Tko ponovno dijeli Srbe i Hrvate, s obzirom na to da jedni ostaju gdje su i dosad bili, a drugi se dislociraju stotinama kilometara daleko? Premda to pitanje opravdano izaziva smutnju, politička zbilja upućuje na to da je riječ o bizarnoj provokaciji: naime, zahvaljujući nedavno izglasanom Zakonu o izbornim jedinicama većinski Hrvati iz Islama Latinskog u sastavu Općine Posedarje na predstojećim će parlamentarnim izborima glasati u 7. izbornoj jedinici, zajedno s biračima iz Karlovca, Kutine, Gline i Topuskog, dok će mještani Islama Grčkog s većinskim srpskim življem, sela koje je gotovo spojeno s Islamom Latinskim, a administrativno pripada Gradu Benkovcu, glasati kao i dosad u 9. izbornoj jedinici, koja obuhvaća isključivo područje Dalmacije. Vlada je takav manevar opravdala time da broj birača ne bi odstupao više od 2,2 posto ni u jednoj od deset postojećih izbornih jedinica.

Zasad je jedino opozicija nezadovoljna konačnim izgledom izbornog zakona, a tražit će navodno i ocjenu njegove ustavnosti. Mi smo se zaputili u oba Islama; u miholjsko ljeto, uz jarko žute cvatove koji kao da nagovještaju proljeće, a ne jesen.

Ni sama Hrvatska nije velika, pa ako moraš glasati s Ogulinom, što smeta. Bitno da se glasa. Trebalo bi staviti sve u jednu jedinicu, jer teško je uravnotežiti da bude približno isti broj glasača po jedinicama, a da svi budu zadovoljni – govori nam Milan Drača

Dva brata podijelila su dakle selo. Jedan je otišao u Latine, drugi u Grke. A Islam je dobio ime po kuli Jankovića u svom grčkom dijelu (nazvane po Stojanu Jankoviću, ravnokotarskom borcu protiv Turaka u 18. stoljeću), a koja je prije toga bila begova. Takvo nam je objašnjenje o imenima sela u hipu ponudio jedan mještanin.

A kako je živjeti u Islamu Grčkom? Kako se tko snađe, uglavnom glasi odgovor. Onaj tko se nakon minulog rata odavno vratio i zagrizao seosku svakodnevicu, njemu je lakše. Onima koji su se vratili u novije vrijeme nešto je teže.

- Kako provodimo dane? - ponavlja pitanje jedan mještanin, koji sjedi ispred jedinog dućančića u selu.

- Da nije boća i kartanja, nikako - odgovara važno kao da se nalazi na pozornici pred zahtjevnom publikom.

Selo još uvijek nema vodovod. Ipak neko zadovoljstvo titra na licima ljudi: jedan bager na cesti, duboko ukopan u vlastiti rov, zatim prašina; voda samo što ne poteče. Radovi na vodovodu intenzivirali su se ljetos nakon što su lani u studenome stali, navodno zbog inflacije i rata u Ukrajini. Voda iz vodovoda konačno bi trebala prvi put u povijesti sela poteći do Božića, da li prvog ili drugog nije siguran ni Milan Drača, predsjednik Mjesnog odbora Islama Grčkog.

- Voda će poteći do kuća koje imaju rješenje o obnovi i onih s građevinskom dozvolom, objekt dakle mora biti legalan. Ima oko 300 kuća, ako se priključi njih 150, bit će dobro - govori nam.

Vodovod je dakle najvažnija stvar, sve drugo je za stanovnike tog dijela sela sporedno. Oni koji su se okupili ispred dućana koji služi i kao kafić pa ondje sjede s kavom i pivom uglavnom nisu upoznati s ponešto izmijenjenim kartama izbornih jedinica. Čudi ih sve to dok slušaju što se sprema Islamu Latinskom.

Milan Lakić i Milan Drača (Foto: Sandro Lendler)

- Dobro, onda mi nemamo problem - sažeto konstatira Drača uz blagi osmijeh, ali nipošto ne likujući.

- Ni sama Hrvatska nije velika, pa ako moraš glasati s Ogulinom, što smeta. Bitno da se glasa - govori Drača.

- Političari kažu da će biti onako kako oni kažu. A zašto ne bi bilo obratno? - zapitao se nešto ozbiljnije Milan Lakić.

- Trebalo bi staviti sve u jednu jedinicu, jer teško je uravnotežiti da bude približno isti broj glasača po jedinicama, a da svi budu zadovoljni - kaže Drača.

- Po meni su trebali jedinice gledati po gradovima. Jedan grad, jedna jedinica - nabacuje ideju Lakić.

Da su seoska svakodnevica i problemi s kojima se mještani susreću važniji od Vladinih zahvata govori i priča mještanina koji nam se u međuvremenu pridružio. Procjenjujemo da je prešao sedamdesetu, a pred svima se – posebno pred nama – požalio da već dva desetljeća ne može dobiti priključak na struju. Što znači da sve vrijeme živi i bez struje i bez vode.

A Tesla mu je, kaže, prijan. Njegova snajka, naime bratova supruga, praunuka je čuvenog znanstvenika i izumitelja. Kaže nam da je potrošio čak 12 hiljada kuna za strujne kablove, uzalud. Nešto stolarije dobio je u programu obnove, ali napominje, što Lakić kimanjem potvrđuje – najnižoj kategoriji koja je postojala; ma čak ni krova na kući nema. A povratnik je od 2006. godine. Suza se zaustavi u njegovom oku, stvari postaju ozbiljne pa tu rašomonsku priču, taj čvor vezan oko njegovog vrata poput detektiva uz pomoć prisutnih i dalje pokušavamo dokučiti. I Lakić nam pomaže sklopiti mozaik: starac je dokumentaciju povjerio nepouzdanim ljudima, koji su iskoristili tu priliku i prevarili našeg junaka, prisvojivši za sebe nepripadajuću korist. Tako je ovaj ostao doslovno bez krova nad glavom.

Mirjana Parenta (Foto: Sandro Lendler)

A onda eto i Miroslava Olujića, vrhunskog boćara. Član je njemačke boćarske reprezentacije. Jednom je, nema tome dugo, na Svjetskom prvenstvu igrao protiv trostrukog svjetskog prvaka, i bio u prednosti 10:6 dvije minute prije kraja. Na kraju ovaj izjednači i u dodatnoj ruci pobijedi, nakon čega je ponovno postao prvak. A naš junak završio peti na svijetu. Sad se žuri, govori, i otrči pravo u Grude, gdje do 7. listopada traje boćarsko Europsko prvenstvo.

Otrčimo i mi do kilometar-dva udaljene table koja označava granicu dvaju Islama. S praga kuće dovikuje nam žena, zamijenivši nas ispočetka za nekog njoj poznatog. Pa nas pozove na kavu i kaže da se zove Mirjana Parenta, da živi sama, da ima četiri sina koji žive u Švedskoj i puno joj pomažu (kupili su joj upravo dvije palete drva), da joj je suprug mlad umro, da njezine sestre žive od Istre do Zagreba, unuke su joj u Švicarskoj, a ona je rodom iz Donjih Biljana. Lani se na proljeće za stalno vratila u Islam Latinski nakon dugog boravka u Novom Sadu.

Neću ni za koga glasati, nisam ja od jučer. A što je danas normalno, kad govorite o izbornim jedinicama? Nema nasilja i kriminala koje država ne štiti – s kim da se borim? Napravili su kako je njima bolje – kaže Milenko Kokić

Nakon što smo joj kazali zbog čega smo došli, ta nam razgovorljiva žena daje do znanja da ima svojih briga i da o izbornom zakonu najmanje razmišlja. No za ilustraciju evo njezinog pogleda na stvari.

- Pa kako će netko iz Karlovca ovdje uređivati poslove? - pita se.

Njezin suprug, koji je preminuo u dobi od samo 49 godina, bio je porijeklom Talijan, Sicilijanac.

- Kako mi je kao Srpkinji živjeti s drugima u selu? Odlično, ne može bolje jer ja nisam nacionalista. Interesuje me samo kakav si čovjek, a ne tko si - govori.

Pa ipak se politika, koja je zapravo ne zanima, okrutno poigrala s tom ženom. Tek je lanjskog proljeća dobila vodu koja je pak, za razliku od Grčkog, u Islamu Latinskom i prije uredno tekla selom. Nakon što joj je zadarski vodovod uz puno administrativnih peripetija odbio priključiti vodu, premda je i prije rata postojao šaht s natpisom te tvrtke, to je učinio grad Benkovac. No Mirjana je vodu ponovno višestruko preplatila.

- Morala sam bušiti beton kako bi se provukle cijevi ispod ceste do moje kuće: 1.500 kuna koštao je svaki metar bušotine, u dužini od 12 metara, ukupno dakle 2.400 eura. Unuke su mi poslale triput po 500 eura iz Švicarske. Kako je moja kuća bila pod obnovom, zadarski vodovod morao je platiti taj trošak, što sam naknadno doznala i tu je ključ zašto su me preusmjerili na Benkovac - govori ona.

Ni s uvođenjem struje nije išlo glatko. Obijala je Mirjana urede zadarske Elektre, gubila živce i novce, i eto nam zornog prikaza borbe malog čovjeka protiv sistema što je, slažemo se, puno važnije od Vladinog prekrajanja županijskih granica pred izbore. To je očito cijena života naše junakinje na granici dvaju sela: vodu plaća jednom gradu, struju drugom, a pripada trećoj općini.

Milenko Kokić (Foto: Sandro Lendler)

A na toj granici smrknut stoji Milenko Kokić, Hrvat, nekadašnji pričuvni policajac, koji samo što ne lupi šakom po zraku pa da i taj zrak popusti pod težinom kojom zbori.

- Neću ni za koga glasati, nisam ja od jučer. A što je danas normalno, kad govorite o izbornim jedinicama? Nema nasilja i kriminala koje država ne štiti – s kim da se borim? Napravili su kako je njima bolje. To je kmetovsko društvo, po principu: bit će kako ja kažem. To nam je u sudstvu, to nam je u državi - govori Kokić.

Prstom pokazuje na zid oko svog imanja.

- Kada sam ga podigao, rekao sam: zabranjen pristup čitavoj državi i svima koje ne puštam k sebi. Iako, jesam ja za državu, ali neku normalnu državu. Zato samo za novce glasam, tako se to radi u ovoj državi. U normalnom svitu nema on je ovaj ili on je onaj, ako se možemo pomoći dobro, ako ne, idemo svatko svojoj kući. Vidi, čujem da me ogovara jedan susjed, kao ja orem Srpkinji vrt. A ja radim i pomognem kome ja oću. Ma nema u državi tih plenkovića koji bi mi zabranili da ja nekom pomognem. Mada nema ode više ni Srba ni Hrvata, sve to je otišlo. Ni od poljoprivrede nema baš kruva. Bit će to sve uskoro pusto - pustio je dušu Milenko Kokić.

Ipak iz više izvora čuli smo da su stanovnici dvaju Islama prilično tolerantni, baš tu riječ su upotrijebili, da se poneki Hrvati i Srbi druže ispred dućana, da popiju piće i prodivane. Kako je to istaknuo jedan Hrvat, politički pravaš u Latinskom: "Nemojmo gledati na vjeru i naciju već na čovjeka, ljudskost i njegov karakter. Nama neće ni vjera ni nacija pa ni crkva pomoći, ako nećemo sami sebi. Ako mi krepa krava, priskočit će mi u pomoć prvi susjed ili je to barem za očekivati, a ne netko iz Karlovca ili Siska."

Nešto dalje, nedaleko od dućana, koji je mjesto susreta seljana i u Islamu Latinskom (u kojem pak ne postoji Mjesni odbor), u jednom dvorištu već se u kazanu peče rakija. Ali avaj, ponovno pretežu svakodnevne teme, osobne, ljudske, neizbježne, ma kakvi izbori, kakvi zakoni, kakva prekrajanja...

Uz kazan u kojem se peče rakija (Foto: Sandro Lendler)

- Nemamo mi mogućnost da utječemo na takvu odluku. Tko bi nas poslušao? - složno govore dvije žene i dva muškarca.

A onda je u našu priču ušao i Aleksa Opačić. Nakon početne šale da je on srpska manjina u hrvatskom Latinskom i domaći "Francuz" jer je od 1976. životom i radom vezan uz Rennes, odakle je po čitavoj Europi putovao jer je izrađivao robote i alatne mašine, drugim riječima precizni mehaničar na alatnim mašinama, i njemu je vlast stala na žulj. Budući da je radio dobro plaćen posao u Francuskoj, kupio je kuću u selu, veliko imanje, uložio u adaptaciju, sve zajedno potrošio već 150 hiljada eura, da bi se nakon dodatnog iscrtavanja terena koje je izveo geometar umiješala Općina Posedarje tvrdeći da i ona ima pravo na te čestice.

- To je banditizam - govori nam Aleksa Opačić.

- Možda oni smatraju da sam ja francuski milioner. Pa nisam ja tolika budala da bih kupio tuđi teren i dao za njega toliki novac. Ako sam kuću kupio, platio porez na promet preko suda, kako sada općina kaže da je njihovo? A odvjetnik nam je rekao: ti si pravoslavac, to će ići malo teže - priča.

I Aleksina supruga potvrđuje da su prodali dio imanja u Francuskoj da bi kupili kuću u selu i sve pošteno platili.

- Ovo je sve u gruntovnici legalizirano, to su naši stari uživali. Njegov odvjetnik to treba da rješava, a ne on - kaže čovjek koji peče rakiju.

Zato sve stoji, osim grožđa koje se kuha u kotlu. Aleksa je planirao na imanju od devet hiljada kvadrata napraviti autokamp ili parking za brodove. Do mora su samo četiri kilometra. Možda je netko kivan na takvu ideju?

Uronjeni u vlastite brige, stanovnici oba Islama jedva da mare za nešto drugo. Svjesni svoje vjekovne izopćenosti, ali i vidljivih nevolja, seljani preživljavaju, daleko od meteža koji vlasti proizvode.