Dva dalmatinska sela, Biljane Gornje u zadarskom zaleđu i Islam Grčki u Ravnim kotarima, pri pogledu na kartu tog dijela Dalmacije nemaju gotovo ništa zajedničkoga. Plodni Ravni kotari oduvijek su prehranjivali stanovnike Islama Grčkog, a krševiti podvelebitski teren usred kojeg se smjestilo selo Biljani Gornji sušta je suprotnost plodnoj zaravni, oduvijek je bio raj za ispašu ovaca. Ondje ratari i poljoprivrednici, ovdje gorštaci i čobani, nebo i zemlja. No posjetite li danas ta dva sela, itekako ćete uočiti nit koja ih povezuje. Rijetko ćete sresti čeljade, još rjeđe vidjeti vrtove uređene na plodnoj zemlji, a i zvuk zvona s ovnova predvodnika davno je zamro. Mladosti nigdje, a iz ruševnih kuća, tu i tamo, proviruju vremešni mještani, gostoljubivi i znatiželjni, ali u početku nepovjerljivi i oprezni… Nema te enciklopedije i povjesničara koji o minulih pola stoljeća mogu ispričati događaje i usporediti prošlost i sadašnjost kao što to umiju dvije hrabre žene, jedna iz Islama Grčkog a druga iz Biljana Gornjih, čiji smo bili gosti za ovoljetnih vrućina.
Danica Kaluđerović i Stevanija Pupovac ne poznaju jedna drugu, ali itekako dobro pamte prilike koje su dovele do njihovih sadašnjih života. Nije teško bilo teško na samom početku ‘90-ih osjetiti ratnu prijetnju i zveckanje oružja, no većina je smatrala da će se sve ipak nekako rješiti, bez prolijevanja krvi. Stevanija Pupovac iz Biljana Gornjih nije baš mnogo u to vjerovala pa je, zabrinuta i uplašena za dvoje već poodrasle djece, Dijanu i Mladena, otišla s njima u Austriju. Bojala se i stoga što je bila sama: suprug Stevan poginuo je u mirnodopskoj službi u JNA pod nerazjašnjenim okolnostima, pa je i radi toga odlučila otići. Nije dugo prošlo da su se smjestili i pronašli posao, a vijesti iz Jugoslavije postajale su iz dana u dan sve crnje i crnje. Sa strepnjom su svakodnevno gledali snimke bombardiranja gradova i sela, protjerivanja ljudi s njihovih ognjišta i ludilo koje je zavladalo na svim stranama. Nakon rata, iako se silno željela vratiti u svoje selo, Stevanija je smatrala da tome još nije vrijeme. Bojala se povratka, ponajviše stanja u kojem će zateći kuću; do nje su stizale vijesti kako je sve porušeno i sravnjeno sa zemljom. Nakon nekoliko godina, doznala je da joj se pomajka Olga vratila iz Srbije u Biljane, pa je stupila s njom u kontakt. U proljeće 1999. obrela se pred svojom kućom, dok su djeca ostala u Austriji, gdje i danas žive i rade.
Živimo od pomajčinih 500 kuna i nešto moje mirovine iz Austrije. Kad platimo struju, telefon i vodu, ostane tek nešto sitno. U Biljanima ima i težih slučajeva. Mi smo ovdje jednostavno zaboravljeni. Kao da smo na nekom drugom planetu, kaže Stevanija Pupovac
- Obradovalo me kad sam doznala da se pomajka vratila u Biljane, da je živa i zdrava. U najranijem sam djetinjstvu ostala bez majke, pa mi je maćeha svih tih godina nastojala nadomjestiti taj gubitak. Živjela je u svojoj, u ratu oštećenoj kući, a i moja nije bila baš vesela: nije imala ni vrata ni prozore, sve je bilo pokradeno i porušeno. Otišle smo u Zadar podnijeti zahtjev za obnovu. Nedugo zatim, Olga je dobila rješenje, no u njemu nema nikakvog roka, pa još i danas čeka da joj netko dođe obnoviti kuću. Mislim da od toga neće biti ništa, previše je vremena prošlo. Svi su nas zaboravili. Pomajka od 1968., kada je otac stradao, prima njegovu mirovinu; on se kao mladić borio u Drugome svjetskom ratu kao pripadnik partizanskih jedinica, a ta mirovina iznosi 500 kuna mjesečno. Ali, ne lezi vraže, prije dvije godine dobila je rješenje da joj se ukida socijalna skrb, jer prima tu muževu partizansku mirovinu. Rješenjem joj je ukinuta i naknada za pripomoć, pa sada prima samo tih 500 kuna. Prije bi znali doći službenici Crvenog križa i donijeti joj nešto brašna i drugih stvari, ali ih već jako dugo nema. I oni su nas zaboravili. Živimo od njezinih 500 kuna i nešto moje mirovine iz Austrije. Kad platimo struju, telefon i vodu, ostane tek nešto sitno za preživjeti, pa se nas dvije jedva nekako provlačimo. U selu ima i težih slučajeva. Mi smo ovdje jednostavno zaboravljeni i za nas nitko ne mari. Kao da smo na nekom drugom planetu - objašnjava Stevanija Pupovac.
Na napuštenim pašnjacima i po vrletima nađe se nešto smilja, za čiju su skupoću i traženost načuli i stanovnici sela, pa svakodnevno obilaze svoja zemljišta i beru to bilje, čekajući nakupce i prekupce koji dolaze s kamionima i otkupljuju ga za tri kune po kilogramu. Znaju mještani da ga oni odmah preprodaju i po 25 kuna kilu, ali što će - ne bune se, jer ako ostanu i bez tog sitniša, teško će namaknuti dovoljno za puko preživljavanje. Stotinjak stanovnika Biljana Gornjih, sve odreda stari i nemoćni ljudi, ne vidi nikakvu budućnost svoga sve pustijega kraja. Ljudi je ovdje sve manje: zaredale sahrane, vjenčanja i poroda nema, pa život polako blijedi…
Otišli smo u Rijeku pripremiti papire i stvari za povratak, no kad smo se za mjesec dana vratili u Islam, imali smo što vidjeti: kuća oštećena, krov skinut, stvari pokradene, zlo da ne može biti veće, prisjeća se Danica Kaluđerović
Točno prije pola stoljeća Danica i Nikola Kaluđerović iz Islama Grčkog ostavili su rodno selo i Dalmaciju, pa trbuhom za kruhom otišli u Rijeku, gdje Danica i danas živi, iako često navraća u Islam. Nikola je umro prije gotovo desetak godina, a Danica sve više i sve češće prebire po sjećanjima na dane koje su ona i njezin muž, mladi i zaljubljeni, provodili u Islamu Grčkom, pa svako malo eto nje u staroj kamenoj kući. Boravci u dalmatinskom kršu svaki su put sve dulji i dulji; nada da će jednom ovdje zauvijek ostati, pa svaki posjet rodnom kraju iskoristi za uređivanje kuće i okućnice, održavanje vrta, njegu voćaka i košnju trave… Priprema se da u svakom trenutku, unatoč svoje 74 godine, život počne iznova, ondje otkamo je prije toliko vremena otišla u svijet. Rat i Nikolina smrt uvelike su odgodili taj toliko žuđeni i davno planirani povratak. Za sada je, kako sama kaže, tek običan turist. Nije joj teško raditi u kući i oko nje, ali joj teško pada što je sama. Stoga joj je svaki dan u rodnom selu pomalo i tužan, a pogotovu kako se približava odlazak za Rijeku. A onamo se vraća samo zato što još nema uvjeta za skladan i siguran povratak u Islam Grčki, koji su Nikola i Danica nakon rata zajedno posjetili samo tri dana poslije Oluje, već 8. kolovoza te 1995.
- Bili smo radosni jer je sve bilo u redu. Kuća je stajala netaknuta, pod krovom, ništa nije srušeno, ništa ukradeno, sve na svom mjestu. Kada smo to vidjeli, odlučili smo se odmah vratiti i život nastaviti gdje smo ga i započeli. Otišli smo u Rijeku pripremiti papire i stvari za povratak, no kad smo se za mjesec dana vratili, imali smo što vidjeti: kuća potpuno oštećena, krov skinut, sve stvari iz kuće i dvorišta pokradene, zlo da ne može biti veće. Doživjeli smo pravi šok. Ne mogu nikoga direktno optužiti, ali mogu sumnjati. Kako se Srbi još nisu počeli vraćati, mislim da su nas opljačkali oni koji su obilazili puste krajeve u potrazi za plijenom. Vidjeli su desetine praznih i napuštenih kuća u našem selu i u nekoliko dana sve opljačkali, porušili i odvukli. Nema tko drugi, tako barem mislim, iako za to nemam dokaza. No, ni tada nam nije bilo, a ni sada mi nije važno tko je to učinio, važno je samo da je sve bilo uništeno. Poslije toga, nikada više nismo imali nikakvih problema. Sa svima smo se slagali i susjedi Hrvati ponovno su nas uvažavali kao nekada. Kuća je nekoliko mjeseci godišnje bila pusta, jer smo zimi odlazili u Rijeku, ali nikada više ništa nije falilo - objašnjava Danica.
Ovdašnji Hrvati i Srbi danas se poštuju i uzajamno pomažu, što je pridonijelo tome da Danica zaboravi na poratno rušenje i haračenje: pravda to bijesom i nevoljom u kojoj su se našli Hrvati koji su se vraćali na svoja spaljena ognjišta
Danica i Nikola odmah su podnijeli zahtjev za obnovu, ali su odbijeni s obrazloženjem da imaju stan u Rijeci te da su za rata živjeli u Hrvatskoj; ništa od obnove, jer se njihova kuća vodila kao vikendica. Prionuli su na posao i sami pokrili kuću, kupili nešto stvari i koliko-toliko uredili prostor za život. No, još sve nije dovršeno, pa nema uvjeta za stalni povratak. Nakon Nikoline smrti 2008., Danica je ostala sama, no ni od tada je nitko krivo ne gleda, kamoli da bi joj učinio što nažao. Obnovljena su prijateljstva i danas se, kako sama kaže, Hrvati i Srbi ovdje pozdravljaju, poštuju i uzajamno pomažu. Sve je to pridonijelo tome da zaboravi na poratno rušenje i haračenje svoje kuće: pravda to bijesom i ljutom nevoljom u kojoj su se našli i Hrvati koji su se vraćali na svoja spaljena ognjišta. S početka je još i bilo sporadičnih provokacija, u obliku različitih parola i fašističkih znakova ispisanih po napuštenim kućama ili onima u kojima je gdjetko i ostao živjeti, ali i to je prestalo.
Sada sasvim drugi problemi tište ovdašnje stanovnike, zadajući im itekako veliku brigu. Glavni je pitka voda, koju je prije rata imala svaka kuća, a vodovod je bio izgrađen mjesnim samodoprinosom u kojemu je svako domaćinstvo sudjelovalo s pozamašnim iznosom. Danas se upotrebljava voda iz gusterni, koja uglavnom nije pitka. Priča se kako su mještani odmah iza rata tražili da se vodovod stavi u funkciju, no neki im je službenik hladno uzvratio da voda, bude li se njega pitalo, nikada više neće doći u Islam Grčki… Pored toga, iz sela nema autobusa za Zadar, pa je u administrativno središte teško otići ako se ne posjeduje vlastiti automobil. Školu, koja je ‘pokrivala’ nekoliko sela, pohađalo je prije rata 700 učenika. Danas nema djece, pa nema ni škole. Nekada su imali i poštu, a danas se zbog poštanskih usluga mora u Zadar…
Glavni problem u Islamu Grčkom je pitka voda, koju je prije rata imala svaka kuća, vodovod je bio izgrađen samodoprinosom svih domaćinstava. Danas se upotrebljava voda iz gusterni, koja uglavnom nije pitka
- Da nije bilo tog prokletog rata, moje selo i sva okolna danas bi bila najljepša mjesta za život. Ima ovdje dobre i plodne zemlje, voća, vinograda, izvrsnih pašnjaka, more nije daleko, a priroda je prava, kakva se samo poželjeti može. Nažalost, sada je sve obična pustopoljina, s rijetkim, uglavnom vremešnim stanovnicima, koji jedva preživljavaju. Sve mlado je otišlo. Kako i ne bi kad nema prijevoza, vode, liječnika, asfalta. Nema ni posla. Na sve strane zjape prazne i napuštene kuće, zarasle u draču i zaborav. Ovdje se može preživjeti samo ako imaš neka primanja, pa će me, kad se vratim, spasiti muževa mirovina, zarađena u riječkoj Tvornici konopa - nagovještava ipak svoj povratak Danica Kaluđerović.
Burna prošlost Biljana
Prva seoba Srba u Dalmaciju zbila se 1305., a Biljane Gornje prvi se puta spominju u ispravi bana Ivana Ćuza iz 1358., kojom on jedan posjed na mjestu zvanom Biljani daruje braći Stjepanu i Filipu. Od 1049. godine sva je okolica bila dijelom (mletačkoga) novigradskog distrikta. Za osmanskih prodora početkom 16. stoljeća Biljane su raseljene, da bi 1570. to područje postalo dijelom Kliškog sandžaka, a deset godina kasnije pa sve do 1647. Krčkog i Ličkog sandžaka. U to se vrijeme kraj spominje i kao feud Beširagića, koji su kao kapetani stolovali u kuli u Biljanima Gornjim. Mlečani svoju vlast uspostavljaju ponovno 1647. godine i tada Biljane Gornje naseljava pravoslavno stanovništvo. Prema ljetopisu vladike Simeona Končarevića, u Biljanima Gornjim je 1537. podignuta crkva Sv. Georgija, u kojoj je sahranjen serdar Zaviša Mitrović Janković, najmlađi brat poznatog Stojana Jankovića.
Utvrda darovana Stojanu Jankoviću
Povijest ravnokotarskog sela Islama Grčkog seže do srednjovjekovlja, kada je ondje bilo uporište uskoka koji su se za račun Mlečana borili protiv Osmanlija. Jedan od najčuvenijih junaka tog vremena bio je Stojan Janković koji je radi svojih zasluga od Mletaka na dar dobio tursku utvrdu Jusuf-age Tunića; danas je to poznata Kula Jankovića, uz koju je Stojan 1675. sagradio crkvu Svetog Đorđa. Stari naziv mjesta bio je Saddislam, što u prijevodu znači ‘bedem Islama’, odnosno posljednja točka proboja turskog imperija. Do danas je dio ‘islam’ zadržan, a pridjev ‘grčki’ u sadašnjem nazivu datira iz 18. stoljeća, kada se radi različitih vjeroispovijesti stanovnika formiraju dva mjesta, Islam Grčki i Islam Latinski.
