Stidljivo sunce što se nakon učestalih posljednjih kiša i teške jugovine izdiglo ponad ravnokotarskih sela razbudilo je učas raznolik ptičji svijet, ali i pokojeg predsezonskog zrikavca. Životinjski se i posebno podivljali šumski svijet nastanio odavno u međuprostore ostataka nekadašnjih kuća, vrtova i dvorišta, odakle vas umjesto ljudskih promatraju oči kakve sove ili zmije; seoski je čovjek s minulim ratom, prestrašen nad svojom sudbinom, otišao drugamo, da se možda jednom ili nikad ne vrati.

Kako ni pijesku iz Afrike s vjetrovima nije problem doći do nas, tako se ni česticama troske s crnog brda nije problem raspršiti posvuda, a dio njih završi u bunarima, u vodi – govori Mirko Cupać

Ne može se ipak reći da se u toj pustoši ništa ne događa ili da pritom prednjače slučajnosti: krenuli smo ondje tragom različitih tmurnih događaja poput pada vojnog školskog aviona prije malo više od mjesec dana kod Biljana Donjih, pri čemu su poginula dvojica pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Bilježe se, osim toga, i namjerna kamenovanja povratničkih kuća, a intrigira svakako i skorašnja najava izgradnje Centra za gospodarenje otpadom u tom kraju. Ljuti i čudi posvemašnja nezainteresiranost Ministarstva zaštite okoliša i energetike, koje već gotovo puno desetljeće ignorira molbe i zahtjeve tamošnje Eko-udruge Ravni kotari koja traži uklanjanje i propisno zbrinjavanje zloglasnog ‘crnog brda’, odnosno 140 hiljada tona kancerogene troske koja je u Biljane Donje navezena iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, a čije čestice vjetrovi, nauštrb ljudskog zdravlja, raznose po poljima, bunarima i kućama. Ništa nije promijenila ni lanjska presuda Suda Europske unije koji je presudio da je ipak riječ o otpadu, a ne o rudnom blagu, kako je trosku etiketirala država.

U moru problema s kojima se suočavaju tamošnji stanovnici teško je na koncu objasniti motive vazda nepoznatih počinitelja koji su se u burnoj novembarskoj noći, pri čemu je studeni vjetar s Velebita prodirao do kostiju, ručnim pilama trsili prepilati debla ukupno 105 maslina i šest bresaka, a potom su, valjda zato što im je išlo tako sporo, sjekirama dovršili posao… Štetu na maslinama je te 2018. godine pretrpjela obitelj Babić, a slučaj je htio da smo pri prvom zaustavljanju u Biljanama Donjim na kućnoj verandi presreli Slavka Babića, koji je umjesto nas očekivao sina iz Splita kako bi s njim i nevjestom Milicom krenuo u tristo metara udaljeno polje, u berbu – trešanja.

Unatoč svim nezgodama, Babići se ne predaju pa su tako i nove mladice maslina otada već niknule, novi se život rodio. Tridesetak je stalnih duša u selu, doznajemo, ali i nadalje ima onih ‘nečastivih’, koji tko zna otkuda nailaze i kradu, kako kaže Slavko Babić, tuđe trešnje i čupaju kapulu. Privučena našim razgovorom, njegova nam nevjesta, 80-godišnja Milica Babić, povratnica otprije 13 godina, kaže da ona nikuda ne ide osim što pomalo radi u vrtu, a lijekove joj već netko donese. Potom nam daje na znanje: ‘Tko je prebolio koronu, nikad neće biti onaj stari.’

- To vam je k’o upala pluća: ako se oznojiš, ako porosiš pa se ne presvučeš, gotov si - kaže.

Prisjetila se i bez našeg pitanja nesretnih maslina, starih tada jedanaest godina, koje su prije navedenog sječenja dale ukupno 1.200 kilograma ploda ili čak 200 litara ulja.

- Nema više ulja - kaže s tugom u glasu.

- Nedaleko od moje kuće dva su dečka poginula nakon pada aviona, plakala sam za njima. Na vlastitom sam kućnom pragu dala saučešće ocu jednog od poginulih. Ali što reći za one koji su nam masline udesili? Pa da ih pitam što ih nisu ubrali i ostavili i meni da imam što nagodinu ubrati. A ne ih posjeći. I sad kad prolazim pored njive, ne mogu onamo, teško mi je, nisam masline još preboljela niti ću - dodaje Milica.

Zrno tuge veliko kao trešnja neodvojivo je od ravnokotarskih krajeva. Plodna polja su prazna, ceste uglavnom jednako tako, a onaj tko i prođe s druge strane u automobilu, mjerka vas uočljivo za volanom i taj djelić trenutka kao da se pita: Tko si ti, putniče? Seljani koje smo potom susreli isprva su nepovjerljivi, dijelom čak prestrašeni: oprez im se nazire iz očiju, a nesigurnost u saobraćanju prepoznaje po refleksnim kretnjama, poput brzih izmjena u snazi glasa. Je li život digao ruke od njih ili je pak obratno?

- Baš ste nas dvojicu našli - dobacuje nam jedan dok im idemo ususret.

Zog za balote na prostranom dvorištu nasut je finim šljunkom i pijeskom. Kad s popodnevom iz sela pristignu i ostali igrači, započinje igra čiji je ulog gajba piva.

Vidite li koliko su vjetroelektrane udaljene od prvih kuća? Rekao bih da nema ni 300 metara zračne linije, dok bi po svim pravilima udaljenost morala iznositi barem 500 metara – ističe Lakić

- Kad ste već tu, hajde dođite ovamo i snimite ovo - poziva nas zatim drugi.

Među prste zahvaća crnu prašinu, trosku koja mu se na kućnom pragu taloži nakon svake kiše, padajući s krova kamo je nanosi vjetar. Crna masa ostaje mu među prstima, ne pomaže je sprati čak ni 70-postotni etilni alkohol koji preventivno nosimo za dezinfekciju ruku.

- Ako je naša zemlja dio Europe, trebali bismo imati cisternu za vodu da se ljudi mogu napiti. Vodu iz bunara, jer onu iz vodovoda uopće nemamo, ne možemo piti zato što se crna prašina koju hidrofor vuče s dna taloži u njoj. Kako čak ni pijesku iz Afrike s vjetrovima nije problem doći do nas, tako se ni česticama troske s crnog brda, koje je udaljeno tristotinjak metara zračne linije, nije problem raspršiti posvuda, a dio njih završi u bunarima, u vodi. Tako da nam jedino preostaje vodu kupovati - kaže nam Mirko Cupać, bivši boćarski reprezentativac, poznat po toj igri još u bivšoj državi, koji iz Srbije redovito posjećuje svoju djedovinu.

- A što vi možete napraviti po pitanju ovoga? - pita nas drugi, reče da se zove Neđeljko.

Ali čim smo skrenuli razgovor na politiku koja ima svoje prste u njihovom problemu, prekidaju nas, ne žele o tome, domeću da su stariji ljudi koje zanima jedino da popiju čašu čiste vode.

Pratimo nadalje cestu koja nas vodi do budućeg Centra za gospodarenje otpadom koji će se graditi na samom kraju sela. Na jednim dvorišnim vratima natpis oglašava prodaju janjaca, a domaćica nam odgovara da je svojih dvadeset komada blaga uspjela prodati prije nego što se koronavirus zahuktao. Malobrojni mještani Biljana Donjih s kojima divanimo uz njihove kućne ograde slažu se uglas da im neće biti ugodno kad kamioni budu voziti smeće prema budućem deponiju. Neće se, prema informacijama Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ovdje dovoziti samo županijski otpad, već i otpad iz južnog dijela Ličko-senjske županije: iz Gospića, Novalje, Donjeg Lapca, Karlobaga, Lovinca, Perušića i Udbine. Slovenska tvrtka Riko, zadužena za taj projekt, već je očistila teren, a za početak radova nedostaju samo četiri građevinske dozvole: za trafostanicu, pristupnu cestu, reciklažno dvorište i prostor za recikliranje građevinskog otpada.

Kiša je pomalo oprala prašinu s ceste, koja se tek blago podiže na putu prema budućem deponiju. Biljane Donje, desetak kilometar dugo i razvedeno selo, broji preko tristo kućnih brojeva, dok ih zagrebačka Ilica od Trga bana Jelačića do Vrapča broji duplo – šestotinjak.

Dmitar Drača (77) živi tik uz postavljenu ogradu budućeg Centra za gospodarenje otpadom. Čini se kao da se nalazi u getu. Raširio je obje ruke kako bi nam dočarao udaljenost od ograde do prve linije svoga posjeda: nema tu ni metar i pol, pa zaključujemo da investitor nije poštovao fizičku distancu prema privatnom posjedu.

- Možda se to sve radi da bismo mi, ionako malobrojni mještani, što prije otišli odavde - kaže Dmitar.

Sva šuma, koja se nekad protezala sve do granice s autocestom, posječena je za potrebe pripreme terena: hrast, grab, jasen, smreka – sve je uz pomoć bagera sravnjeno sa zemljom. Priroda je ondje jednom riječju – iščezla.

- Ništa mi još ne znamo - nastavlja naš sugovornik, koji samuje na kraju sela.

Supruga mu je umrla prije četiri godine, a tri sina razmiljela su se svijetom – Australijom i Njemačkom. Ako mu čega zafali, pomognu oni ocu, koji je punih deset godina u mirovini. Nekad je radio kao vozač u zadarskim Plodinama. A danas, sreće li velike, zaleti se do akumulacijskog jezera Baštica na ribolov, a ulovi se, kaže, kakav šaran ili štuka. Upozorava nas da se u obližnjem Zemuniku Donjem nalazi aerodrom pa bi se moglo dogoditi da se avioni pri uzletu nađu na istom zračnom pravcu s galebovima koji će s obližnje morske obale svakako navratiti kako bi vidjeli što se prilikom dovoženja otpada nudi na meniju.

Pogled s trijema njegove kuće otkriva svaki pedalj Velebita. Tišina prelama udaljena polja.

- Nekad nije bilo ni pedlja neobrađenog - govori sa sjetom Dmitar.

Put nas prema Gornjim Biljanama navodi u brda, gdje je teren teži, a šuma gušća i time neprohodna. Prolazimo usput pokraj Sabirališta za zbrinjavanje i preradu životinjskih nusproizvoda tvrtke Agroproteinka iz Sesvetskog Kraljevca. Čini se da se sav otpad svijeta iz nekog razloga slio baš u ta dva sela, naseljena rijetkim srpskim povratnicima. Kao i u slučaju budućeg Centra za gospodarenje otpadom, i ovaj pogon je udaljen jedva nekoliko desetaka metara od prve kuće. A na vrhu sela prijeteći su se nadvile vjetroelektrane. Kao u apokaliptičnim filmovima! Na dvorišnim vratima ispred jedne kuće piše: ‘Ne radim do daljnjeg dok je vako stanje s epidemijom.’

Šalu na red u ozbiljnim vremenima poziva Željko Lakić, predsjednik Mjesnog odbora Gornjih Biljana, koji nam kaže da su vjetroelektrane napravljene za vrijeme najžešće korona-krize, u trenutku kad su mjere izolacije i ograničenja kretanja bile na vrhuncu.

- Vjetroelektrane još nisu u pogonu, a zadnja je postavljena taman prije nego što ste vi došli. Vidite li koliko su udaljene od prvih kuća? Rekao bih da nema ni 300 metara zračne linije, dok po svim pravilima, kako kažu, udaljenost mora iznositi barem 500 metara zračne linije. Osim što su bučne i što će zujati non-stop, nisu zdrave ni po okoliš. Raspitivao sam se u vezi tog problema u općini u Benkovcu, gdje su mi rekli da je taj projekt napravljen još prije deset godina. A mi nemamo nikakvu korist od takvog projekta - kaže Lakić.

Skreće pažnju na činjenicu da vjetra za pokretanje vjetroelektrana ima posvuda pa se usput pita zašto jedna takva nije postavljena i na zagrebačkom Markovom trgu, već se sve što je štetno projektira i gradi na Jadranu i posebno u povratničkim selima zadarskog zaleđa. Čude ga takve odluke države, prije svega jer je dobro poznato da njezini predstavnici ističu potrebu da se živi od Jadrana i turizma.

U jednom dijelu sela, domeće Lakić, koji obuhvaća desetak do petnaest kuća, još uvijek nema asfalta. Benkovački gradonačelnik, nastavlja dalje, nema puno vremena ni sluha za potrebe tog kraja. Velik je problem, priča Lakić, što se u šume dovoze i istovaruju ostaci životinja, prije svega kosti i koža, vjerojatno dopremljeni iz klaonica. Običan čovjek ne može to učiniti. A takvi se slučajevi već događaju i na poljima seljana. Lani je u gradu Benkovcu prijavljivao takve slučajeve, a kad su ga uputili na komunalnog redara koji je na tu poziciju, prema Lakićevim riječima, promaknut s radnog mjesta portira, ovaj mu je navodno mirno odgovorio: ‘To će se već raspasti.’

- Ali kada? - zapitao se u nevjerici predsjednik Mjesnog odbora, dok je u jednom trenutku neugodan miris truleži negdje iz šume s južnim vjetrom dopro do nas.

Pitamo ga što misli zašto su napadi na imovinu i povratnike sve bešćutniji pa tako podsjećamo i na zadnji slučaj u njegovu selu iz travnja ove godine, kad su Miri Gagić nepoznati počinitelji pesticidom otrovali četrdeset i četiri stabla mladih bajama.

- Tu je došao odnekud čovjek i tko god radi nešto korisno, tome ili njima očito smeta - odgovorio je pomalo filozofski, ali vjerojatno i prilično precizno vinogradar i maslinar Željko Lakić.

O tom ‘nevidljivom čovjeku’ razmišljamo dok napuštamo selo. Bilo bi puno svrsishodnije da je njegova pobuna usmjerena prema tlačiteljima, a ne potlačenima. Ali to je već neka druga priča.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.