Prema Nacionalnom planu navodnjavanja i melioracije usvojenom 2005. godine, Hrvatska je od 2005. do 2020. trebala osigurati navodnjavanje na 65.000 hektara poljoprivrednih površina, u što je uloženo više od 1,5 milijardi kuna. Računalo se time potaknuti promjenu strukture poljoprivredne proizvodnje, povećati i učiniti stabilnim uzgoj poljoprivrednih kultura koje uglavnom uvozimo, ponajviše povrća i voća.
Od velikog je plana do danas učinjeno malo, što pokazuju podaci iz izvješća Državne revizije, upućenog Saboru sredinom decembra. U petnaest godina sagrađen je 21 sustav javnog navodnjavanja, čime je obuhvaćeno samo 7.580 hektara poljoprivrednih površina. Dodatni je problem što se sagrađeni sustavi uvelike ne koriste – samo 17,5 posto zemljišta na kojima su sagrađeni sustavi za navodnjavanje zaista se navodnjava. Primjerice, sustav Opatovac u Vukovarsko-srijemskoj županiji u koji je uloženo oko 100 milijuna kuna radi navodnjavanja 700 hektara zemljišta deset godina nije pušten u rad.
Izuzetno mali broj poljoprivrednika, njih 232, posjeduje opremu za priključenje na sustav javnog navodnjavanja, a još manje ih opremu upotrebljava, samo njih 105. Na korištenje izgrađenih sustava utječu visoke cijene opreme i priključaka, a značajan faktor je i usitnjenost poljoprivrednih površina. Primjerice, u Ravnim kotarima prosječna veličina parcele koju poljoprivrednici koriste je manje od 0,5 ha.
Samo je deset županija od 2005. na svom području sagradilo jedan ili više (najviše četiri) planiranih sustava za javno navodnjavanje: Zadarska četiri sustava, Vukovarsko-srijemska, Osječko-baranjska i Virovitičko-podravska tri sustava, Požeško-slavonska i Istarska dva, a Dubrovačko-neretvanska, Brodsko-posavska, Međimurska i Šibensko-kninska jedan sustav. Na javnim sustavima navodnjavanja najviše se tijekom godina radilo u Zadarskoj županiji. Prvi sustav, Baštica I faza završen je ondje 2010. godine, a nakon toga su u periodu od 2021. do 2023. godine realizirana tri projekta: Baštica II faza, Lišansko polje i Donja Baštica. Provoditelji tih projekata javnost su više puta podsjećali da na području Zadarske županije skoro niti jednu biljnu kulturu više nije moguće uzgajati bez navodnjavanja.
Pod navodnjavanjem se u Ravnim kotarima uglavnom uzgajaju breskve, nektarine, trešnje, višnje, grožđe i razne povrtlarske kulture. Unatoč izgradnji sustava, i u Zadarskoj županiji problem ostaje njegova neiskorištenost, na što utječu već spomenuti skupi priključci i oprema te usitnjenost poljoprivrednih parcela, ali i nepovezanost poljoprivrednih proizvođača, sve manji broj ljudi koji se poljoprivredom bave u zaleđu, neuređen sustav imovinskopravnih odnosa itd. Problem je i što u primorskom dijelu Hrvatske organiziranog sustava navodnjavanja često nema bez izgradnje akumulacija, što bitno poskupljuje izgradnju sustava, a pitanje potencijalnog (ne)profita otegotno uvjetuje izvedbu projekata od javne važnosti. Zadarska županija je tako prije desetak godina izradila Studiju dobave vode za navodnjavanje i druge namjene iz otvorenih vodotoka na području županije. U studiji je prvenstveno analizirana mogućnost dobave vode iz rijeke Zrmanje i s ličkog platoa, ali se od daljnje razrade odustalo zbog "visoke cijene realizacije takvog projekta".
Osim što su za ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju nužni dostupnost vode i navodnjavanje, važni su i sustavi odvodnje suvišnih voda, posebno za voćarsku, ali i povrtlarsku proizvodnju. Od Ravnih kotara preko Sinjskog polja pa do doline Neretve, u Hrvatskoj sve to kao da stoji u limbu. U međuvremenu hranu masovno uvozimo, a klimatske promjene sve se negativnije odražavaju na ono malo poljoprivredne proizvodnje što opstaje u zemlji. Prema analizi suše koju je Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) objavio lani, 30 posto štete od vremenskih ekstrema u Hrvatskoj otpada na suše. Pritom nije u pitanju samo smanjenje oborina, nego valja promatrati složenije indekse koji uzimaju u obzir temperaturu zraka jer s porastom temperature zraka, osobito u toplom dijelu godine, dolazi do pojačanog isparavanja i transpiracije, što dodatno narušava vodnu bilancu.
Prosječan broj sušnih razdoblja u novijem se razdoblju sustavno povećao u cijeloj Hrvatskoj, a izrazito je povećanje broja sušnih razdoblja na duljim vremenskim skalama najviše izraženo na Jadranu. Dugotrajne suše već su uzrokovale ogromne štete domaćoj poljoprivredi u zadnjem desetljeću. Na razini Europske unije to se sve više prepoznaje, a učinkovito navodnjavanje je u mnogim zemljama EU-a postalo prioritet u organizaciji poljoprivredne proizvodnje. U pojedinim regijama Španjolske i Italije, zemljama s najviše navodnjavanih površina u EU-u, i više od 80 posto iskorištene vode upotrebljava se upravo u poljoprivredi. Unatoč velikim zalihama vode i grandioznim planovima za navodnjavanje, Hrvatska ostaje na začelju EU-a po ovom pitanju.
O tome naši mejnstrim mediji izvještaju kao o problemu (još jednog!) novog sramotnog rejtinga, a radi se o kontinuitetu uništavanja domaće poljoprivrede i jednom od ključnih pitanja budućnosti u ovoj zemlji. I naravno da se Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatske vode nikako ne uspijevaju posložiti oko provođenja plana navodnjavanja kad on nije postavljen na dobrim temeljima, niti je obuhvatan i dostatan da bi se njime doskočilo brojnim problemima organizacije poljoprivredne proizvodnje. A tu se proizvodnju nastavljalo rasturati drugim sredstvima dok su se gradili sustavi za navodnjavanje. Pa se sad čudimo što, eto, sagrađeni samo stoje.
