Desetljećima, sve od dvojezične "Antologije suvremene makedonske poezije" Petra Kepeskog i Branislava Glumca iz 1979., nije kod nas objavljena ni jedna ambicioznije zamišljena, reprezentativna antologija suvremenog makedonskog pjesništva. Te se zadače prihvatio nedavno umirovljeni, dugogodišnji predstojnik Katedre za makedonski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, vjerojatno i najviđeniji naš makedonist Borislav Pavlovski. Autor je, uz niz znanstvenih priloga i prijevoda, do sad već sastavio antologije makedonske fantastične proze i novijeg dramskog pisma, pa ovim izdanjem zatvara također svojevrstan autorski, katetama temeljnih književnih rodova uokviren pregled.
Pavlovski je na oko 300 stranica vlastitih prijevoda, čemu je pridodano i tridesetak stranica predgovora, okupio 40 autorica i autora, izbor iz čijih opusa je donesen kronološki, od najstarijeg Slavka Janeskog, rođenog 1920., koji pripada prvoj poratnoj generaciji makedonskih liričara, do najmlađe Viktorije Angelovske (2002.), tj. sve do takozvane generacije Z. Pogovor je ispočetka, što kontekst svakako zahtijeva, postavljen širokopojasno. Pogotovo uzimajući u obzir kako se notorna tvrdnja Stanka Lasića da bi nas već i neposredno susjedna književnost, pisana na različitoj standardizaciji istog jezika, trebala zanimati otprilike koliko i ona bugarska, u srednostrujaškom kulturno-političkom horizontu odavno okamenila u normu.
U posljednjim desetljećima, uz činjenicu da se ovdje zaista radi o drugom jeziku, mnoge negdašnje samorazumljivosti to ni približno više nisu. Uvodna riječ započinje tako ab ovo, od Klimenta Ohridskog no, s obzirom na opseg korpusa, brzo prelazi na sredinu devetnaestog stoljeća i identitetno-preporodne napore braće Miladinov (u kojem su oni pravcu, u pogledu nacionalnog pitanja, zaista stremili, neka ostane otvoreno) te međašku Konstantinovu "Tugu za jugom", odnosno zakašnjele lokalne odjeke romantizma. Kao iduće uporište s pravom je uzet Kočo Racin i njegove "Bijele zore" (1939.), koje su tadašnju makedonsku liriku, iako više na svjetonazorsko-motivskim, revolucionarnim temeljima nego onim versifikatorskim (na lokalnoj razini, doduše, i na tom planu donosi Racin značajan pomak), približile duhu vremena.
Zatim sastavljač prelazi na pokušaj usustavljivanja poratnih autora, koji suštinski i čine materijal ove knjige. U pitanju su doajeni makedonskog pjesništva, u rasponu od Blaže Koneskog, Ace Šopova i Mateje Matevskog, preko Vlade Uroševića i Radovana Pavlovskog do Bogomila Đuzela, Katice Ćulavkove i Ljiljane Dirjan. Suvremene referentne autore poput Nikole Mađirova, Lidije Dimkovske ili Vladimira Martinovskog tekst će očešati samo usput.
Tu dolazimo do prvog od dva ključna problema knjige: odjednom se Pavlovski, prilično neočekivano, odlučuje napustiti zadani znanstveno-pregledni okvir, te na mjestu gdje bi se u ovakvom izboru očekivali makar brzopotezni poetički portreti uvrštenih autora, najednom kreće u niz anegdotalnih opisa vlastitih susreta s nekima od njih (Šopov, Todorov, Andreevski, Matevski…). Iz tih krokija međutim nećemo doznati ništa, osim (straho)poštovanja koje sastavljač prema autorima gaji i, primjerice, njegovog oduševljenja mladenačkom figurom Ene Begović.
Književnopovijesno je najednom otklizalo u intimno (u boljem slučaju) ili, u lošijem, u cringe. Drugi problem tiče se problema ulaska na teren mlađeg i najmlađeg pjesništva, koje autor, čini se, ne poznaje najbolje. Nastranu to da su posve izostavljeni opusi viđenijih, poetički nešto drugačije usmjerenih autora poput Igora Isakovskog (1970. – 2014.) ili Jovice Ivanovskog (1961.); izbor iz sada već niza generacija rođenih nakon 1980. štur je i načinjen naizgled posve provizorno. Poštenije bi se u tom slučaju, vjerujem, bilo zaustaviti na generaciji rođenoj sedamdesetih.
Inače, u pitanju je dobrodošao i vrijedan svezak. Sam izbor kao cjelina lijepo se čita i u najvećem je svom dijelu ipak reprezentativan, a autorovi prepjevi doimaju se skladnim.
