigurati političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Da je to bila učinila, vjerojatno bi bio izbjegnut makedonsko-albanski građanski rat otprije desetak godina, a i danas ne bi bila na rubu novih oružanih sukoba, kako onih unutarmakedonskih tako i makedonsko-albanskih. Istovremeno, ne bi ni strepila od stvaranja Velike Albanije, što joj se nadvija nad glavom ne samo po tvrdnjama makedonskih, srpskih i inih nacionalista, nego i po sve učestalijim porukama najistaknutijih albanskih i regionalnih lidera: poput svih projekata velikih nacionalnih država, i taj se najviše hrani nepriznavanjem i kršenjem prava albanske manjine u Albaniji susjednim državama.
Prije će Makedoniju teritorijalno cjelovitom održati priznavanje i davanje Albancima prava na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju (ili, u krajnjem slučaju, federalizacija zemlje), nego ustrajavanje na unitarnoj državi u kojoj će pripadnici te manjine biti građani drugog reda. Doduše, na postjugoslavenskom prostoru federalizacija je postala baukom jer je ispražnjena od suštinskog sadržaja i tumači se samo kao prvi korak u komadanje pojedinih država, a ne kao povijesno najbolji način demokratskog uređenja nekih država, i onih jednonacionalnih, a pogotovo višenacionalnih: temeljni princip federacije je konsenzualno odlučivanje o svim bitnim pitanjima države i društva, koja se tiču svih njezinih građana i regija, i većinskih i manjinskih. No federalizam je i u Europskoj uniji doveden u pitanje i svakim je danom u sve većoj kušnji, pa je teško očekivati da će mu renesansa biti upravo na Balkanu, gdje se dosad ponajviše uzgajao u varijanti etničkog, a ne u punini demokratskog uređenja zemlje u kojoj se poštuju sve njezine različitosti i konsenzualno traže načini kako da ih se sačuva i uskladi, pa i onda kada se različiti interesi sudaraju i/ili imaju tendenciju međusobnog zatiranja.
