Traume stanovnika Banije i Korduna koji su u kolovozu 1995. bili prisiljeni u panici napuštati svoje domove i bijegom u nepoznato spašavati gole živote, kod nekih od njih su bar donekle ublažene povratkom u zavičaj. Nažalost, mnogima je i taj povratak bio podjednako traumatičan, pa posljedice trpe i dan danas, bez izglednije mogućnosti da okrenu novu i bolju životnu stranicu. Među takvima je i danas 67-godišnja Radojka Cvetković iz Dvora. Radojka živi sama: sin Duško je sa svojom obitelji u Njemačkoj, kći Milena je u Novom Sadu, a njezin je suprug prije petnaest godina izgubio život u nesreći.
- Moj Milan je u godinama krvavog raspada Jugoslavije vozio autobus na liniji između Slunja i Beograda. Već u srpnju 1995. oficiri neke vojske ili paravojske koji su s njime putovali, najavili su mu da će početkom sljedećeg mjeseca ljudi morati bježati s područja tzv. SAO Krajine; kad nam je to po povratku s posla ispričao, svi smo se u kući tome smijali – to nam se naprosto činilo nevjerojatnim, mislili smo da je sve nekakva neslana šala pripitih putnika. Nismo o tome više razmišljali, jer su vijesti s ratišta po Hrvatskoj i BiH do nas slabo stizale, dopuštajući nam životnu opuštenost i nadu da će se sukobi uskoro riješiti nekakvim mirovnim sporazumom. Ali kad je 4. kolovoza Oluja započela svom silinom, postalo je jasno da su oni oficiri iz Milanova autobusa bili vrlo dobro obaviješteni i informirani – započinje Radojka svoju priču o zbivanjima koja će dramatično izmijeniti i njezinu svakodnevnicu.
Obitelj se pod sve zaglušujućom bukom oružja ukrcala s najnužnijim stvarima u automobil. No Radojkino je mjesto u njemu u posljednji trenutak prepušteno susjedovu sinu, još dječaku; bila je uvjerena da će se njezini vrlo brzo vratiti po nju, pa joj nije bilo toliko teško ostati kod kuće.
Ipak, kad je postalo očito da puškaranje stiže i do njenih vrata, s nekakvim je prastarim pištoljem, opasnijim vjerojatno za nju nego za mogućeg neprijatelja, sjela na stube ispred porodične kuće i čekala što će se zbiti u posve opustjelom Dvoru.
- Neko sam vrijeme tako iščekivala tko će doći, a onda sam odlučila krenuti pješice prema Bosni. Ušla sam u Bosanski Novi kraj mosta preko Une, gledajući kako granate već padaju po Dvoru. Pretpostavljala sam da su moji na putu do muževe sestre u Šidu, pa i ja pođoh u tom smjeru. Do Novoga Sada prevezao me jedan poznanik koji je bježao sa svojom porodicom, a odonud sam nastavila vlakom. U Šidu smo na okupu ostali pola godine: zaposlila sam se odmah u jednoj pečenjari kraj željezničke stanice, no čak bih i za radnog vremena snatrila o povratku i o tome što se događa u mom Dvoru. Zato sam se nakon šest šidskih mjeseci zaputila opet prema Baniji, ali most kod Bosanskog Novog je bio srušen i više nisam mogla prijeći Unu. Bila sam prisiljena gotovo dvije godine ostati u tom gradiću, bez ikakvih dokumenata. Za život sam zarađivala u jednoj trgovini. Izjedalo me svakoga dana s neke uzvisine promatrati svoju kuću u daljini, pa sam odlučila krenuti prema njoj dugim zaobilaznim putem, preko Maljevca i Kladuše, kud puklo da puklo – prisjeća se naša sugovornica.
Kad se nakon mukotrpnih kilometara napokon domogla svog praga, nije ga mogla prijeći: za njezine je odsutnosti u kuću uselila jedna obitelj s djecom i, kako su joj "ljubazno" objasnili, nisu imali namjeru iz nje izaći.
Nasreću, i Radojka i Milan uspjeli su ishodovati hrvatske dokumente, pa su se obratili vlastima za pomoć, nadajući se brzom povratku na svoje. Ni u najgorim snovima nisu očekivali da će nadležnim službama trebati punih pet godina da bespravno useljenoj porodici pronađu zamjenski smještaj.
- Kroz to smo vrijeme živjeli u Bosanskom Novom, gdje smo doznali da naši "podstanari" imaju kuću u Petrinji, ali da im se iz nekog razloga ne mili u nju vraćati. Navodno su im ondje prvi susjedi bili neki kojima se glava obitelji zamjerila, pa su svi strepili pred tim povratkom. Tako smo mi njihovo iseljenje čekali godinama, a kad mu je napokon kucnuo čas, doživjeli smo novi šok: sve iz naše potpuno opremljene kuće bilo je uništeno ili odneseno, mi smo se morali snaći tek s dva kreveta koja dobismo od države. Zato sam morala nastaviti raditi u Bosanskom Novom i svaki dan putovati na posao. Samo smo od toga živjeli. Ipak, nekako smo gurali dalje. Puno nam je pomoglo i to što bih iz Bosne donosila jeftiniju hranu. Nekako je sve išlo nabolje, sve dok Milan nesretnim slučajem nije izgubio život, pa već 15 godina samujem s nepunih 250 eura invalidske penzije - priča.
Radojkino zdravstveno stanje nije najbolje. Muči je visok tlak a nedavno je slomila potkoljenicu, pa se od tog loma još oporavlja. Liječniku, kaže nam, odlazi samo kad voda dođe do grla. Crkavicu od mirovine razvlači kako najbolje umije, no svakome svjesnome hrvatske stvarnosti je jasno da je toliki iznos dovoljan tek za puko preživljavanje.
- Platim struju, TV, vodu i slivne vode, komunalnu naknadu i odvoz smeća, grobarinu. Povrh toga, svakog mjeseca od same sebe moram na stranu sakriti bar 50 eura da skupim za ogrjev: drva za zimu dođu me šest stotina eura po zimi, koliko moram namaknuti makar za kruh nemala! Problem za iduću sam već zaključila, drva su u šupi, pa mi je pao kamen sa srca i nekako lakše dišem. Ali već sad moram početi odvajati za još jednu u nizu – kaže nam žena koja je prije razarajućih devedesetih radila u dvorskoj Slobodi, stekavši pravo na prijevremenu invalidsku mirovinu od koje sada jedva preživljava.
Nije ni čudo da se nakon svih strahota koje je u stopu prate posljednjih desetljeća, upravo tog razdoblja prisjeća kao najsretnijeg u cijelom životu – ili bar bitno boljeg od ovog sadašnjeg, na samom rubu ljudskog dostojanstva.
