Dvorce, pogotovo one napuštene, uvijek prate legende. Često su te legende već toliko puta prožvakane da ne interesiraju ni potpuno bezidejne turiste koji su ih čuli na deset drugih mjesta: zabranjene ljubavi, duše mrtvih, zakopana blaga i ostale priče kakve čovjek obično može pronaći iza kičastih naslovnica i "triler" fontova na jeftinim knjigama za tramvaj. Podno Fruške gore u Vojvodini, u malom mjestu Beočin na južnim obalama Dunava, jedna sasvim druga priča.
Razbijenih prozora i obgrljena korovom, neugledna zgrada uz cestu dočekuje nas žičanom ogradom i upozorenjem o strogo zabranjenom pristupu zbog mogućnosti urušavanja. Stoga smo se blatnjavim puteljkom vratili na stražnji prilaz i iskoristili rupe u žičanoj ogradi kao i mnogi prije nas. Dok smo se probijali kroz izrezanu žicu i tapkali po krckavom lišću i granju, promatrala nas je nasmiješena bakica u debeloj crnoj jakni. "Samo uđite!" viknula je kao da je u pitanju njena kuća, a ne dvorac obitelji Spitzer.
Eduard Spitzer bio je suvlasnik obližnje beočinske cementare sredinom 19. stoljeća. Stoga je upravo ovdje dao sagraditi dvorac kako bi lakše nadzirao poslove u cementari
Dvorac tako oronuo i ogoljen da se već s ceste nazire njegov šareni kostur. Popucala fasada i krov zakrpan daskama svojim prljavim bojama uklopili su se u grobarsko februarsko sivilo, a zvuk vjetra koji teče kroz prozore bez stakla i škripava vrata nadopunjavao se s umornim njihanjem golih grana drveća. Čudo je da se nisu urušili bogato dekorirani dimnjaci, nalik starim zidnim satovima s pticom kukavicom i mnoštvom ukrasnih rezbarija. S pročelja još uvijek strše gipsane glave životinja i zvijeri, a pod nogama se prepliću ostaci mozaika i starih narkomanskih igli. Jarke boje na ornamentima i korintskim stupovima posebno su upadljive među zidovima koji djeluju kao gomila pokislih, sivih kartona, ili ocvalih tapeta, kao da ih je netko naknadno obojao.
Novosadski pisac i režiser Milan Belegišanin je skulpture i ukrase na zidovima opisao kao "izvađene iz nekog ponoćnog vašara duhova", a priču o njihovom nastanku smjestio je u pergamente pronađene u pepelu dvorske peći. Na njima je ispisana priča o Nadoru, šutljivom čovjeku koji na svakoj ruci ima sedam prstiju. Svojim ogromnim šakama izrađuje ukrase, gipsane glave životinja koje "kao da su izašle iz izobličene mašte nekog zlog čovjeka koji nikad u životu nikog nije volio, kao da šalju poruke mržnje i crnila". Rad prekida samo jutrom kada se moli izlazećem suncu. Posljednjeg dana rada zastao je da se divi svom djelu i ponosan, otvorio desnu šaku, punu mrvica kruha. U šaku je sletjela nježna bijela golubica i, baš kada se pisac začudio njegovoj blagosti, Nador ju je ubio stiskom ruke i bacio grudu krvavog perja prema dimnjaku. U sumrak je prilegao da odmori pred put, a onda ga je stigla osveta – golubovi su ga pokrili izmetom, tako da su ga potpuno zalijepili za divan.
"Sve je u redu, petak je u sredu", piše na zidu (Foto: Lidija Čulo)
Takva je legenda o starom vojvođanskom dvorcu Spitzer, ili Špicer po Vuku. Eduard Spitzer bio je suvlasnik obližnje beočinske cementare sredinom 19. stoljeća. Stoga je upravo ovdje dao sagraditi dvorac za svoju obitelj kako bi lakše nadzirao poslove u cementari. Općenito, bio je ovo prosperitetan period za Židove u Vojvodini: od kraja 1860-ih postali su ravnopravni, otvorile su im se brojne društvene institucije i nove prilike. Kad su u 19. stoljeću krenule proizvodnja i "plamene zore", živnulo je i malo mjesto Beočin. Preko noći uz ovaj industrijski kompleks niknule su radničke kolonije tj. naselja za radnike cementare i njihove obitelji. Cement iz tvornice korišten je za gradnju slavnog lančanog mosta u Budimpešti, a proizvodnja se dodatno pojačala uoči Prvog svjetskog rata. Vlasnici cementare, među njima i Spitzer, kupili su još dvije tvornice cementa u Slovačkoj i Mađarskoj.
Kada bismo, filmski poput Jamesa Camerona, zaronili u zlatno doba dvorca Spitzer, pred nama bi oživjela europska belle epoque: kavane s kultnim bečkim stolcima, buržoaski smijeh popraćen kuckanjem čaša za vino, Straussove simfonije. Predivna epoha trajala je nekoliko desetljeća prije Prvog svjetskog rata. Druga industrijska revolucija, kolonijalna ekspanzija, ekonomski prosperitet i znanstvene inovacije potaknuli su optimističnu zaigranost, optimizam i joie de vivre. Radost življenja pretočila se i u umjetnost, točnije u bečki secesijski stil prezentiran u časopisu prigodnog imena "Ver Sacrum" – sveto proljeće. Baš zbog sveopće industrijalizacije koja je obgrlila gradove svojim pipcima u obliku dimnjaka, pruga, cesta i često bezličnih fasada, javila se potreba za oplemenjivanjem prostora, spajanjem lijepog i praktičnog. Art Nouveau tj. austrijska verzija zvana secesijom, pobjegli su od sivila i cigle, bečkog kulturnog izolacionizma i akademskih kanona u umjetnosti, u neki drugi svijet, u prirodu i njene nevine linije i boje. Secesija je tako – uvelike i zahvaljujući židovskim mecenama – stigla do Srijema i Vojvodine gdje i danas imamo neke od njenih najraskošnijih primjera, poput sinagoge u Subotici ("gradu secesije") čiji su ornamenti, vitraji i pastelne boje napravljeni tako da "u vjernicima i posjetiocima pobuđuju radost". Možda je upravo u orijentalnoj raskoši i vedrim bojama ležala simpatija židovskih umjetnika i mecena prema secesiji.
Porodica Spitzer je uoči Drugog svjetskog rata pobjegla iz Srbije, izbjegavši tako tragičnu sudbinu većine židovske populacije u Vojvodini. Dvorac je u SFRJ nacionaliziran
U Beču je 1897. godine podignuta Zgrada bečke secesije, nad čijim je ulazom stajao moto: "Svakom vremenu njegova umjetnost. Svakoj umjetnosti njena sloboda". Godinu dana kasnije, poznati mađarski graditelj Imre Steindl (inače zaslužan i za zgradu ugarskog parlamenta u Budimpešti) podigao je u Beočinu dvorac Spitzer za imućnu porodicu Aškenazi Židova. Nije se ograničio samo na jedan stil, već je kombinirao: malo renesanse, malo baroka, malo secesije, malo gotike… Dvorac je tako postao jedan od simbola secesijskog i vojvođanskog šarenila.
Upravo na Zgradi bečke secesije prelomila se ona druga strana medalje. Oni koji su se osjećali zakinuti za čari belle epoque, proglasili su je fin de siecle – krajem jedne ere, početkom degeneracije i dekadencije za koje je valjalo pronaći "konačno" rješenje. Izraz je samo djelomično slučajan, jer su upravo nacisti u tom uvjerenju srušili zgradu (kasnije je obnovljena), a slike Gustava Klimta krali i čuvali kao ratni plijen i pehar. Kritičari poput Adolfa Loosa tvrdili su kako židovski bogataši koriste secesiju da bi se grupirali u "estetski geto", a neki su ih optužili da kroz secesiju i orijentalni stil napadaju zapadnjačku tradiciju, da od bečkih prstenova pokušavaju napraviti novi Jeruzalem te da svoju gramzljivost i feminiziranost prodaju pod dandy ekskluzivu i primamljivi porok.
Porodica Spitzer je uoči Drugog svjetskog rata pobjegla iz Srbije, izbjegavši tako tragičnu sudbinu većine židovske populacije u Vojvodini. Dvorac je preživio rat te je u SFRJ nacionaliziran i "ponarodnjačen": radio je kao biblioteka, dom kulture, sjedište rukometnog kluba, dom za vojne invalide, te konačno – restoran s prenoćištem. Miroslav Mika Antić u njemu je imao svoj slikarski atelje, a poslužio je i kao kulisa za filmove "Crni mačak, beli mačor" te "Ratnici" s Clint Eastwoodom u glavnoj ulozi. Za sve je brinula tvrtka Podunavlje, no nakon njene privatizacije objekt je napušten i zapušten. Navodno se i Emir Kusturica nudio da ga kupi i renovira, no taj zahtjev nije prošao.
Belegišanin je skulpture i ukrase na zidovima opisao kao "izvađene iz nekog ponoćnog vašara duhova" (Foto: Lidija Čulo)
Podatak da je dvorac Spitzer 1997. godine proglašen spomenikom kulture izgleda kao ruganje, šutiranje mrtvog konja, ali i dobar pokazatelj našeg odnosa prema kulturi i povijesti. Sa spomenika kulture otpada fasada, a gole zidove preuzima korov – no, što zemljak pjesnik reče, korov nikne digod stigne, svaka njemu čast, zar ne. Spomenik avangardnoj modi jednog od najmoćnijih europskih carstava danas stoji napušten, propao, zaboravljen, marginaliziran. I kao da privlači baš takvu publiku, onu najvjerniju koja iza sebe ostavlja prazne flaše, čikove, igle i natpise: "Sve je u redu, petak je u sredu".
A što se u međuvremenu dogodilo s cementarom, istom onom čiji je stari Spitzer bio suvlasnik? Poput Nadora i kletve iz priče s početka, još uvijek radi, stvara… ali i – truje. Nakon Drugog svjetskog rata Beočin je pomogao u ponovnoj izgradnji zemlje, a tijekom optimističnih šezdesetih i sedamdesetih, tvornica je dosegla vrhunac proizvodnje. Nakon još jednog rata, u procesu privatizacije kupila ju je francuska tvrtka Lafarge, inače osuđena za financiranje terorizma jer je 2013. i 2014. godine platila šest milijuna dolara ISIS-u i Al Nusra frontu kako bi poštedjeli njene cementare u Siriji. Za građane Beočina, cementarski terorizam leži u jeftinom petrol-koksu i toksičnim materijalima koji iz cementare odlaze u zrak i čine ju jednim od najvećih zagađivača zraka u Srbiji, i to baš ovdje podno zelenila Nacionalnog parka Fruška gora. Kontrolira li itko rad fabrike? Da, ona sama. Krši li fabrika ikakve zakone? Ne, jer su prilagođeni njoj. Reportaže srpskih medija potvrđuju stav stanovnika Beočina koji se svodi na "ako nas ne truju, znači da cementara ne radi, dakle nemamo novca". Odnosno, "da, truju nas, ali i zapošljavaju", ili, "da, truju nas, ali doniraju za Dom zdravlja". Naime, iz cementare se razbacuju podacima o donacijama općini: investirali su, kažu, milijune eura u poboljšanje uvjeta života, razvoj lokalne zajednice, povoljniju klimu (hm) za privlačenje investitora, izgradnju sportskog centra i nabavku medicinske opreme.
Postoje i inicijative za promjenu, no one su često anonimne i auto-cenzurirane uslijed pritiska moćnika, ali i susjeda koji "ne žele probleme na poslu", koji nakon svega samo žele mirno proživjeti (tj. odživjeti) ostatak ovog života. Sveopća rezignacija karakteristična ne samo za Srbiju već i za cijeli Balkan, utjelovljena je tako u sivilu kulturne baštine koja propada i mašinerije koja guši grad i njegove ljude, sivilu koje podsjeća na ispovijed Danila Kiša, koji je "otrovan uspomenama, navikao da voli stare fotografije, čađ i patinu, da uzdiše za danima koji se više nikad neće vratiti". Njegov otac je igrom slučaja izbjegao sudbinu vojvođanskih Židova koji su 1942. dovedeni na obalu Dunava i strijeljani. Danilo je vjerovao kako je ovaj šok uništio njegova oca, koji je ostatak života proveo bauljajući pijan selom i prirodom. Roman "Bašta, pepeo" je svjedočanstvo o agoniji i kapitulanstvu koji su uslijedili, iluziji bijega i osjetljivosti spram prolaznosti, težini nepravde koju su nanijeli Bog i ljudi podjednako, samoispunjenom proročanstvu sročenom u rečenici: "Ne može se, mladiću moj, i to zapamti jednom zauvijek, ne može se igrati cijelog života uloga žrtve a da se konačno i ne postane žrtvom."
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
