Srpski predsjednik Aleksandar Vučić za vrijeme prošlotjednog dvodnevnog boravka na sjeveru Kosova nije do kraja otkrio karte i precizno objasnio što podrazumijeva kad zagovara kompromisno srpsko-albansko razgraničenje u bivšoj južnoj srpskoj pokrajini. Većina zapadnog svijeta razgraničila je Srbe i Albance priznavši kosovsku secesiju i državnu samostalnost u bivšim pokrajinskim granicama. Ostatak svijeta – manji, ali još uvijek itekako brojan – stoji na suprotnoj strani, zbog čega kosovska država visi kao čardak ni na nebu ni na zemlji, a uz sebe pupčanom vrpcom veže i Srbiju, koja zbog sve manje, ali još uvijek značajne srpske manjine i povijesnog identitetskog nasljeđa nema snage i potencijala da se kirurškim rezom odvoji od Kosova u sadašnjim njegovim granicama, a pogotovo ne u uvjetima u kojima su prava i slobode kosovskih Srba nedefinirani i svakodnevno ugroženi.
Otkad je Vučić ljetos progovorio o kompromisnom srpsko-albanskom razgraničenju, ono se tumači ili kao podjela Kosova i pripajanje njegova sjevernog dijela s većinskim srpskim stanovništvom Srbiji ili kao formiranje srpske političke, teritorijalne i kulturne autonomije na Kosovu. Kosovski predsjednik Hašim Tači govori pak o razmjeni sjevera Kosova i Preševske doline s većinskim albanskim stanovništvom, a srpska autonomija na Kosovu mu je noćna mora jer i velika većina albanske političke elite u njoj vidi zlo federalizacije Kosova, koja bi navodno osakatila njihova suverena državotvorna prava. Tači bi se radije odrekao dijela Kosova, pogotovo ako bi zauzvrat dobio Preševsku dolinu, nego pristao na davanje pune manjinske autonomije kosovskim Srbima kojom bi ih se ovlastilo da odlučuju o pitanjima koja ih se neposredno tiču na područjima u kojima su u većini, ali i da na razini kosovske države konsenzualno sudjeluju u vlasti kad je riječ o njihovim manjinskim pravima.
No Tačijev je problem, a i Vučićev ako pod razgraničenjem ponajprije podrazumijeva promjenu granice i razmjenu teritorija, što Europska unija, odnosno i one njezine članice koje su priznale Kosovo i one koje to nisu učinile, u novom mijenjanju granice i cijepanju Kosova vide veću opasnost po svoje vrijednosti i principe te regionalnu stabilnost, pa su sklone ‘razgraničenju’ davanjem manjinske autonomije kosovskim Srbima, a Srbija bi se zauzvrat suglasila s članstvom Kosova u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama, bez obaveze da prizna kosovsku samostalnost jer je ne priznaje ni pet članica Unije ni brojne druge države, uključujući Rusiju i Kinu kao članice Vijeća sigurnosti UN-a. Premda Vučićev boravak na sjeveru Kosova nije do kraja razbistrio dilemu u vezi kompromisnog srpsko-albanskog razgraničenja, stvari su ipak ponešto jasnije nakon onoga što je radio i govorio u mjestima koja je obišao. Vučić je na mitingu u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice naglasio: ‘Zato, kada vam pričaju kako ja hoću da menjam granice, lažu, jer granice danas, gde su? Mi mislimo jedno, Albanci, mnogobrojniji i jači na Kosovu, misle drugačije. Jedan deo sveta misli jedno, drugi misli drugo. U stvari, ja hoću da menjam vaša prava. Situacija nije ista kao pre 30 i 50 godina. Da osvojim, za vas, sva ona prava koja vam pripadaju, i koja su deo onoga što se zove civilizovan svet. I hoću vaše pravo na život. I vaše pravo na rad. I vaše pravo na slobodu. Na sigurnost. Kretanje, učenje, lečenje. I ako zbog tih prava moramo da učinimo kompromise, i mi i Albanci, jer bez toga mira nema, uvek ću to da uradim. Samo nemojte to da zovete pogrešnim imenom.’
Iz rečenog je jasno da je Vučić skloniji onome što zagovara većina članica EU-a predvođena Njemačkom i kancelarkom Angelom Merkel, kojima pada mrak na oči kad se spomene novo prekrajanje granica na Balkanu, ali zdušno su za davanje i propisivanje srpskih manjinskih prava na Kosovu sukladno europskim standardima i iskustvu koje se već duže od stoljeća kristaliziralo pri rješavanju konflikata između većinskih i manjinskih naroda diljem Starog kontinenta, od švedsko-finskih na krajnjem sjeveru do aktualnih španjolsko-katalonskih i balkanskih na jugu. Doduše, Vučić je ostavio otvorenim način na koji se misli izboriti za sva prava Srba na Kosovu koja im pripadaju i ‘koja su deo onoga što se zove civilizovani svet’. Rekao je naime i sljedeće: ‘Imamo li nekakav nacrt rešenja u Briselu? Nemamo, nismo ni blizu njega. Ali, po prvi put, čini mi se da dobro znamo da moramo i da razgovaramo i bar da pokušamo naše odnose da uredimo. I ja znam da postoji hiljade njih koji samo čekaju da kažu, aha, otišao je dole, a to dole je za njih Kosovo, a ništa novo nije rekao. Kao da je reći nešto novo o Kosovu uopšte moguće. Kao da sve priče odavno nisu ispričane. Ali novo je i to što neću ovde da psujem Albance, neću čak ni one koji su tukući Srbe stvarali im državu, već želim da vidim kako delima možemo da stvorimo bolje sutra za Srbe na KiM.’
Prvi dan boravka na sjeveru Kosova Vučić je proveo prezentirajući ulaganja i projekte čiju realizaciju financira srpska državna blagajna. Novinari su, istina, zabilježili i komentare pojedinih kosovskih Srba kako se radi o ‘bacanju prašine u oči’. Jesu li u pravu brzo će se pokazati, no činjenica je da je Vučić i na skupu u Sjevernoj Mitrovici javno najavio: ‘Došli smo sa sveobuhvatnim investicionim planom za deset srpskih opština na KiM, da unapredimo ekonomiju i životni standard našeg naroda. To niko ne može da nam zabrani (…) Spremni smo da vama koji živite na KiM pomognemo više nego ikada. Srbija, ne za plate, već samo za kosovski dodatak, za zaposlene u javnom sektoru na KiM, zdravstvu, obrazovanju, socijalnim ustanovama, izdvaja godišnje čak 71 milion evra. Spremni smo i to da uvećamo, ulaganja u bolnice, vrtiće, škole, ali i da najznačajnije podstičemo ulaganja u privredu. U Trepču, Lola fot, Gazivode, ali, pre svega, spremni smo da subvencionišemo dolazak kompanija iz centralne Srbije spremnih da ulože u posao i južno i severno od Ibra. To će značiti više posla i veću sigurnost za vas i vašu decu. I tu nema nikakvih mitskih granica. Hoću one, u kojima žive ljudi koji imaju sva prava koja im pripadaju. Hoću one zbog kojih niko neće biti ponižen, a pogotovo ne Srbija. Hoćemo kompromis, nećemo diktat. Hoćemo da sve čujemo, ali i da se mi čujemo. Hoću, na kraju, a pre svega, da vi živite ovde, i da to bude vaše.’
Istovremeno dok je Vučić na sjeveru Kosova u prvi plan gurao stvaranje funkcionalne srpske autonomije na Kosovu kojoj će Srbija osigurati uvjete za ekonomsku, a ne samo političku održivost, Tači je bio u Albaniji na konzultacijama s albanskim premijerom Edijem Ramom. Kako je saopćeno, prebirali su po srpsko-albanskim briselskim pregovorima, a Tačijev prvi potez po povratku u Prištinu bio je susret s albanskim liderima iz Preševske doline, koji su najavili slanje prijedloga rezolucije kosovskom parlamentu kojom se traži njezino pripajanje Kosovu. Sudeći po tome, promjena granice i razmjena teritorija više su prirasle srcu albanskim liderima nego Vučiću i njegovim političkim sljedbenicima, pogotovo otkad im se kao alternativa nudi i nameće formiranje srpske autonomije na Kosovu i pretvaranje Kosova u tampon državu između Srbije i Albanije, pa i Makedonije i Crne Gore. Je li u takvim uvjetima i odnosu snaga u europskom i globalnom okruženju moguće srpsko-albansko kompromisno rješenje ili će status kvo trajati dok ne iziđe na nos i Srbima i Albancima, ali i onima koji bdiju nad suzbijanjem i eutanaziranjem njihova konflikta?
