Već četiri godine Marija Podunavac samuje u Matijevićima na krajnjem jugu Banije, tik uz granicu Hrvatske i BiH; da joj nije kćeri Save, koja s vlastitom obitelji stanuje nedaleko njezine pustopoljine, život te 81-godišnje starice bio bi još teži, a možda i posve nemoguć. Prije sedam godina ostala je bez supruga Vase, a tri godine nakon što je podlegao teškoj bolesti smrt je došla i po njihova sina Milana. Tuga i žalost za njima ne jenjavaju i dio su staričine svakodnevnice, koju pokatkad uspijeva ublažiti kćerinim posjetama.
- Vrag zna što bi sa mnom bilo da mi nije moje Save! Kći me obiđe svakoga dana i čuva me k'o kap vode na dlanu: ništa joj nije teško uraditi za mene, pogotovu nakon odlaska muža i sina. To moj život čini ako ne sretnim, ono bar sigurnijim. Jer kako bih ja sama ovdje, sa svega 245 eura penzije koju jedva rastežem na cio mjesec: platim prvo sve račune, od struje preko slivnih voda i kućarine do odvoza smeća, pa ne preostane bogzna koliko. Ma i to nekako razvučem i podnesem najbolje što mogu, al' onda mi baš pred zimu dođe najveći izdatak, drva za grijanje. Ove sam jeseni kupila osam metara za 650 eura i još ne znam hoće li mi to biti dovoljno. Kad pridodam trošak pilanja, prijeđe u startu sedam stotina, a to je za mene tolika svota da moram jako paziti, štedjeti i šparati cijelu godinu! Nasreću, i tu mi uskače moja Sava ako baš zagusti, ali se na njenu financijsku pomoć ipak nastojim u što manjoj mjeri oslanjati - uvodi nas Marija u stvarnost svog života.
Porodica Podunavac živjela je, kako se to znade kazati, sasvim solidno sve do posljednjih ratnih previranja u cijeloj ovoj regiji; bavili su se poljoprivredom i većih problema, posebice materijalne prirode, nisu imali. A kad je tu životnu izvjesnost, kao i kod tolikih drugih, naprasno prekinula Oluja, obreli su se poslije višednevne i krajnje nesigurne putešestvije u Vojvodini, gdje nikada prije nisu bili. Završili su kraj Sombora, pa nakon par dana samostalne potrage za krovom nad glavom uselili u oronuli napušteni kućerak. Za tri obroka hrane dnevno morali su svi dobrano zasukati rukave.
- Okopavali smo tuđe njive i vrtove, zapravo bismo radili sve što bi od nas zatražili i to bogme po cijeli dan. A novca je bilo tek toliko da pokrije trošak prehrane i ništa više, pa smo stalno razmišljali o svojoj Baniji i o lijepom životu koji smo tamo kraj Une imali. Ni sama ne znam kako smo u Vojvodini izdržali punih šest godina, sjećam se samo da je moj Vaso prvi 'pukao': probudio se jednog jutra i kratko nam obznanio: "Vraćamo se kući, pa 'ko 'oće, k'o neće!" - prisjeća se naša sugovornica suprugove odluke, nakon koje je sin odlučio nastaviti živjeti svoj život u novoj zemlji, a roditelji se s kćeri počeli pripremati za povratak.
Kad su se vratili u Matijeviće, zatekli su pustoš, baš kao i većina drugih povratnika: i njihova je kuća bila bez vrata i prozora, devastirana i temeljito 'ispražnjena'. Iz nje je odnesen sav namještaj, pa su prije spavanja po golim podovima rasprostirali stare gunjeve, krpe i odjeću, samo da noću mogu oka sklopiti. Crveni križ im je donirao najlone kojima su prekrili okna i vratne otvore, a pristizala im je i pomoć u osnovnim potrepštinama, pa su tako sa snažnom voljom, optimizmom i vjerom u bolji život nabavili kokoši, a zatim podnijeli i zahtjev za obnovu. Dosta su toga po kući i oko nje krpali sami, ponešto se dobilo od države, pa se ubrzo na imanju dalo opet živjeti, premda ne tako dobro kao nekad. Svejedno, život je ponovno pokrenut mukotrpnim radom, ponajviše krčenjem bašte i sadnjom novog sjemena po zapuštenim njivama.
Doduše, Podunavci nisu u ovom banijskom selu obitavali otkako znaju za sebe: porijeklom su iz obližnjeg brdskog Dobretina, odakle su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća spustili u dolinu Une, kupivši u Matijevićima nevelik teren na kojem će potom podići kuću.
- Mislim da je život u rodnom mi Dobretinu nešto najljepše što sam proživjela: skladna poljoprivredna obitelj, zdrav okoliš i lijepo djetinjstvo sve češće naviru do mojih sjećanja, pa mi pune i dušu i srce. Kad sam s uspjehom završila prvi razred, moj je ćaća kontao da ću mu kao najstarije dijete biti korisnija kod kuće nego u tamo nekoj školi, pa me jednostavno ispisao. Zato sam brzo zaboravila ono što sam ondje naučila, pa danas više ni čitati ne znam, a kamoli pisati. Naš je Dobretin u to doba imao oko dvjesta stanovnika, sve odreda vedrih i radišnih ljudi. Nije bilo svađa i netrpeljivosti, a svako malo bilo bi nekakvo perušanje perja, sijelo i prelo, svadba i krštenje. U njemu sam se zadjevojčila, nakraju i udala, pa mi kadikad bude žao što smo preselili ovamo u Matijeviće; možda bi sve bilo drugačije da smo ostali ondje? Razmišljam o tome često, iako znam da ni u Dobretinu više nema živih duša. Davno je umro zadnji stanovnik, a još davnije su kuće počele nestajati u korovu i šikari – dijeli Marija s nama svoju čežnju za rodnim selom i nostalgiju za boljim vremenima. Razgovor s domaćicom prekida svojim dolaskom njezina kći. Sava se poprilično iznenadila što majka ima gosta, pa još povrh svega novinara.
- Dobro nam došli, iako me baš začudilo što nisam jedina koja je obiđe! Znate, mami stvarno nije lako, stisle je godine pa se srce umorilo, a noge oslabile. Ali drži mi se ona nekako. Redovito je obilazim, donosim joj sve što treba, pospremim po kući i činim sve što mogu da joj bar malo olakšam život – kaže Sava, a mi poslije njezinog komentara napustismo Matijeviće da se u dvorskom Crvenom križu bolje upoznamo sa sudbinom sela kojeg joj se majka s takvom radošću prisjeća.
- Nažalost, od 66 sela u sklopu Općine Dvor već je šest potpuno ispražnjeno, a izgledno je da će vrlo brzo i u drugima doći do zaključavanja posljednjih kuća. Do sada su posve opustjeli Dobretin, Ostojići, Kobiljak, Zut, Kotarani, Vukelići i Dabići. Nije tako samo na našoj Baniji i susjednom Kordunu, to je pošast koja hara Likom i drugim tradicionalno ruralnim krajevima. Da je riječ o nekim prirodnim pustarama, ne bih ništa rekao, ali da ostaju pusta ovakva predivna sela, okružena šumama, izvorima, livadama i plodnom zemljom, stvarno je teško razumjeti – rezimira tužnu sliku današnje Hrvatske Drago Šašo, ravnatelj dvorske ispostave Crvenoga križa.
