Rade Tadić iz Trgova pokraj Dvora, više od tri decenije bio je zarobljen u kandžama surove birokracije potpomognute sudstvom. Poput nevinog okrivljenika u zatvoru, Tadić pod prisilom plaća dugove za režije koje je napravio netko drugi, njemu nepoznat, i po svemu sudeći – dobro zaštićen. Ovaj udžbenički primjer kafkijanskog procesa teško je shvatiti, još teže objasniti. Kao bivši nositelj stanarskog prava, Tadić je u zagrebačkom kvartu Prečko, u ulici Ive Tijardovića 10/6, oko pet godina živio sa suprugom. Krajem avgusta 1991. otišli su na godišnji odmor na rodnu Baniju, u selo Trgovi. U stan od 30 kvadrata više nikad nisu kročili jer ih je početak ratnih zbivanja zatekao na selu. Kako je to bivalo 1990-ih, i njima je jednim potezom pera oduzeto stanarsko pravo. Vlasnik stana, Zrinjevac d.o.o., tužio je Tadića na Općinskom sudu u Zagrebu u novembru 1994. pod poznatim obrazloženjem da nije koristio stan duže od šest mjeseci.
Poslije progona s Banije u "Oluji" i izbjeglištva u Srbiji, Tadić se 1999. s obitelji vratio na selo. Kao da nije bilo dovoljno što u devastiranoj kući nije bilo uvjeta za život, pa je sve trebalo ni iz čega stvoriti, njegovu je povratničku muku dodatno zapaprilo prvo rješenje za ovrhu na računu. Na desetu godišnjicu odlaska iz Zagreba, i Gradska plinara mu se nonšalantno obratila kao tekućem korisniku njihovih usluga.
U kući u Trgovima je pokušana čak i ovrha nad pokretninama. Ništa se među golim zidovima nije moglo ovršiti pa je taj postupak privremeno zaustavljen. Na Tadićevoj adresi pojavilo se i potraživanje Vodoopskrbe i odvodnje iz Zagreba. Prvo za njegov stari stan, a onda, da sve bude još bizarnije, i za stan u kojem nikad nije stanovao – neki na adresi Ivana Kukuljevića 25.
Uzalud je navodni dužnik odlazio u glavni grad na šaltere javnih poduzeća i dokazivao da u stanu od 1991. Nije mu uvažena ni pravomoćna odluka o otkazu stanarskog prava, ni potvrda o statusu izbjeglice, a kasnije povratnika. Ne samo da visoki iznosi računa nisu izbrisani s njegovog imena kada je došao uspostaviti dijalog; u zagrebačkom Vodovodu ga čak nisu htjeli ukloniti sa spiska korisnika.
Potraživači dugova nisu stali s naplatom ni kada su bili suočeni s nepobitnim činjenicama. Gradska plinara je tužila Tadića na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tamo je 2007. izrečena presuda kojom je bila određena ovrha. Ni žalba na Županijskom sudu je nije mogla suzbiti. On je, uporno tvrde na sudovima, nakon izlaska iz stana morao uredno odjaviti vodu, plin i ostale komunalije. Nikog nije zanimala viša sila i nesretna situacija u kojoj se našao Tadić, poput većine ljudi u to doba. Da su sva javna poduzeća u Hrvatskoj primjenjivala ista pravila, kao ova zagrebačka u određenom slučaju, danas bi bilo na hiljade ojađenih bivših nositelja stanarskog prava s blokiranim bankovnim računima. Nevjerojatno je koliko je apsurda i brutalnosti sustava demonstrirano na ovom čovjeku. Kratka ilustracija je dovoljna: Općinski sud koji je Tadiću 1990-ih oduzeo stan u Zagrebu, nekoliko godina kasnije u novom sudskom procesu, odredio mu je ovrhu zbog neplaćanja računa – u tom istom oduzetom stanu.
Oguljen do kože - Rade Tadić
Gradska plinara Zagreb je naplatila manji dio potraživanja, ali kroz naredne godine, ispostavit će se, to je bila sitnica naspram onoga što će od Tadića tražiti zagrebački Vodovod. Prema njihovom tumačenju, on je bio korisnik usluga od 1986. do 2015. Tek tada su obavili najjednostavniju terensku provjeru i konačno utvrdili da korisnik nije Tadić već Zagrebački holding – podružnica Zrinjevac. Međutim, nisu mu otpisali tražena dugovanja.
U periodu od 2001. do 2016. Vodovod je protiv Tadića pokrenuo najmanje 14 ovrha. Prvi put je ovršen 2016. kada se zaposlio na javnim radovima. Umirovio se 2017. i otada pa do aprila ove godine jedva da je primio puni iznos svoje male mirovine. Pravna osnova kojom se Vodovod opravdava jest naplata potrošene vode prema zadnjem registriranom korisniku. On je, tvrde, bio dužan odjaviti se prema Obavezi o dojavi o statusu korisnika. Nigdje se ne spominje odgovornost vlasnika stana, Zagrebačkog holdinga, kao ni to da se od 1997. do 2015., prema evidenciji Vodovoda, u stanu mijenjao broj članova domaćinstva – od dvoje do šestero.
Isprva je Općinski sud u Hrvatskoj Kostajnici 2014. u cijelosti odbacio tužbu protiv njega. Ipak, zagrebački Općinski građanski sud djelomično je usvojio tužbeni zahtjev što je rezultiralo time da je Tadiću 14 mjeseci od mirovine uskraćivano 538,39 kuna, čime je Vodovodu uplaćeno 7537,46 kuna. Pravni savjetnici Srpskog narodnog vijeća ocijenili su da je došlo do narušavanja vladavine prava jer je u dva srodna predmeta, između istih stranaka na dva općinska suda, usvojen različiti pravni stav.
Ukupan dug po četiri ovršna rješenja iznosio je 15.721,44 kune. Strašno je i to što sam Tadić nije do kraja upućen koji mu je ovršni nalog ležao na računu, kada jedna ovrha prestaje, a druga počinje i što je točno naplaćivano. Njemu je sada samo želja da je s aprilskom, zadnjom otplatom, ova muka napokon završila. U kratkom razgovoru za Novosti je istaknuo da ga boli nanesena nepravda te da ne želi svom djetetu ostavljati dug za koji nije kriv. U 30 godina ugrožena mu je egzistencija, a posljedično fizičko i psihičko zdravlje. Prema podatku iz FINA-e, zasad, a nada se i nikad više, nema potraživanja prema njegovim novčanim sredstvima.
Pravnici iz Projekta građanskih prava Sisak (PGP) smatraju da je Tadić diskriminiran po više osnova: etnički, starosno i statusno. Kako navodi predsjednica udruge Milana Kreća, u stanu u Tijardovićevoj od odlaska Tadića živi neka druga osoba kojoj se, uvjerena je, pogoduje u nepodmirivanju režijskih obaveza. Napominje da je Tadić bio prisiljen otići iz stana i da sudovi nikako ne bi smjeli zahtijevati odjavljivanje režija u ratu.
- Zamislimo sada rat u Ukrajini ili u drugim zemljama. Odjavljuju li izbjeglice korištenje stana i plaćanje režija? Stanarsko pravo mu je oduzeto i zaista nije jasno što je trebao odjaviti? Nevjerojatno je da otplaćuje vodu za stan u kojem ne živi preko 30 godina. Koliko taj dug za vodu iznosi da se ovršuje preko 20 godina? Do kad će to plaćati? Periodično se stalno pojavljuju naplate, što putem FINA-e što putem HZMO-a. Stranka čak spominje da se naplaćuje dug za vodu iz 2015. - nabraja Kreća sve nelogičnosti mučnog procesa.
Tako, umjesto da budu preispitane namjere vlasnika stana i da se istraži pozadina udruženog nasrtaja na nezaštićenog pojedinca, Tadić je još uvijek u poziciji da mora strepiti od neke nove naplate. Može podignuti tužbu protiv Grada Zagreba, odnosno Vodovoda, ali pravnici su skeptični prema ishodu. Za početak, bilo bi pošteno kada bi zagrebačka gradska vlast saslušala Radu Tadića.
