Srpske i kosovske vlasti do početka sljedećeg tjedna moraju u sjedište Europske unije poslati svoje prijedloge statuta Srpske zajednice općina (SZO) na Kosovu. Beogradski tim pregovarača navodno već tri mjeseca radi na svom prijedlogu, a o prištinskom se prijedlogu u kosovskoj javnosti malo zna. Ovotjedni pokušaj da kosovski parlament definira jedinstvenu platformu za pregovore s Beogradom neslavno je završio jer nijedna od tri predložene deklaracije nije prihvaćena, među ostalim i zbog toga što su bile međusobno radikalno suprotstavljene. Istovremeno su nastojale ovlasti za pregovore s Beogradom preseliti iz ruku predsjednika Hašima Tačija i izvršne vlasti na parlament, odnosno sa tanke aktualne parlamentarne većine na njegovu 80-postotnu većinu u kojoj bi i opozicija diktirala dinamiku i sadržaj pregovora. Pritom relativni izborni pobjednici iz opozicijskog pokreta Samoopredjeljenje traže prekid pregovora s Beogradom pod okriljem EU-a, jer se radi o unutarnjim kosovskim pitanjima u koja se, po njihovu sudu, nitko sa strane ne može i ne smije miješati, a pogotovo ne Srbija, koju treba tužiti za genocid i kojoj jedino preostaje da prizna samostalnost Kosova.
Savez za Srbiju naprasno je u vrh svojih prioriteta istakao obranu Kosova kao dijela Srbije, a kosovsko Samoopredjeljenje je zatražilo izvanredne izbore na Kosovu
Nedavna izjava američkog ambasadora u Prištini da će SAD podržati svako rješenje kosovskog problema oko kojega će se usuglasiti Beograd i Priština, pa i ako dogovore podjelu Kosova i razmjenu teritorija, imala je odjeka i na sjednici kosovskog parlamenta, na kojoj je zastupnik NISMA-e Milaim Zeka poručio kako je uvjeren da će se i o podjeli i razmjeni teritorija razgovarati u okviru briselskog dijaloga, pozvavši kosovske parlamentarce da ne ponove Miloševićevu grešku pa odbijanjem američkih i europskih prijedloga, čak i ako se radi o podjeli i razmjeni teritorija, okrenu protiv sebe svoje dosadašnje euroatlantske saveznike uz čiju su podršku proglasili državnu samostalnost i neovisnost jer bi u tom slučaju poput Miloševića prošli kao bosi po trnju i bili poraženi.
No Zekina rasprava tek je dio sve maštovitijeg javnog govora o ‘sveobuhvatnom sporazumu’ koji Beograd i Priština moraju postići ako Srbija i Kosovo doista žele postati članice Europske unije. I u Srbiji i na Kosovu iz ladica se izvlače sva moguća i nemoguća stara rješenja, a pridodaju im se i nove modificirane varijante koje navodno korespondiraju s prijedlozima koji dolaze iz svjetskih centara moći. Pritom je sve očitije da su se briselski dijalog i ‘sveobuhvatni sporazum’ probili u vrh unutarnjih političkih odnosa i procesa i to kao šansa opoziciji da na njima pokušaju srušiti Vučićevu i Tačijevu vlast.
Startni pucanj ispalila je srpska premijerka Ana Brnabić kad je u lipnju u intervjuu njemačkom Veltu izjavila: ‘Predsednik Aleksandar Vučić je učinio hrabar i odgovoran korak kada je počeo interregionalni dijalog. Dotle je svaki razgovor bio tabu. Kosovo je bilo Srbija. Tačka. Sada moramo naći kompromis. Srbija nikada neće priznati nezavisno Kosovo. To ne bi bio kompromis. A kada bismo i dalje insistirali da Kosovo pripada Srbiji, kompromis ne bi bio moguć’. Nakon bure koja se zbog njezine izjave podigla u srpskoj javnosti i parlamentu, pa i prozivki za veleizdaju zbog tvrdnje da je ‘Kosovo bilo Srbija’, Ana Brnabić je pojasnila: ‘Kompromis znači da mi moramo da napustimo naša komforna sedišta, komforna mišljenja o tome šta je to gde je Kosovo je Srbija ili Srbija će priznati nezavisnost Kosova. Dakle to su dva sedišta koja moramo da napustimo, da bismo krenuli da razgovaramo oko kompromisa. Ja lično mislim da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova, zato što mislim da je to nemoguće. Ali isto tako mislim da za otvaranje kompromisa moramo da budemo spremni da razgovaramo o tome da li je Kosovo Srbija. Kosovo jeste Srbija, ali šta je ono što je dugoročna normalizacija odnosa s Prištinom’.
Poziv Ane Brnabić da Beograd i Priština moraju izaći iz ‘udobnih zona svojih uvriježenih načina razmišljanja’, bio je znak većem dijelu srpske i kosovske opozicije da se počnu ubrzano ukopavati upravo u te ‘udobne zone’ i krenu u napad na vladajuće uvjereni da im mogu preoteti vlast ako doista pod pritiskom iz svijeta dogovore kompromisno rješenje u kojem će odustati od dosadašnjih maksimalističkih ciljeva. Srpska opozicijska koalicija u nastajanju – Savez za Srbiju – naprasno je preko noći u vrh svojih prioriteta istakla obranu Kosova kao dijela Srbije, a kosovsko Samoopredjeljenje je uz prekid Briselskog dijaloga zatražilo održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora na Kosovu, uvjereno da bi na njima pobijedilo upravo zbog toga što neće ni čuti za pregovore s Beogradom i traganje za kompromisnim rješenjem.
No unatoč tom nastojanju udarne srpske i kosovske opozicije da ožive polumrtve nacional-političke metuzaleme koji su i srpsko i kosovsko društvo i države dovukli u mrtvu točku, Briselski dijalog će izgleda nastaviti voziti po svojemu voznom redu. Kad su se zbog ‘sveobuhvatnog sporazuma’ političke strasti u Srbiji i na Kosovu počele rasplamsavati, iz Brisela je stigla poruka da će se Vučić i Tači ponovo tamo susresti u rujnu, a kad to nije bilo dovoljno objavljeno je da njihovi pregovarački timovi moraju prethodno staviti na papir svoje prijedloge statuta SZO-a, uz opasku da moraju biti realizirane i sve druge obaveze preuzete prije pet godina potpisivanjem Briselskog sporazuma. Tek nakon toga će se nastaviti pregovarati i o svim drugim otvorenim pitanjima, ali će o toj realizaciji dosadašnjih dogovora ovisiti nastavak srpskih pristupnih pregovora s EU-om, ali i konačna odluka o najavljenoj viznoj liberalizaciji Unije i Kosova te njegovu eventualnom dobivanju statusa kandidata za članstvo i otvaranju pristupnih pregovora.
Istovremeno, kao u partiji šaha, američki ambasador u Prištini stavlja bubu u uhu kosovskoj javnosti da je moguća i podjela Kosova ako se o njoj dogovore Beograd i Priština. Kopernikanski obrat od dosadašnjeg tvrdog američkog stava da je kosovska državna samostalnost gotova stvar do mogućnosti da je još uvijek na stolu čak i prekrajanje njegovih granica i razmjena teritorija, može se tumačiti i kao posljednja opomena kosovskim političkim elitama da prionu realizaciji Briselskog sporazuma i formiranju SZO-a, odnosno uspostavljanju srpske autonomije na Kosovu, jer u suprotnome kosovski paket bi se mogao i drukčije prepakirati. U sličnom je duhu i Vučićevo usputno podsjećanje srpske javnosti kako je završilo srpsko odbijanje međunarodnog prijedloga mirnog vraćanja Krajine u okrilje Hrvatske. I Srbija i Kosovo još uvijek imaju mnogo toga za izgubiti, ma što o tome mislili njihovi nacional-maksimalisti uvjereni da će svijet zbog njih stati i beskonačno čekati da izađu iz svojih ‘udobnih zona’ i prestanu jedni drugima kopati oči.
