Siromaštvo, usamljenost, strah za vlastiti život i osjećaj odbačenosti – ove četiri dominantne činjenice, temeljene na višegodišnjem iskustvu, čine gorku svakodnevicu srpskih povratnika u zadarskom zaleđu.
Povratnički dani Dušana Lakića iz Islama Latinskog nisu ništa bolji. Nakon godina izbjegličkog života u Šidu, Dušan se u rodno selo vratio prije nešto više od šest godina. Putem državne obnove izgradio je novu kuću jer je njegova, kako kaže, u potpunosti bila sravljena sa zemljom. U Islamu Latinskom pretežno žive Hrvati, a prije rata tamo je živjelo i dvjestotinjak Srba. Danas ih je manje od deset, a između njih i susjeda s kojima su skladno živjeli do početka rata, vlada netrepeljivost.
Na prošlogodišnji katolički Uskrs, počinitelji koji se vode kao nepoznati kamenovali su Dušanovu kuću i kuću jednog bračnog para. Dušan je tada govorio za Novosti, ali je inzistirao da se njegovo ime ne navodi. Ove godine dogodilo se nešto zbog čega je prekinuo šutnju. Samoinicijativno je otišao na policiju i podigao kaznenu prijavu protiv susjeda Marinka Mateka koji zadnje četiri godine uzurpira i obrađuje njegovu zemlju.
Sredinom mjeseca, točnije 17. maja, Dušan je na ulazu u svoju zemljišnu parcelu stavio natpis ‘privatno vlasništvo’. Nekoliko sati poslije, u obilasku zemlje, vidio je da je tabla bačena. Tada je naišao Matek pa ga je Dušan, s kojim se tad nalazio Matekov brat Ivan, upitao zašto to radi. U policijskom iskazu naveo je da mu se Matek potom unio u facu i prijetio, psujući ‘mrtvu četničku majku’ te mu je zaprijetio ubojstvom, odnosno klanjem. Od šoka izazvanog prijetnjama, Dušan je zaboravio što mu je Matek sve izgovorio, ali se sjeća da mu je između ostalog rekao da će proći ‘gore nego 1991.’
Općinsko državno odvjetništvo u Zadru podignulo je kaznenu prijavu protiv napadača te je zatražena mjera istražnog zatvora. Županijski sud u Zadru odredio je zamjenu za istražni zatvor – zabranu približavanja. Matek ne smije prići Lakiću na razdaljinu ispod 100 metara, zabranjeno je uspostavljanje ili održavanje izravne i neizravne veze sa Dušanom i svjedokom Ivanom Matekom, bratom napadača. Ukoliko se Matek ne bude pridržavao mjera, sud će mu izreći mjeru istražnog zatvora, navodi se u rješenju Županijskog suda u Zadru.
Napadač je na saslušanju poricao prijetnje koje je Dušan u policijskom iskazu naveo. Kazao je da Dušan od njega ‘neće doživjeti nikakvo zlo’. U rješenju piše da je 2018. Matek počinio kazneno djelo prekršaja remećenja javnog reda i mira za koji je novčano kažnjen. Navodi se da su u pitanju prekršajna djela koja sadržavaju elemente nasilja te da postoji osobita okolnost koja upućuje na opasnost ponavljanja kriminalne aktivnosti osumnjičenika.
Uzurpator zemlje revoltiran je ograđivanjem privatnog vlasništva jer tu parcelu godinama neometano obrađuje, a prije njega plodove s tog istog komada ubirao je neki drugi čovjek koji je u međuvremenu odustao, priča nam Dušan. U Islamu je već šest godina i nitko ga nije pitao smije li obrađivati njegovo privatno vlasništvo.
- Šutio sam cijelo vrijeme, mislio sam možda će prestatati, ali on se jednostavno pravi kao da ja ne postojim. Moja stvar je hoću li ja saditi na mojoj zemlji ili neću. To je moja parcela i ne želim da netko drugi ima od toga materijalnu korist, a već ima dosta svoje zemlje. To je kao da mi dođe pred kuću i kaže ne možeš ući, ista stvar. Govori da mu je zemlju dao moj rođak, a taj rođak nema veze s tom zemljom, ja sam vlasnik - uznemireno nam govori Dušan koji je poslije napada posegnuo za lijekovima za smirenje.
Prošle godine za Novosti je ispričao da je otpad od građenja autoputa bacan isključivo na zemlju građana srpske nacionalnosti. ‘Čovjek radi što ga je volja: krči puteve kuda hoće, smeće baca gdje ga je volja. Dođe mi da njemu i drugima kažem da to ne rade Srbiji, nego Hrvatskoj. Jednog sam upitao zašto mi je oko kuće dovezao smeće. Rekao mi je da odem za Srbiju ako mi se ne sviđa. Što ću, samo sam se okrenuo i povukao. Da se suprotstavim, bilo bi još gore. Bolje mučat’’, rekao je tada Dušan.
Dušanova obitelj nekad je dobro živjela od poljoprivrede. Ravni kotari hranili su pola Hrvatske, priča nam, samo u vlasništvu njegovih je bilo preko 300 stabala breskvi, na veliko su se sadile lubenice i pamidore. Imali su cijelu poljoprivrednu mašineriju, priključke, traktore, a Dušan danas ne posjeduje ni običnu motiku.
Iako je znao da u Islamu nema od čega živjeti, nostalgija za zavičajem je bila previše jaka.
- Nemojte me pitati od čega živim, nemam pomoć, nemam uvjete za penziju. Računi dođu i moraš platiti, nitko ne pita imaš li para. Kako se borim, to ja najbolje znam. Kako god da je, a vjerujte da nije lako, meni je moj prag najdraži. Želim ovdje dočekati svoj kraj i želim živjeti slobodno, a ne u strahu kao zadnjih godina. Eto, nedavno kad sam išao do dućana, prolazio sam pored velike lokve vode koja se stvorila od kiše. Taj jedan u autu koji me prepoznao dao je pun gas i cijelog me isprskao. Što ću, dođem kući, presvučem se i plačem od muke - prepričava nam Dušan koji je cijelo vrijeme tokom našeg razgovora bio na rubu plača.
Pored toga što mu je ugrožena sigurnost, Dušana boli što mu patnju nanose njegovi susjedi, domaći ljudi s kojima se poznaje generacijama unazad. Dušanova kuća udaljena je od Matekove 600 metara cestovne udaljenosti. Kaže nam da se nada da više neće ulaziti na njegovu zemlju, ali da su mu ruke vezane od straha ako ovaj to opet učini.
