Čitav kulturni svijet, s dugouzlaznim akcentom na onaj kazališni, ovoga godišta slavi visoku 100. obljetnicu smrti jednog od najvećih skladatelja svega svijeta, i svakako onoga među zadnjima iz klasičnog ešalona kompozitorske čeljadi – Giacoma Puccinija. Veliki je umjetnik preminuo od raka pluća u Bruxellesu 29. studenog 1924., u nadnevak koji će nešto kasnije naša buduća i sad već bivša zemlja obilježavati kao Dan Republike. Tom mundijalnom običaju glazbenog svetkovanja priključilo se i Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, koje je na vlastite "daske koje život znače" i pred svoju publiku iznijelo jednu od najpopularnijih opernih tvorevina sveopće muzičke literature; ali jamačno i komad koji u svom žanru uživa ugled dramaturški najskrupuloznije postavljene radnje.
Riječ je o operi "Tosca". Za takav stupanj umjetničkog izraza valja zahvaliti libretističkom dvojcu što ga činjahu Luigi Illica i Giuseppe Giacosa, koji su istoimeno djelo francuskog literata Victoriena Sardoua efektno i elegantno prilagodili za dovođenje do u glazbeno-scenski medij. A Puccini je također bio toliko ponesen svojom ulogom "ozvučenja" ove tragične priče, da je orkestraciju izveo toliko raskošno i samostalno kako bi se partitura gotovo mogla izvoditi i bez vokalnih solista, kao simfonijska glazba.
Ovaj svečani čin uprizorbe slavne opere održan je u koprodukciji s Puccini Festivalom iz Torre del Laga u Toscani, koji se u gradiću uz jezero gdje je živio i stvarao veliki kompozitor ove godine održao jubilarni 70. put. Velika je ovo stvar za novosadski SNP, tim više što se ni daleko razvikanija i bogatija kazališta nisu bila kadra upustiti u obilježavanje Puccinijeve stogodišnjice preminuća na ovako visokoj, zapravo najvišoj razini. A da je u ovom predivnom vojvođanskom gradu na Dunavu kazališna umjetnost itekako u žarištu kulturne i povijesne pomnje, svjedoči i Enciklopedija Srpskog narodnog pozorišta, nedavno objavljena u tri obimna, upravo enciklopedijska toma, što je ustvari pionirski leksikografski poduhvat ove vrste ne samo na našim prostorima nego i daleko šire.
Zborovotkinja Vesna Kecić Krcmanović zbor je pripremila sjajno. Predivna je to boja, moćnog tona, i možemo samo zamisliti kako ga je čuti u Verdijevim operama "Nabucco" ili "Aida", gdje mu je uloga polifona i daleko učestalija u radnji
Nema, naime, sličnoga projekta ostvarenoga od Triglava do Gevgelije: ni u Zagrebu ni u Beogradu, ni u Ljubljani ni u Sarajevu ili Skopju, a nisam se ovome usporedivih leksikonsko-enciklopedijskih izdanja nagledao ni pohodivši najveće kazališne kuće po Europi. Ako je štogod i bilo, bili su to priručnici na razini informacije. Dočim ovdje natuknice u svescima obrađuju sve relevantne osobe koje su bile važne za SNP, kao i djela nacionalne i svjetske literature što su u svim trima kazališnim granama – drama, opera i balet – bila izvedena od 1861. godine kad je sâm novosadski teatar bio i utemeljen.
Ova unaprijed planirana svečana izvedba Puccinijeve "Tosce" u Srpskom narodnom pozorištu koincidirala je sa strašnom tragedijom koja se dogodila na Željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, kad se urušio dio betonsko-čelične nadstrešnice i usmrtivši na mjestu 14 osoba, dok je još jedna kasnije podlegla ozljedama. Ansambl Opere SNP-a tih dana odgodio je izvedbu komične opere "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca (otkazane su i neke ine predstave), dok je ova izvedba "Tosce" bila posvećena svim nastradalima u ovoj neviđenoj nesreći i njihovim familijama.
A u svoj toj tuzi i muci – i za historijat SNP-a, ali i za glazbeni život Novog Sada i Republike Srbije općenito – dogodio se doista pamtljivi glazbeni događaj. Suradnja s uglednim Puccini Festivalom osigurala je slavna i ugledna imena iz opernog svijeta, upisavši vojvođansku kazališnu kuću sasvim izravno na viđenu opernu kartu svijeta.
Ponajprije, za dirigentskim pultom bio je vrlo ugledni talijanski maestro Giuseppe Acquaviva, kojemu je u pratnji bilo nekoliko vokalnih solista koji pjevaju na najuglednijim opernim pozornicama. U prvom redu to je tenor Gustavo Porta (Cavaradossi), koji je u dva navrata bio gost i na splitskom Peristilu, bivajući u jednoj prilici Radames u Verdijevoj "Aidi", a u drugoj naslovni lik u operi "Don Carlo" istoga skladatelja. Zatim bariton Vittorio Vitelli (Scarpia), koji nastupa diljem Italije u brojnim belkantističkim ulogama, te najposlije sopranistica Marina Medici (Tosca), koja je ove večeri i debitirala u ulozi ove dične Puccinijeve heroine.
U pomalo usporenim tempima ove izvedbe maestro Acquaviva vodio je ansamble sigurnom rukom, iako to nije išlo na ruku pjevačima. Sa širokim frazama najviše je poteškoća imao tenor Porta, čiji je glas ove večeri bio pomalo prigušen. Iz svakog se njegovog zapjeva vidi kako je to pravi timbar pun alikvota koje mu daju zvonkost, međutim, kao da se neka paučina uhvatila za njegove glasne žice. Fraza mu je bila sasvim na mjestu: ipak je to prekaljeni interpret koji je višekratno otpjevao sve Puccinijeve uloge napisane za njegov fah, kao i većinu onih Verdijevih, po čemu je posebno cijenjen i poznat.
Vittorio Vitelli i po svojoj fizičkoj konstituciji i po lirskosti glasa nije pravi Scarpia, autoritativni i nesmiljeni prefekt rimske policije. Iz svake je njegove geste jasno vidljivo kako stubokom vlada postulatima role, muzikalan je i točan; no da bi kreacija zasjala u svojoj punini potreban je više dramski predestiniran bariton. Slične su atribucije nužne i za slojevitu ulogu kakva je Tosca. Medici ju je donijela s puno patosa i angažmana, ali – ima slike, nema tona! Kvalifikacija je možda malko i pretjerana, ali dok sam ju slušao čuo sam idealnu interpretkinju Mussette iz Puccinijeve "La Bohème", odnosno Lisettu iz njegove "Lastavice".
Domaći kontingent solistâ odisao je solidnom korektnošću. Najviše je pokazao Goran Krneta (Crkvenjak), čiji je glas voluminozan i nosiv. Glumački je jako uspješno odigrao ovu neobičnu, pomalo buffo ulogu, toliko netipičnu za Puccinija. Prokrvio je dramsku radnju izvedbe u svakoj situaciji kad se nalazio na pozornici: poglavito u svojim kontrapunktnim recitativima s Cavaradossijem. I Strahinja Đokić (Angelotti i Tamničar) pokazao je kako i on pjevačkog konja za trku ima, a ostatak epizodistâ bili su pouzdan partner svima: Igor Ksionžik (Spoletta), Vladimir Zorjan (Sciarone) i osobito Katarina Krčmar (Glas pastira).
Neka u operi "Tosca" zbor nije odveć eksponiran, u finalu prvog čina otpjevao je sjajni "Te Deum" majestetično, podavši time pečat cijeloj izvedbi. Zborovotkinja Vesna Kecić Krcmanović pripremila ga je sjajno. Predivna je to boja, moćnog tona, i možemo samo zamisliti kako ga je čuti u Verdijevim operama "Nabucco" ili "Aida", gdje mu je uloga polifona i daleko učestalija u radnji. Ovaj unisono iz "Tosce" demonstrirao je nesumnjivi potencijal rečenog ansambla. A još više je oduševio Dječji zbor SNP-a, također izjednačen u zapjevima i ekvilibriran u boji.
Redatelj Mladen Sablić držao se klasičnog načina prikazivanja ove opere, ne eksperimentirajući s kanonima, pa je to poštovala i obnoviteljica redateljskog viđenja ove produkcije Katarina Mateović Tasić. Toga se držala i kostimografkinja Mirjana Stojanović Maurič, čiji krojevi i kolorit korespondiraju s originalnim vremenom što ga predočava radnja. Scenograf Mileta Leskovac vodio se minimalnošću intervencije u prostor, svodeći se samo na neminovne elemente i rekvizite (slikarski štafelaj i kip gospe, Scarpijin stol, stolić za pisamce iz zadnjeg čina), pa su pjevači imali više mjesta za igru i za iskazivanje svojih glumačkih sposobnosti.
Spustimo li zastor pošto je rečena predstava bila dospivena i na ovaj tekst, ostaje nam dojam kako je izvedba ispala kudikamo bolje negoli je ona u naravi to i bila. Neuvjerljivost stranih solistâ ipak nije pomutila ukupni dojam, jer je srčanost domaćina pokrpala sve njihove nedostatke. Ponovno ističem sjajan dječji zbor, ali i onaj seniorski, operni, koji su snagom svojega muzičkog izraza ocrtali perspektivu cijele predstave. Sve ine manjkavosti, kakvih ne nedostaje ni u interpretacijama svjetski najviših standarda, ionako samo potvrđuju fakt opstojnosti kazališnog ansambla, svjedočeći uvijek iznova kako su to živi ljudi na djelu, i, kako je svaki teatarski čin ustvari autentična i originalna umjetnička tvorevina, jedinstvena baš poput otiska ljudskog prsta.
