Srpska se ekonomija nastavila kretati uzlaznom putanjom i u prvom ovogodišnjem tromjesečju: BDP je porastao za skoro četiri posto, a i državna blagajna je umjesto planiranog deficita od oko 230 milijuna eura ostvarila suficit od skoro 50 milijuna eura. I druge makroekonomske brojke uglavnom su pozitivne pa je sve realnije da bi i plaće i mirovine i u ovoj godini mogle rasti. No predsjednica Vlade Ana Brnabić upozorava da će ‘ekonomija zavisiti od regionalne stabilnosti i to je ono što Vladu opterećuje u ovom trenutku’.
Nad srpskom ekonomijom i društvom u cjelini opet se, naime, nadvila kosovska crna rupa. Petogodišnja europska terapija kojom se nastojalo uz pomoć Briselskog sporazuma suzbiti i zaliječiti maligne srpsko-albanske odnose zbog nedosljedne i selektivne primjene otela se kontroli i otvorila nova žarišta sukoba, ne samo između Beograda i Prištine, nego i među članicama EU-a, ali i velikih globalnih igrača koji i na Balkanu pokazuju svoje mišiće. Nasilno divljanje kosovskih specijalaca u Kosovskoj Mitrovici, kojim su u paramparčad rasturili politički skup srpskih predstavnika u kosovskoj vlasti i njihovih beogradskih gostiju, gurnula je srpsko-albanski dijalog na nizbrdicu, ali je još više razgolitila unutaralbanske odnose na Kosovu, klanovsko funkcioniranje tamošnje vlasti pod krinkom lažnih demokratskih institucija te mešetarenje i uplitanje svjetskih moćnika u političke i ine procese.
Demonstracija policijske sile na sjeveru Kosova s većinskim srpskim stanovništvom vratila se kao bumerang Prištini, prije svega koalicijskoj vladi premijera Ramuša Haradinaja i njezinoj krhkoj parlamentarnoj većini, jer je ostala bez podrške deset zastupnika Srpske liste zbog čega se preko noći pretvorila u manjinsku vladu koju podržava samo 53 od 120 zastupnika. U prvi mah je izgledalo da će srpske glasove podrške u parlamentu zamijeniti barem dio albanskih oporbenih parlamentaraca, ali nakon što su iz vladajuće koalicije krenule optužbe da je kosovski predsjednik Hašim Tači, mimo Haradinajeve vlade, naredio brutalnu policijsku akciju u Kosovskoj Mitrovici kako bi srušio njezinu parlamentarnu većinu i izazvao njezin pad, utihnuli su glasovi kojima se zazivalo formiranje vlade nacionalnog spasa, a započelo je sve glasnije propitivanje kome je koristilo policijsko nasilje u Kosovskoj Mitrovici. No kosovska politička tikva držala se nekako na okupu sve dok tamošnja policija i tajne službe nisu uhapsile i izručile šest turskih državljana koji su radili u školama koje je na Kosovu osnovala organizacija turskog vjerskog vođe Fetulaha Gulena, za kojega turski predsjednik Erdogan tvrdi da je predvodio neuspjeli puč protiv njegove vlasti. U prvim reakcijama Tači, Haradinaj i drugi kosovski čelnici tvrdili su da nisu znali za policijsko-obavještajnu akciju hapšenja i izručenja turskih državljana. Haradinaj je brzopotezno smijenio ministra unutarnjih poslova i šefa obavještajne službe zato što su mimo propisane procedure i iza njegovih leđa Turskoj izručili šest njezinih državljana. To je pak ražestilo Erdogana koji se obrušio na Haradinaja i pozvao ‘braću Kosovare’ da ga sruše s vlasti. No Erdogan je istovremeno zahvalio Tačiju zbog protjerivanja i izručenja šestorice gulenista, razotkrivši tako njegovu laž da o svemu tome nije imao pojma. Smjeni ministra unutarnjih poslova usprotivila se i Alijansa za novo Kosovo, najvažniji Haradinajev koalicijski partner, najavivši da će izaći iz koalicije ako Haradinaj ostane pri odluci o smjeni njezina člana. I za smjenu šefa obavještajne službe Haradinaju je nužna Tačijeva suglasnost, a sudeći po Erdoganovim porukama, kosovski predsjednik je vukao sve konce policijsko-obavještajne akcije izručenja turskih državljana što je realizirana odmah nakon brutalne protusrpske policijske intervencije u Kosovskoj Mitrovici koja joj je, čini se, poslužila kao dimna zavjesa.
Borba za vlast na Kosovu ušla je u fazu u kojoj se ne biraju sredstva: zloupotrebljavaju se policija i tajne službe, a i oružano nasilje i institucionalno kršenje zakona uzimaju maha. Haradinajeva vlada visi o koncu. Izvanredni parlamentarni izbori postali su pitanje dana, a ne mjeseci, kao što se činilo nakon što je Srpska lista okrenula leđa vladajućoj koaliciji, jer se i albanska stranačka scena raskolila zbog tajno-policijskog obračuna s gulenistima na zahtjev turskog predsjednika Erdogana. Raspršila se i iluzija da SAD i EU uspješno kontroliraju i usmjeravaju kosovsku politiku i njezine lidere, jer se pokazalo da je utjecaj Erdoganove Turske barem jednako snažan kao i njihov, pogotovo ako se uspoređuje s utjecajem EU-a. Tači se pet godina poigrava s europskim projektom Briselskog sporazuma bez ikakvih posljedica po svoju političku karijeru, a nije ga uznemirio ni Erdoganov zahtjev, iako je hapšenjem i izručenjem gulenista izazvao val nezadovoljstva u kosovskoj javnosti i bijes brojnih političkih partnera. Važnija mu je podrška Erdoganove Turske nego EU-a, a to puno više govori o odnosima moći na Balkanu i ulozi EU-a na Kosovu i u regiji nego o Tačiju i njegovoj političkoj putanji koja bi bez moćne podrške sa strane odavno bila završena.
Šutnja kojom Brisel prati najnovija zbivanja na i oko Kosova dodatno svjedoči o nemoći EU-a da jasno i precizno definira svoje balkanske ciljeve i politike, pogotovo one koje uključuju raspetljavanje kosovskog čvora. Čelnici Unije godinama papagajski ponavljaju da im je glavni cilj na Balkan izvoziti stabilnost kako bi u procesu proširenja spriječili uvoz nestabilnosti iz balkanskih država. No zasad im ne ide baš od ruke ni kad stabiliziraju Balkan ni kad se štite od uvoza nestabilnosti s Balkana. Kosovo im je pritom posebna kost oko koje se glože. I dok Srbiju batinom i mrkvom sustavno tjeraju da se mic po mic miri s kosovskim odcjepljenjem i priznavanjem makar krnjeg njegovog suvereniteta i djelomičnim integriranjem u međunarodne institucije i organizacije, EU sve teže uspijeva uvjeriti pet svojih članica da makar prešutno pristanu na samostalnost kosovske države. Brisel je najnoviju košaricu dobio iz Španjolske, Rumunjske i Cipra uoči samita koji će se u svibnju održati u Sofiji, a koji je tematski posvećen proširenju na zapadni Balkan, odnosno na šest preostalih balkanskih država koje čekaju na prijem u članstvo EU-a. Uvrštavanje Kosova kao jedne od šest balkanskih država koje se kandidiraju za članstvo nagnalo je spomenute članice Unije da odbiju sudjelovati na tom skupu – zbog svojih nacionalnih i državnih interesa one nisu i neće priznati Kosovo kao samostalnu državu.
Srbija najavljuje da će njezini predstavnici biti u Sofiji jer nema kud: u godinama izolacije na drastičan se način uvjerila da njezina ekonomija i društvo u cjelini presudno ovise o regionalnoj stabilnosti i odnosima s članicama EU-a, a tek potom o odnosima s drugim utjecajnim ekonomijama i državama te s ostatkom svijeta. Kosovo i njegovi lideri još uvijek vjeruju da im je presudnija podrška i suradnja sa SAD-om, a izgleda i Turskom, nego s Unijom. Dok je tako, Briselski sporazum pa i europski samiti posvećeni proširenju na zapadni Balkan, poput ovoga koji će se održati u Sofiji, bit će im zadnja rupa na svirali.
