Briselski pregovori o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine rasplamsali su na kosovskoj političkoj sceni novi krug borbe za vlast i to ne samo između vladajućih i opozicije nego i unutar vladajuće parlamentarne većine. Već treći tjedan kosovski je parlament blokiran jer ne uspijeva skupiti većinu za izglasavanje dvaju prijedloga od kojih je jedan u parlamentarnu proceduru uputila Haradinajeva koalicijska vlada, a drugi opozicija. Oba prijedloga imaju za cilj derogiranje pregovaračkih ovlasti predsjednika Hashima Thacija jer mu i dobar dio vladajućih i oporbenjaci nastoje na leđa svaliti krivnju da je zagovaranjem korekcije kosovske granice i razmjene teritorija ugrozio državne interese. Vlada je stoga predložila parlamentu izglasavanje novog pregovaračkog tima koji bi predvodio Fatmir Limaj, jedan od vladajućih koalicijskih lidera, a u koji bi i opozicija delegirala svoje predstavnike. Opozicija od parlamenta pak traži da Thaciju zabrani da pregovara o korekciji granica i razmjeni teritorija. No nijedan od tih prijedloga ne uspijeva skupiti parlamentarnu većinu jer Vladin prijedlog blokiraju Thacijevi pristaše iz vladajuće koalicije, a opozicija ustraje na svojem prijedlogu i odbija se prikloniti onom Vladinom. Pojedini kosovski analitičari procjenjuju da su zbog blokade parlamenta i političke kakofonije koja je preplavila i sve druge kosovske institucije i vladajući i opozicija izgubili legitimitet pa zbog toga predlažu održavanje izvanrednih izbora.

Albin Kurti, lider opozicijskog Samoopredjeljenja, relativnog izbornog pobjednika na parlamentarnim izborima, optužuje Thacija da je sudjelovanjem u briselskim pregovorima vratio Kosovo u poziciju u kojoj je bilo prije proglašenja nezavisnosti, a to navodno radi kako bi se spasio zatvora jer mu nad glavom visi podizanje optužnica za ratne zločine pred specijalnim međunarodnim sudom koji bi uskoro trebao početi s radom. No ni Thaci ne sjedi prekriženih ruku: što više raste pritisak na njega, sve je tvrđi u zagovaranju razmjene sjevera Kosova sa srpskom većinom za Preševsku dolinu s albanskom većinom. Proteklog vikenda je svojim kosovskim oponentima poručio: ‘Netko može reći da Srbija treba priznati Kosovo bez uvjeta i unutar ovih granica. I ja želim isto. Ali da li mislite da ćemo mi uvjeriti Srbiju da uradi tako nešto ubrzo? Nažalost, ne. A EU i naši jaki saveznici, SAD, Njemačka, Engleska, Francuska, Italija i mnoge druge zemlje, da li mislite da će i one uvjeriti Srbiju da prizna Kosovo? Ponovno je odgovor ne.’ Stoga, nastavlja Thaci, sporazum s Beogradom moguć je jedino uz kompromis, a on se, po njemu, može postići korekcijom granice sa Srbijom. ‘Argumentirao sam da eventualni sporazum o mirnoj korekciji granice sa Srbijom Kosovu osigurava priznanje od strane Srbije i pripajanje Preševa, Bujanovca i Medveđe našoj zemlji. Očekivao sam racionalne protuargumente, ali do danas sam samo čuo puno buke i u najgorem slučaju čak i mržnju. Kosovo je veoma mala zemlja da bi proizvodila ovoliko puno mržnje, koja dijeli naše društvo’, zaključio je Thaci, dodavši da je, prema njegovu uvjerenju, ‘vrijeme ratova i konflikata između Kosova i Srbije prošlo. Ali završetak ove epohe se može konstatirati samo kad postignemo konačni mirovni sporazum između Kosova i Srbije’.

Unatoč tome što Ustav Kosova ne dopušta promjenu granica, Thaci je sve ustrajniji u zagovaranju trampe teritorija kao jedinog rješenja otkada je Trumpova administracija objavila da joj se neće protiviti ako se o njoj dogovore Beograd i Priština. No da stvari nisu tako jednostavne kao što ih Thaci prikazuje govore i reakcije iz Beograda po kojima Preševska dolina uopće nije bila tema pregovora u Bruxellesu. Na najnovije Thacijeve poruke srpska premijerka Ana Brnabić kratko je odgovorila: ‘Ta izjava je za neke njihove unutarnje političke svrhe. O tome nije razgovarano. Nevjerojatno je da se oni sada šire i na teritorij centralne Srbije.’

Thaciju ne polazi za rukom da na Kosovu pronađe dovoljno saveznika za prijedlog razmjene teritorija sa Srbijom, a čini se da ih ni u Beogradu nema, osim u varijanti pripajanja sjevera Kosova Srbiji, što onda razvodnjava i američku uvjetnu podršku njegovu prijedlogu jer ga bez suglasnosti srpskih vlasti ni američka administracija neće prihvatiti. S druge strane, američka objava da više ne ustraju na stavu da je ‘Kosovo završena priča’ i da za razliku od Njemačke i drugih članica EU-a nisu protiv dogovornog mijenjanja kosovskih granica, ide na ruku Thacijevu, ali i svealbanskom protivljenju davanja manjinske autonomije kosovskim Srbima. Jer koliko god se albanske političke elite ne mogu složiti oko definiranja jedinstvene platforme za pregovore s Beogradom otkako je postalo jasno da EU i SAD nemaju načina da bez privole Beograda osiguraju kakav-takav međunarodni legitimitet kosovskoj državi, istovremeno je činjenica da su i Thaci i Haradinajeva koalicijska vlada i oporbeno Samoopredjeljenje jedinstveni u stavu da moraju spriječiti formiranje srpske autonomije na Kosovu, odnosno, kako kažu, stvaranje ‘Republike Srpske’ na njegovu teritoriju. Thacijeva logika je da će najlakše izbjeći njezino formiranje tako što će se razmjenom teritorija riješiti viška Srba i dodatno povećati albansku većinu na Kosovu.

Kadri Veseli, Thacijev nasljednik na čelu DPK-a i predsjednik kosovskog parlamenta, u jeku krize koja se uvukla pod njegove svodove potegao je do Tirane kako bi iz nje pozvao sve kosovske političke stranke i lidere da se ujedine kako bi spriječili formiranje srpske manjinske autonomije koja je navodno najveća opasnost za kosovsku samostalnost i suverenitet, osobito zbog toga što na njoj ustraju Njemačka i većina članica EU-a kao rješenju za normalizaciju srpsko-albanskih odnosa jer bi se time izbjeglo rizično prekrajanje granica na Balkanu i pokretanje njegova eventualnog domino-efekta. I na Kosovu se potvrđuje pravilo da bivše manjine, kojima su u prošlosti u većim državnim zajednicama uskraćivana njihova manjinska prava, kad se dočepaju kakve-takve većinske države najčešće ne žele ni čuti da ‘svojim’ manjinama daju i jamče prava koja su i sami godinama tražili ili se i oružjem za njih borili. I kosovske političke elite i većinska javnost prije će pronaći zajednički jezik i dogovoriti se o promjeni granice i razmjeni teritorija kako bi dodatno etnički homogenizirali stanovništvo nego što će se složiti da prihvate europski model manjinske autonomije. Istovremeno se pak zaklinju da im je glavni cilj članstvo Kosova u Europskoj uniji kao zajednici država u kojoj je federalizam osnovni princip funkcioniranja jer najuspješnije stvara uvjete za ostvarivanje prava svim svojim građanima, državama članicama, njihovim narodima i nacijama te nacionalnim i svim drugim manjinama.