Europska turneja američkog predsjednika Donalda Trumpa do temelja je uzdrmala političku scenu Starog kontinenta. Njezino finale u Helsinkiju i susret s Vladimirom Putinom ponukalo je primjerice lidera pokreta Ukrajinski izbor Viktora Medvedčuka da pozove tamošnje političare i vlast da se probude i shvate da moraju pronaći mirno rješenje za ukrajinsko-ruski sukob te političke i ekonomske probleme koji muče Ukrajinu. Trump i Putin razgovarali su o globalnim temama koje nemaju mnogo veze s Ukrajinom jer su se koncentrirali na ono što njih zanima i što je važno njihovim zemljama i njihovim politikama, konstatira Medvedčuk i izvlači pouku: ‘Postalo je jasno da, s obzirom na interese Bruxellesa i Washingtona, nitko neće biti spreman da ispunjava želje Kijeva. Ukrajina mora to shvatiti i prihvatiti, jer su druge zemlje to shvatile odavno i djeluju u skladu s tim, na osnovu vlastitih interesa i mogućnosti.’
Medvedčuk nije imenovao ‘zemlje koje su shvatile’ i koje djeluju sukladno svojim interesima i mogućnostima, ali teško da je mislio na balkanske države jer se i one, poput Ukrajine, još uvijek muče same sa sobom i međusobno, vrteći se poput limenih pijetlova na krovovima ovisno o tome pušu li nad njima zapadni ili istočni vjetrovi. Pritom procesi postaju složeniji jer je jasno da ni zapadni ni istočni vjetrovi više nisu kao dosad tako jednoznačni i jednosmjerni, a za Balkan je presudno to što se i Europska unija morala okrenuti sebi i svojim interesima, pa i na balkanskim prostorima. I šest zapadnobalkanskih zemalja-kandidata za članstvo u EU-u došle su u točku kad se moraju konačno opredijeliti je li im ulazak u Uniju na prvom mjestu pa su spremne ispuniti sve uvjete koji se od njih traže ili će se i dalje pokušavati švercati uzdajući se u američke, ruske i ine političke adute.
Unatoč preslagivanju koje mora provesti nakon Brexita i podjela koje je u njoj izazvala migrantska kriza, i Europska unija je odlučnije krenula zastupati i braniti svoje interese na Balkanu. Nakon što je uspjela s mrtve točke pokrenuti makedonsko-grčki spor oko imena makedonske države, čini se da je EU odlučila na tom valu ubrzati i raspetljavanje srpsko-albanskog kosovskog čvora. Punih pet godina čekala je da Beograd i Priština počnu realizirati Briselski sporazum koji su pod njezinim pokroviteljstvom potpisali kako bi izašli iz povijesnih rovova u koje su se ukopali i barem počeli normalizirati svoje odnose. No nakon što je postalo evidentno da njegova realizacija nije odmakla puno dalje od početka, europski lideri dodali su gas i stisnuli srpske i kosovske lidere da konačno provedu ono na što su se obavezali.
Nakon duge pauze u kojoj su na Kosovu zaredali incidenti i sukobi, kako oni unutaralbanski, tako i albansko-srpski, europovjerenica Federica Mogherini u svega tri tjedna po drugi put je za briselski stol privela Aleksandra Vučića i Hashima Tachija kao glavne srpsko-albanske pregovarače. No sredinom ovoga tjedna s Thacijem su u Bruxelles pristigli i kosovski premijer Ramush Haradinaj, predsjednik parlamenta Kadri Veseli, inoministar Behgjet Pacolli, oba vicepremijera, odnosno svi čelnici kosovskih vladajućih koalicijskih stranaka. Premda svi oni neće neposredno sudjelovati u pregovorima s Vučićem, nego je povod njihova dolaska u Bruxelles potpisivanje ugovora o viznoj liberalizaciji između EU-a i Kosova koji će građanima Kosova omogućiti da bez viza putuju u šengensku zonu, malo tko sumnja da jedno s drugim nije povezano i da EU viznom mrkvom nastoji pomiriti kosovske rogove u vreći i potaknuti ih da prestanu jedni druge saplitati u pregovorima o normalizaciji odnosa i realizaciji Briselskog sporazuma, ponajprije onoga njegova dijela koji se odnosi na formiranje Zajednice srpskih općina, što je uvjet bez kojega Beograd i Vučić ne žele nastaviti dijalog i daljnje pregovore, a albanski lideri uvjetuju njegovu realizaciju prethodnim srpskim priznavanjem kosovske države, iako čelnici EU-a i njezinih članica to ne traže od Beograda, nego bi se zadovoljili suglasnošću Srbije da Kosovo dobije palestinsku varijantu članstva u UN-u.
Kao što po svoj prilici nije slučajnost to što su se poklopili novi krug pregovora Vučića i Thacija i ugovaranje vizne liberalizacije EU-a i Kosova, tako vjerojatno nije slučajno ni to što je Federica Mogherini zakazala novi susret Vučića i Thacija dan poslije Vučićevog službenog posjeta Francuskoj i razgovora s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Pod Macronovim predsjedavanjem Francuska nastoji stati uz bok Njemačkoj u predvođenju Europskom unijom, kako u reformiranju same Unije tako i u njezinoj politici proširenja. Nedavno Macronovo izlijevanje hladne vode po glavama lidera zapadnobalkanskih kandidata za članstvo u EU-u, kad im je na samitu u Sofiji poručio da neće biti novih primanja u članstvo dok se Unija ne reformira, nagnalo je francuskog predsjednika da iskoristi susret s Vučićem kako bi pojasnio taj francuski stav jer je i pticama na grani jasno da bez jasne europske perspektive Srbija i Kosovo nemaju motiva i razloga da tragaju za kompromisnim rješenjem, ali i za europeiziranjem svojih državnih institucija i društava, uostalom kao i preostale četiri balkanske zemlje kandidati za članstvo.
Uz opasku da nijednoj zemlji ne bi bila učinjena usluga ako bi bila primljena u aktualnu Europsku uniju koja sada loše funkcionira i ne mijenja se, Macron je naglasio da su reforma Unije koju je tražio i proširenje dva različita procesa, iako ih je on povezao. Macron je ovaj put bio precizniji: ‘Jedno je reforma EU-a, a drugo proširenje. 2025. godina kao okvirni datum za proširenje ostavlja dovoljno vremena. Želim da se EU može reformirati prije te godine. Taj datum slijedi nakon izbora novog Europskog parlamenta i nove Europske komisije. Razdoblje do tog datuma bit će ključno za EU.’
I kad je riječ o Srbiji i njezinu pristupanju u članstvo, Macron je bio jasan: ‘Srbija je počela pregovore s EU-om. Definirana je 2025. godina kao okvirna. Trebamo gledati ključne stvari. Ako se ništa ne uradi do tada u smislu reformi i onoga što se zahtijeva u pregovorima, Srbija ne može ući tada u EU. Ako Srbija ispuni kriterije i napreduje brže nego što je predviđeno, onda pregovori mogu biti zaključeni. EU se mora reformirati zbog sebe same. U dijalogu koji imamo sa Srbijom, trebamo odgovarati na pitanja koja su pred nama. Ako je urađeno sve ono što je predviđeno, Srbija će ući 2025. godine u EU.’
Srbija i Kosovo, Vučić i Thaci i svi drugi srpski i kosovski lideri dobili su jasnu poruku da su im europska vrata otvorena i pod kojim uvjetima mogu kroz njih proći, a na njima je da odluče hoće li se probuditi i početi djelovati sukladno interesima i mogućnostima svojih zemalja i njihovih građana, kao što to ukrajinskoj javnosti i političarima preporučuje Viktor Medvedčuk. A valjalo bi uvažiti i Macronovu poruku Vučiću (‘Francuska i Srbija dijele istu volju za stabilnost cijele regije, suverenitet svakog i kapacitet svake zemlje u regiji da ne popusti pred bilo kakvim stranim utjecajima i poremećajima’), iako je ona djelomično točna jer francuski i srpski interesi na Balkanu nisu i ne mogu biti identični.
