Proveli ste trogodišnji projekt "JEDRO – Javne politike za održivi društveni razvoj: voda, energetika, otpad". Što ste zaključili?
U Pravu na grad smo na ovom projektu radili kao dio tematske mreže JEDRO, istraživačko-zagovaračkog konzorcija koji su uz Zelenu akciju činile i druge organizacije civilnog društva iz područja zaštite okoliša, poput DOOR-a, Zelenog Osijeka, Sunca iz Splita, Brodskog ekološkog društva (BED), udruge Krka Knin, udruge PAN iz Karlovca i ZMAG-a, kao i Zelena energetska zadruga (ZEZ) te Fakultet političkih znanosti.
Nastojali smo analizirati podatke i sistematizirati uvide ključnih dionika sustava u tri ključna tematska područja javnih usluga koja reflektiraju prioritete zaštite okoliša, održivosti i ekonomskog razvoja. Kroz javnu diskusiju, izradu smjernica javnih politika i njihovu diseminaciju među donositeljima odluka i ostalim dionicima htjeli smo doprinijeti unapređenju sustava javnog upravljanja u ovim područjima, kao doprinos rješavanju ekološke krize, pitanja klimatskih promjena i zelene tranzicije. Konkretnije, analizirali smo utjecaj zakonodavstva na mogućnosti ulaganja u obnovljive izvore energije odnosno u građansku proizvodnju iz obnovljivih izvora energije i obnovu zgrada, zatim reformu cjelokupnog sustava opskrbe vodom i odvodnjom koja će zahvatiti sve građane RH te promjene na lokalnoj razini u gospodarenju otpadom koje se već odvijaju ili su u planu.
Ključna horizontalna tema bilo je pitanje uključivanja građana u upravljanje uslugama i perspektiva suradnje u kojoj građani preuzimaju odgovornost. U tom smislu smo istraživali potencijal modela koprodukcije JLS-a, građana i stručnjaka, s idejom da zajedničko upravljanje proizvodnjom javnih usluga povećava mogućnosti adresiranja stvarnih potreba pojedinaca i zajednice.
Što otežava razvoj javnih usluga u vezi vode, energetike i otpada u Hrvatskoj?
Njihov značajniji razvoj otežavaju nedostatna istraženost i razina definiranosti modela upravljanja. U sva tri područja postoji raskorak između provedbenih planova i dinamika implementacije reformskih procesa. Prepoznali smo nedostatak pažnje koja se pridaje razumijevanju njihove svrhe među provoditeljima i korisnicima, kao i nedostatak komunikacije i razumijevanja između zakonodavca i lokalnih zajednica - provoditelja. Tu je i općenito pitanje načina usmjeravanja javnih sredstava koje država ulaže u njihovu provedbu, što se u najvećem broju lokalnih sredina negativno odražava na sudjelovanje građana u prelasku na održivije modele. Primjerice, država već godinama intenzivno subvencionira izgradnju pogona za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije, no većinu projekata ostvaruju velike privatne tvrtke, što nije održivo za razvoj lokalne zajednice i čini prelazak na obnovljive izvore energije uglavnom nedostupnim građanima.
Pokazatelj je i to što, iako već dvije godine postoji zakonodavni okvir za njezino osnivanje, u Hrvatskoj još nema niti jedne aktivne energetske zajednice, a to je nemoguće ne povezati s nizom nelogičnosti propisanih hrvatskim zakonodavnim okvirom u ovom području, a koje ne postoje u zakonodavstvu EU. Nadalje, u području gospodarenja otpadom jedan od glavnih rezultata analize ukazuje da je vlasnička struktura komunalnih poduzeća, odnosno privatizacija usluga gospodarenja otpadom, negativno povezana sa stopama odvojeno prikupljenog otpada.
Kolika će biti poskupljenja usluga za građane?
Rast cijene energenata nije moguće prognozirati, ali je moguće utjecati na otpornost zajednice na skokovite promjene, gdje projekti poput LNG-a na Krku ne doprinose otpornosti jer on samo mijenja dobavni pravac energenta koji je fosilno gorivo. Takvi projekti imaju višedesetljetni životni vijek te nas vežu za fosilna goriva. S druge strane građanska energija iz obnovljivih izvora - poput solarnih elektrana na višestambenim zgradama, zgradama javne namjene i kućama, doprinose otpornosti te su korak bliže post-fosilnom društvu kojem bi trebali težiti. Do sada je država većinski poticala ulaganja u obnovljive izvore energije većih, nerijetko stranih firmi, gdje su zajednice građana imale otežani pristup poticajima čime se značajno privatizirao sektor energetike, nekad i pod upitnim okolnostima (kao u slučaju vjetroelektrane Krš-Pađene). Privatizacijom sektora potencijalno se otvara prostor dodatnim poskupljenjima te utjecaju tržišta na opskrbu i skokove cijena električne energije. Zato bi trebali ulagati u pogone u vlasništvu građana i javnih tijela koji tu energiju u konačnici i koriste. Time, bitno je naglasiti, cijena energije neće biti značajno jeftinija, ali će biti lokalno proizvedena i u nekom oblikom upravljanja lokalne zajednice, što može biti osigurač za sprječavanje naglih promjena.
Po pitanju vodnih usluga, reforma započeta 2008. godine koja bi trebala okrupniti uslužna područja na 41 regiju (sa sadašnjih 156) vođena je s ciljem optimizacije sustava vodoopskrbe i odvodnje jer neučinkovitost kakvu sada imamo povećava privatizacijske pritiske i dugoročno nije održiva. Zbog preuzimanja obveze europskih direktiva, prije ili kasnije morat će se uvesti naplata vode po zahvaćenoj količini, dok se trenutno korisnicima naplaćuje po isporučenoj, što će posljedično dovesti do rasta cijene vode. Ključno je to da su građani i predstavnici civilnog društva uključeni u reformske procese kako bi bili informirani o promjenama koje slijede te kako bi se predvidjele mjere da socijalno ugroženi građani ne osjete dodatno opterećenje na vlastiti budžet.
Konačno, gospodarenje otpadom kao jedna od najaktualnijih tema, dugi niz godina bila je zanemarena u velikim gradovima, dok su pojedine manje sredine poput Krka, Cresa i regije Donjeg Međimurja napravile značajan napredak po tom pitanju. Razlika je značajna u količini recikliranog otpada i uvođenjem održivih modela gospodarenja otpadom koje su manje sredine počele sustavno uvoditi proteklih godina. Kao najbolji model gospodarenja otpadom - "otpad kao resurs", odnosno "Zero Waste" model proizlazi iz bottom-up pristupa upravljanja koji otpad vidi kao važan resurs. Model gospodarenja se u ovom slučaju temelji na alternativnim suradničkim metodama, poput zajedničkog prikupljanja i razvrstavanja otpada, banke odjeće, zajedničke grupe za kompostiranje i sl. Velike gradove čeka velika transformacija u ovom smjeru te je moguće da će godine zanemarivanja i privatizacija dijela sektora gospodarenja otpadom zahtijevati velika ulaganja kako bi se promijenio smjer što se može odraziti i na cijenu usluge.
No ono što je analiza pokazala za sva tri segmenta komunalnih djelatnosti, jest da su sustavi u javnom upravljanju načelno otporniji, lakše se usmjeravaju prema javnom interesu i ekološki održivijim modelima razvoja te je njihovo upravljanje u budućnosti ključno zadržati u javnoj sferi.
