Ako je vjerovati procjenama europske povjerenice za vanjsku politiku Federice Mogherini, Srbija i Kosovo nadomak su sporazuma o normalizaciji odnosa. Uoči ovotjednog kruga pregovora Vučića i Thacija šefica europske diplomacije poručila je ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU-a kako vjeruje da ‘postoji realna šansa da predsjednici Vučić i Thaci mogu postići sporazum o svim otvorenim pitanjima između Beograda i Prištine, sveobuhvatan pravno obvezujući sporazum o normalizaciji odnosa dviju strana, sporazum koji je u potpunosti u skladu s međunarodnim pravom i koji može doprinijeti stabilizaciji čitave regije’.
Iz briselskog ureda Federice Mogherini najavili su da će u četvrtak, 6. rujna u žiži pregovora Vučića i Thacija biti ‘definiranje zajedničke osnove budućeg pravno obvezujućeg sporazuma o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa Beograda i Prištine’. Dodaje se da bi sastavni dio tih ‘zajedničkih osnova’ trebali biti i ona pitanja koja su u okviru Briselskog sporazuma već ranije dogovorena, a prije svih formiranje Zajednice srpskih općina. No pregovori Beograda i Prištine dobili su sasvim novu dimenziju otkad su prije nekoliko tjedana Vučić i Thaci javno progovorili o tome da se na pregovaračkom stolu obrela i mogućnost ‘razgraničenja’ ili ‘korekcije’ granice između Srbije i Kosova, odnosno razmjene teritorija po kojoj bi sjever Kosova sa srpskom većinom bio pripojen Srbiji, a Preševska dolina s albanskom većinom Kosovu.
Mogućnost povlačenja novih granica po etničkoj crti razdvajanja naglo je porasla nakon što je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton izjavio da se SAD neće protiviti razmjeni teritorija ako se Beograd i Priština o njoj dogovore. I većinsko europsko protivljenje bilo kakvim promjenama granica na Balkanu počelo se razvodnjavati u izjavama sve brojnijih europskih lidera koji poručuju da bi trebalo prihvatiti bilo koje rješenje oko kojeg će se usuglasiti Beograd i Priština ako nije na štetu drugih i ako doprinosi stabilnosti regije, a pritom je sukladno međunarodnom i europskom pravu. Među njima je i europovjerenik za proširenje Johannes Hahn koji je u izjavi za Radio Slobodnu Europu pobrojao upravo te uvjete koje mora ispuniti srpsko-kosovski sporazum te zaključio: ‘Oni i dalje pregovaraju. Neke ideje su se pojavile. Promatrajmo to na ovaj način – i sad se radi na daljnjim pregovorima zbog boljeg usuglašavanja ideja. Smatram da paket koji ima pravno obvezujući sporazum između Srbije i Kosova mora sadržavati više elemenata, a onda ćemo vidjeti konačne ideje. Ali mislim da su obje strane sada potpuno svjesne međunarodne ne bih rekao zabrinutosti, već ograničenja, a unutar toga mislim da su mnoga rješenja moguća.’
Briselska najava da će Vučić i Thaci nastaviti pregovarati o formiranju Zajednice srpskih općina na Kosovu i Hahnova tvrdnja da su Beograd i Priština potpuno svjesni ‘međunarodnog ograničenja’ u vezi rješavanja kosovskog čvora sugeriraju da bi londonski ‘Economist’ mogao biti u pravu kad tvrdi da je priča o mogućnosti promjene granice i razmjene teritorija ubačena kako bi se formiranje srpske autonomije na Kosovu nakon pet godina čekanja pokrenulo s mrtve točke. Sve donedavno u Srbiji se Vučićevu vlast nije pretjerano prozivalo zbog toga što bi zbog osnivanja srpske autonomije na Kosovu odustala od protivljenja davanju stolice Kosovu u UN-u i članstvu u drugim međunarodnim organizacijama, jer pritom Srbija ne bi morala formalno priznati Kosovo. No opozicijski Savez za Srbiju već se u fazi formiranja naoštrio da i zbog toga počne potkopavati i rušiti vladajuće, pa je Vučić najavom mogućnosti razgraničenja s Albancima znatno proširio prostor u kojemu može paralelno s pregovorima s Thacijem nastaviti voditi unutarnji dijalog o Kosovu i nositi se s opozicijskim napadima zbog ‘izdaje Kosova’.
Thacijeva najava o korekciji granice sa Srbijom izazvala je pak još drastičniju pomutnju na kosovskoj političkoj sceni. Formiranje srpske autonomije do sada je bilo najveća kost u grlu kosovskim vladajućim političkim strankama, a još više opozicijskom Samoopredjeljenju. Podjela Kosova i razmjena teritorija, pogotovo nakon američke objave da joj se neće protiviti ako bude plod dogovora, izazvala je kaos među kosovskim vladajućim i opozicijskim strankama jer im je i iz Washingtona i iz Bruxellesa jasno poručeno da ako neće srpsku autonomiju, dobit će podjelu Kosova i pripajanje njegova sjevernog dijela Srbiji. Ozvaničenje mogućnosti promjene srpsko-kosovske granice dobro je došlo i briselskim posrednicima u pregovorima Vučića i Thacija jer zemlje članice koje se tome protive i ustraju na očuvanju kakvog-takvog multietničkog Kosova morat će se dodatno angažirati kako bi ono doista i zaživjelo, i to ne samo kroz formiranje srpske autonomije nego i uspostavljanjem funkcionalne pravne države i efikasne zaštite ljudskih prava i sloboda. O tome zapravo govori i jedan od najkonzistentnijih i najgorljivijih protivnika promjene granice i podjele Kosova, iguman manastira Dečani Sava Janjić.
I premda je dečanski iguman medijski promoviran u perjanicu otpora Vučićevu zagovaranju razgraničenja, on u intervjuu Vremenu, ocjenjujući dosadašnji tok briselskih pregovora, ne štedi nikoga: ‘Dijalog u Briselu između Beograda i Prištine počeo je kao tehnički dijalog, i SPC, posebno mi ovde na Kosovu i Metohiji, podržala je dijalog kao način rešavanja tekućih problema u cilju poboljšavanja uslova života ljudi koji ovde žive. Međutim, kako je vreme prolazilo, postalo je jasno da pre svega albanska strana ne pokazuje spremnost da omogući bezbedniji status za srpski narod na ovom prostoru u vidu Zajednice srpskih opština koja je dogovorena 2015. godine, dok je u Beogradu ponovo na sto vraćena stara ideja o podeli Kosova to jest amputaciji Kosova kao ‘rak rane Srbije’ koju je godinama ranije zastupao Dobrica Ćosić. Umesto rada na jačanju vladavine zakona, zaštite ljudskih, verskih i imovinskih prava, pregovarači, a izgleda i njihovi posrednici, prihvatili su kao legitimnu ideju etničkog razgraničenja koja bi ozbiljno ugrozila život nevećinskog stanovništva i kulturne baštine i predstavljala bi opasan zaokret u pravcu stvaranja etnički i verski ‘čistih’ teritorija na Balkanu i šire u Evropi. Ono što je devedesetih godina, od tajnih dogovora Miloševića i Tuđmana o podeli teritorija, doprinelo stradanju više stotina hiljada ljudi, uključujući tragedije u Srebrenici i Krajini, sada ponovo postaje realnost i čak dobija određenu podršku u nekim međunarodnim krugovima, koji traže ishitreno rešenje, ne mareći za negativne posledice koje bi neminovno usledile pre ili kasnije.’
Sve o čemu govori iguman manastira Dečani zapisano je i u izvještaju Badinterove komisije o raspadu Jugoslavije. Na taj se izvještaj vole pozivati brojni balkanski lideri, ali uglavnom samo kad govore o novim državama i njihovim granicama, a kao vrag od tamjana bježe od svih onih njegovih dijelova u kojima je pobrojano sve ono što se mora institucionalno izgraditi i urediti kako bi te države funkcionirale kao demokratske i pravne, koje svim svojim građanima jamče sva ljudska i manjinska prava. Na Kosovu se priča samo ponavlja, a novost je jedino što je ozvaničena i mogućnost da se eventualna kosovska oluja spriječi seljenjem dijela njegova teritorija s većinskim srpskim stanovništvom u sastav Srbije.
