Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i prvi na listi koalicije Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani, na zadnjim parlamentarnim izborima izabran je za narodnog poslanika u Skupštini Srbije. Za Novosti govori o nepovoljnom položaju vojvođanskih Hrvata, o razbijanju hrvatskog korpusa na Bunjevce i Hrvate nekoliko mjeseci prije popisa stanovništva u oktobru i o svom stavu oko ulaska Srbije u NATO.
U Srbiji još uvijek, unatoč našem zalaganju, ne postoji kao u Republici Hrvatskoj institut zajamčenih mandata za pripadnike nacionalnih manjina
Predstavljat ćete hrvatsku nacionalnu manjinu u Skupštini Srbije, a Aleksandar Olenik rusinsku zajednicu. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatima i na čemu ćete najviše raditi kao poslanik?
Sama činjenica da hrvatska zajednica u Republici Srbiji ponovno ima svojega predstavnika u najvišem zakonodavnom tijelu govori u prilog tome da smo zadovoljni, jer je glavni cilj svih naših predizbornih aktivnosti dobivanjem zastupničkog mandata ostvaren. Tim prije jer su izborni uvjeti bili nepovoljni, izborni proces je imao cijeli niz deficita, a u Srbiji još uvijek, unatoč našem zalaganju, ne postoji kao u Republici Hrvatskoj institut zajamčenih mandata za pripadnike nacionalnih manjina. Tako nam demokratska participacija ovisi o predizbornom pozicioniranju. Moja će zalaganja kao narodnog zastupnika biti usmjerena na one sadržaje koji su bili dio naše predizborne platforme: europske integracije, koje uključuje napredak u vladavini prava i razvoju institucija, napose kada je riječ o pravima nacionalnih manjina i pratećem institucionalnom okviru i politika financiranja. Drugo, decentralizacija i ravnomjerni razvoj, osobito za područja i naseljena mjesta u kojima u značajnijim postotcima žive Hrvati s ciljem da se stvaraju perspektive za opstanak i razvoj hrvatske zajednice. Treće, rješavanje otvorenih pitanja – od integracije Hrvata u srbijansko društvo i uključivanja u procese donošenja odluka, preko uspostave takvih politika suočavanja s prošlošću koje će za posljedicu imati komemoriranje nevinih žrtava Hrvata u Vojvodini 1990-ih, do izgradnje pozitivnih politika priznanja, što uključuje prestanak podrške izgradnji tzv. bunjevačke nacije, završno s osnutkom Hrvatskog školskog centra. Neće mi biti ni nevažno pitanje kakve će u Republici Srbiji biti vanjsko-političke sastavnice u odnosima s Republikom Hrvatskom, jer postojeće nisu takve da bi nas zadovoljile.
Ulazak u NATO
Što će hrvatska manjina dobiti eventualnim ulaskom u Vladu? Da li se to može shvatiti kao kompromitacija?
Rano je o svemu govoriti, jer izborni proces u Republici Srbiji za novi saziv Narodne Skupštine, tijelu koje će birati novu Vladu, još uvijek nije okončan. Istina, u pojedinim medijima je bilo napisa u kojima su iznošene određene špekulacije, pa i o tome da će DSHV dobiti poziv da sudjeluje u radu nove srbijanske Vlade, no o tome izravnih razgovora do sada nije bilo. A hoće li nakon takvih razgovora oni imati pozitivan ishod, ovisit će o programskim sadržajima agende nove Vlade. Ako oni budu sukladni našoj predizbornoj i uopće političkoj platformi, onda ne bi trebalo biti riječi o kompromitaciji. Naprotiv, bit ćemo u prilici u institucijama rješavati probleme i izazove s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji.
Kakvi problemi muče Hrvate u Vojvodini? Kakav je njihov gospodarski i socijalni status?
Najveći je problem isključenost iz procesa donošenja odluka. Kada to bude riješeno na način kako je u Hrvatskoj za srpsku zajednicu – institutom zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti i u izvršnoj u lokalnim samoupravama – vjerujemo da će se i ostala otvorena pitanja lakše rješavati. Ne možete se baviti politikom ukoliko djelujete izvan institucija, to jest s ulice. Najsloženija je podzastupljenost u javnom sektoru. Preskromna financijska sredstva na raspolaganju – 30 puta manja glavarina nego što je imaju Srbi u Hrvatskoj, brutalni upliv države u identitetski prostor kojim se niječe pripadnost Bunjevaca hrvatskom narodu, zaprječivanje predstavnika vlasti u artikuliranju prava i interesa pripadnika hrvatske zajednice, učestalo i krajnje negativno obilježavanje u javnosti pa i od predstavnika vladajuće partije, što za posljedicu ima činjenicu da najviše pripadnika srbijanskog društva misli o Hrvatima izuzetno negativno, što među Hrvatima onda generira nesigurnost i strah. Naravno, ne treba zaboraviti ekonomske probleme jer Hrvati u Srbiji su građani jedne od najsiromašnijih država u Europi, što nužno prate i brojni problemi socijalne provenijencije, koji se sustavno ne rješavaju.
Poduzet ćemo cijeli niz aktivnosti da ohrabrimo pripadnike hrvatske zajednice da se, unatoč svim rizicima, na popisu stanovništva u nacionalnom smislu izjasne kao Hrvati i tako što više spriječimo negativni utjecaj nepovoljnog društvenog ambijenta
Početkom maja obilježili ste 30 godina od početka progona vojvođanskih Hrvata. Ne računajući pojedine nevladine udruge koje zajedno s vama podsjećaju na etnički motivirano nasilje nad Hrvatima, službena politika ove događaje prešućuje i ne komemorira. Da li mislite da će se u narednom periodu nešto promijeniti na tom planu?
Sve činimo da do toga dođe. U politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji još uvijek izostaje tematiziranje i sukladno rješavanje pitanja protjerivanja Hrvata iz Vojvodine. Pravosudna tijela nisu pokretala sudske postupke za učinjene zločine, ne postoji niti jedno javno obilježje, a nema ni prigodnog memoriranja. Ovi se zločini različitim strategijama nijekanja prešućuju, na što ne pristajemo. Ohrabreni smo onim što se na tom planu čini u Hrvatskoj kada je riječ o srpskoj zajednici, no teško možemo razumjeti zašto oko toga nema nikakvih pomaka u Srbiji. Štoviše, bilježimo i regresiju, kao što je djelovanje osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Hrtkovcima, mjestu u kojem je 1990-ih činio zločine za koje je i osuđen. Također, postoje osobe koje su pravomoćno osuđene za ratne zločine u Hrvatskoj, koje obnašaju vlast u pojedinim lokalnim samoupravama sa značajnim udjelom Hrvata. Sa stajališta ne samo vrijednosti multikulturalnih društava nego i temeljnih načela demokracije, tako što je neodrživo.
Izjavljivali ste da Srbiju vidite u Europskoj uniji, ali i u NATO savezu. Zašto smatrate da je dobro za Srbiju da se nađe pod okriljem vojne alijanse koja je 1999. izvršila bombardiranje tadašnje SR Jugoslavije?
Zato što to nije pitanje emocija, već sigurnosti! Zar koncept vojne neutralnosti u Europi ne kopni? Zašto je Crna Gora, koja je isto tako bila bombardirana, odlučila biti članicom Sjevernoatlantskog saveza? Zašto Srbija dopušta investicije, a one su na razini više od 80 posto, od država članica istog tog NATO saveza koje su je bombardirale? Pitanje ulaska u NATO za Srbiju je i pitanje izlaska iz sigurnosnog zagrljaja Rusije.
Nedavno ste zatražili pojačanu prisutnost policije u pograničnim naseljima u kojima žive pripadnici hrvatske zajednice zbog, kako ste naveli, migrantske krize i financijske štete koju prave izbjeglice. Da li ste upoznati s činjenicom da se u policijskom postupanju s izbjeglicama krši niz međunarodnih pravila?
Ovdje je bilo riječi ne o prijepornom postupanju policije nego o nasrtajima i oštećenju privatne imovine od strane migranata, koji na određenim područjima ne borave u legalnom statusu. Dakle, naše obraćanje javnosti imalo je za cilj ne da se krše prava migranata djelovanjem policije, već da se zaštiti imovina mjesnog stanovništva.
Kako izgleda suživot Hrvata i Srba na terenu? Kakve slučajeve bilježi Povjerenstvo za praćenje antihrvatskih incidenata u Srbiji pri Hrvatskom nacionalnom vijeću?
U svakodnevnom životu nema većih problema – ljudima je dosta takvih netrpeljivosti. Incidenti koje bilježimo, od govora mržnje na grafitima, na utakmicama ili društvenim mrežama, preko prijetnji prvacima koje smo dobivali i optužbe za nekakvu ustašofiliju od strane visokih dužnosnika vladajuće stranke, pa do fizičkih nasrtaja, događaju se u vremenima neuralgičnih točaka iz povijesti i posljedica su ukupnih napetosti u hrvatsko-srpskim odnosima. Bojim se ustvrditi da su oni visoko režirani. Ono što brine jest apsolutni izostanak osude takvih pojava od strane predstavnika vlasti te nedjelovanje policije i tužiteljstva. Stječe se dojam da su takve pojave ne samo tolerirane nego i dopuštene. Posljedica toga je da jedan dio građana povrede svojih ljudskih i manjinskih prava nikome ni ne prijavljuje.
Uzorna suradnja
Što očekujete od predstojećeg popisa stanovništva u oktobru?
Da se ne ostvari prijetnja visokog dužnosnika Srpske napredne stranke tijekom rasprave oko uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu na teritoriju grada Subotice, da će se pravi broj Hrvata vidjeti nakon izbora, to jest da će se on radikalno smanjiti, a da će broj Bunjevaca nehrvata biti povećan, na čemu se u Srbiji inače intenzivno i suptilno radi. No moramo biti svjesni da je hrvatska zajednica, osim što živimo u vrlo nepovoljnom društvenom ambijentu, zajednica s višedesetljetnim negativnim demografskim trendovima i nepovoljnim demografskim značajkama. Za očekivati je da će se spomenuti negativni trend nastaviti. S time se, naravno, ne mirimo, nego ćemo poduzeti cijeli niz aktivnosti da ohrabrimo pripadnike hrvatske zajednice da se, unatoč svim rizicima, ipak na popisu u nacionalnom smislu izjasne kao Hrvati i tako što više spriječimo prije svega negativni utjecaj nepovoljnog društvenog ambijenta.
Ekstremna desnica u Hrvatskoj često uspoređuje razinu vaših ostvarenih prava s pravima Srba u Hrvatskoj. Normativni okvir za nacionalne manjine u Hrvatskoj je na visokoj razini, ali se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u mnogim segmentima ignorira, pogotovo kada je riječ o Srbima. Dojam je da se stalno pokušava isprovocirati sukob dviju ranjenih zajednica i da se odgovornost za takvo stanje perfidno miče s državnih institucija?
Da, tamo to čini krajnja desnica izvan struktura vlasti, a u Srbiji je narativ vlasti da Srbi u Hrvatskoj žive daleko, daleko lošije nego Hrvati u Srbiji što, naravno, nije istina. Uspoređujući društveni položaj ove dvije nacionalne zajednice treba prvo reći da se Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze, u strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, neovisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja kroz institut zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima na svim razinama i u izvršnom dijelu vlasti na lokalnoj razini, kao i financijska sredstva koja su na raspolaganju, ukazuju na daleko povoljniji status i položaj kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj! S druge strane, Srbija je država zakašnjele i još uvijek nedovršene tranzicije, s deficitima u vladavini prava i funkcioniranju neovisnih institucija, reguliranje manjinskih prava riješeno je uz veliki broj prijepora i nedostataka, a prateći institucionalni aranžmani ni na koji način nisu riješili pitanje manjinske samouprave i sudjelovanja predstavnika nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka, dok su financijska sredstva kojima hrvatska zajednica u Srbiji raspolaže u odnosu na srpsku u Hrvatskoj nekoliko desetina puta manja. Dodat ćemo i spomenutu brutalnu i permanentnu intervenciju države u identitetski prostor i to na štetu Hrvata i aktivno državno nijekanje sastavnica hrvatskog identiteta. U udžbenicima se niječe postojanje hrvatskog jezika, hrvatska književnost u Dubrovniku, dakle drugoj suverenoj državi se zakonom osporava... To, onda, i u strukturalnim pitanjima jednakosti stavlja Hrvate u nepovoljniji društveni položaj po cijelom nizu pokazatelja u odnosu na Srbe u Hrvatskoj.
Kako ocjenjujete suradnju sa Srpskim narodnim vijećem?
Ona je i više nego dobra! Toliko dobra da bi se i odnosi dviju država – Hrvatske i Srbije – mogli ugledati na nas kao uzor. Redovita komunikacija, međusobni posjeti važnijim događajima, bogata i raznovrsna programska suradnja – od međusobne političke podrške, preko razmjene kulturnih programa i informativnih glasila, pa do sportskih susreta.
