U prorijeđenom i zapuštenom, gotovo zaboravljenom selu Biljani Gornji u zadarskom zaleđu, u pretprošlom stoljeću, točnije 1857. godine, živjelo je 300 stanovnika. Sto pedeset godina kasnije, 1991. godine, selo je brojalo 1.056 mještana, deset godina kasnije broj žitelja smanjen je na jedva pedeset. Danas tek 150 vremešnih povratnika vodi tešku borbu za puko preživljavanje, jedva spajajući kraj s krajem i dan za danom.
Kamo god da se okrenete po blagoj uzvisini gdje je selo smješteno, na sve strane puca fascinantan pogled koji se ne zaboravlja. S jedne strane su široki Ravni kotari, s druge gorostasni Velebit, južno Karinsko i Novigradsko more, mostovi na Maslenici i ušće Zrmanje, otoci Pašman i Ugljan, a sve to nadmašuje čudesan zalazak sunca koje nestaje u Jadranu. Čovjek bi rekao – raj na Zemlji. Od toga raja, zbog kojega putniku namjerniku zastaje dah, ono malo povratnika nemaju nikakve vajde. Jedva da ga primjećuju, kontajući kako preživjeti sutrašnji dan, kako otići do liječnika ili trgovine, što skuhati i kako skromna primanja rasporediti i rastegnuti do slijedeće socijale ili mirovine.
Odvajkada je pravilo da sin vodi brigu o ostarjeloj i nemoćnoj majci kada ju izda snaga i pritisnu godine, ali u Biljanima Gornjim, Kata Alavanja koja je prije dvije godine prevalila devedesetu, strpi i brine o sinu Draganu. On će uskoro navršiti sedamdesetu, ima teški invaliditet: jedva čuje, još teže govori i za svoju nesreću prima cijelih 500 kuna mjesečne invalidnine.
Draganu je lakše okopavati vinograd cijeli dan nego razgovarati sat vremena, no ne predaje se lako. Želi reći što ga tišti, željan razgovora i druženja, jer, kaže, ni sam ne zna kad ga je netko zadnji put priupitao za zdravlje, a kamoli ga saslušao.
- Nije lako živjeti, moj prijatelju. Teškoće i problemi se redaju jedan za drugim, nevolje sustižu jedna drugu i sve nekako ide naopako. Dvaput sam operiran, otvarali su mi glavu. Srećom, preživio sam i evo me u mojim Biljanima. Ne čujem i teško govorim, ali imam snage pa mogu raditi. E, da nije moje majke, tko zna što bi bilo sa mnom. Pazi na mene, zabrinuta je i kad se prehladim. Takve su majke. A ja opet brinem za nju. Bojim se da ju ne zaboli, što bih ja onda? Velika moja radost je vinograd u kojemu imam 500 panjeva, pa proizvodim vino za sebe i ovako, za goste prolaznike kao što si ti. Nu, kušaj, oladilo se dobro u konobi. Vozit ćeš ko Sveti Ilija. Nema ovdje policije, ne boj se! – objašnjava Dragan.
Početkom kolovoza 1995., Dragan, brat Miloš, otac Branko i majka, poput svih ostalih, krenuli su u bežaniju uplašeni pričama, mogućim strahotama i grmljavinom topova. Završili su u Pančevu gdje se Dragan zaposlio na proizvodnji betonskih blokova. Čim je počeo raditi pogodila ga je nesreća: stroj mu je prignječio glavu i jedva je preživio. Poslije toga, nije se imalo što čekati. Kako je trebalo plaćati stan, a više nije bilo novaca, pala je odluka da se Alavanje vrate u Biljane, pa šta bude. Ni punu godinu dana iza Oluje obreli su se pred srušenom i opljačkanom kućom. Ostvarili su pravo na obnovu, kuća je obnovljena i život je krenuo svojim tokom, težak i trnovit, ali na svojoj zemlji, a ne na tuđoj. Prije nekoliko godina umro je Draganov otac Branko, Kata je naslijedila njegovu mirovinu od 1.400 kuna, brat Miloš otišao je od kuće i osnovao obitelj, a Dragan i Kata žive kako znaju i umiju, skrbeći i brinući jedno o drugome. Kad plate struju, vodu i ostale dadžbine, ostane jedva za preživjeti.
- Više smo gladni, nego siti. Bude dana da ništa ne jedemo. Ako imam brašna, dodam malo vode, posolim, ispečem i pojedemo u slast. Kad ima novaca, Dragan ide u Smilčić po kruh. E, to ti je gozba. Skuvam zera blitve, ako ima krumpijera dobro, ako nema opet dobro. Prošle godine zametnuli smo devet kokošiju, kao bit će jaja i mesa. Kad ono, vrag ih sve odnio, jednostavno pocrkale. E, da mogu obrađivati vrta, bilo bi još bolje, ali ne mogu se saginjati i kopati. Dragan o tome baš ništa ni ne zna. On je više za teške radove, kopanje vinograda i drugo. Kad se sjetim onoga života prije rata, suze mi krenu. Imali smo nešto ovaca i kokoša. Uvijek bi se prodalo po koje janje ili demižon vina, pa se lijepo živjelo. Nekad se ovdje kuće nisu mogle ni prebrojiti, a danas ih je svega sedam, osam, uglavnom starci. Polako odlaze i oni koji su se vratili. Kako i ne bi. Posla nema, pomoći niotkuda, a nade u bolji život sve manje. Evo, mi smo se vratili prije dvadeset godina. Nitko nas nije obišao, ni Crveni križ ni socijala ni nitko. Ja mislim da oni ni ne znaju za nas. Imaju valjda nekakve brojeve što valjda predstavljaju nas žive ljude. Po tim brojevima šalju mirovine i ne haju za ostalo. Niti vide oni nas niti mi njih. Ma, tko će ići tražiti brojeve po ovim dračama i vrletima – objašnjava Kata.
I tako, ovdje, u možda najljepšem vidikovcu u Dalmaciji, s kojega možete vidjeti u daljini čudesne ljepote na sve četiri strane, ono malo prorijeđenih i ostarjelih stanovnika, malo toga vidi. A ako netko i zabasa u zaseoke Biljana Gornjih, vidjet će nadaleko i naširoko. Fasciniran ljepotom pogleda u daljinu, neće mu pasti na pamet da se osvrne oko sebe i da baci pogled na kamene kućice i njihove stanovnike. Za lijepog vremena, poslije kiše, kažu da se zna vidjeti i nazrijeti tanka crta talijanske obale. A staricu Katu i sina Dragana nitko ne vidi, kao da ih nema.
