Broj Srba koji žive u Hrvatskoj u dramatičnom je padu od 1991. godine. Tada je u Hrvatskoj živjelo 581.633 Srba (11,5 posto u ukupnom stanovništvu), a 2021. godine njih 123.892 (3,2 posto). Strmoglavi pad zabilježen je kao izravna posljedica rata, ali nagli pad zabilježen je i između dva posljednja popisa stanovništva, onog 2011. kada je u Hrvatskoj živjelo 186.633 Srba i onog 2021. kada ih je popisano trećinu manje.
Tri su razloga dovela do intenzivne depopulacije potvrđene popisom 2021. godine. Dva temeljna demografska procesa koji karakteriziraju srpsko stanovništvo u Hrvatskoj su depopulacija i starenje, a oba su izraženija nego u ukupnom stanovništvu. Razlog je, naravno, i rat, kada je u više valova više stotina tisuća Srba otišlo iz Hrvatske pod različitim okolnostima.
O svemu tome piše Sanja Klempić Bogadi s Instituta za migracije i narodnosti u opsežnoj studiji "Zajednica zaslužuje budućnost. Demografska slika i budućnost Srba u Hrvatskoj". Studija je rezultat istraživanja koje je iniciralo Srpsko narodno vijeće, a knjigu su zajednički objavili SNV i Jesenski i Turk. Istraživanje je bilo kvantitativno (na 502 anketirane osobe) i kvalitativno (polustrukturirani intervjui vođeni s 28 ljudi u pet županija). Osim toga, Klempić Bogadi je koristila rezultate svih popisa stanovništva poslije Drugog svjetskog rata i brojna sociološka istraživanja relevantna za temu provedena u posljednjih nekoliko desetljeća.
Srbe u Hrvatskoj karakteriziraju visoka razina ostarjelosti, niski fertilitet i porast mortaliteta. Uz to, prisutne su etnička mimikrija i asimilacija. Od 1991. do 1995. iselilo se 300.000 do 350.000 Srba, a rat je dramatično promijenio dobnu strukturu
Srbe u Hrvatskoj karakteriziraju visoka razina ostarjelosti, niski fertilitet i porast mortaliteta. Uz to, a što također utječe na smanjenje broja Srba, prisutne su etnička mimikrija i asimilacija. Depopulacija i demografsko starenje dovode do dugoročne tendencije smanjenja broja žena u fertilnoj dobi, a s obzirom na dobnu strukturu realno je očekivati da će se nastaviti negativno prirodno kretanje stanovništva. Istodobno, izuzetno nepovoljna dobna struktura utjecat će na povećanje smrtnosti. S trenutačnom dobnom strukturom nerealno je očekivati da će se doseći razina koja će osigurati zamjenu generacija, piše Klempić Bogadi.
Rat je dramatično promijenio dobnu strukturu. Godine 1991. prosječna životna dob Srba u Hrvatskoj bila je 38,7 godina i bili su nešto stariji od ukupnog stanovništva (37,1 godina). No, nakon rata broj mladih je sedmerostruko manji, udio starijih je znatno povećan i prosječna životna dob je 56,1 godina, osjetno više nego u ukupnoj populaciji, koja je također ostarjela na 44,7 godina.
Golemu ulogu u tom demografskom starenju i smanjenju broja imale su migracije, a one se, u usporedbi socijalističkog i postsocijalističkog razdoblja, nisu razlikovale prema smjeru, ali jesu prema razlozima, navodi autorica. U Jugoslaviji su međurepubličke migracije bile primarno ekonomske naravi, iz nerazvijenih u razvijene krajeve, odnosno republike. No, kod Srba iz Hrvatske taj obrazac nije vrijedio. Oni intenzivno sudjeluju u međurepubličkim migracijama, posebno prema Srbiji koja je manje razvijena od Hrvatske i "ta migracija ima etnički predznak". Hrvatska je u socijalističkom razdoblju imala kontinuirano negativan migracijski saldo sa Srbijom, što znači da su se Srbi iz Hrvatske u Srbiju više iseljavali nego što su se u Hrvatsku (iz svih republika) useljavali.
Primjerice, popis stanovništva 1961. registrirao je 61.687 dotad doseljenih Srba u Hrvatsku (uglavnom, i to podjednako, iz Srbije i Bosne i Hercegovine) i 144.988 iz Hrvatske iseljenih Srba (skoro 130 tisuća u Srbiju). Ti podaci ruše tezu o srpskom etničkom inženjeringu u socijalizmu kojem je cilj bio posrbljivanje hrvatskih krajeva. Već u to doba iseljavaju se uglavnom mlađi ljudi, što je dugoročno pogoršalo demografsku strukturu. Doseljeni Srbi uglavnom se naseljavaju u većim industrijskim gradovima zbog posla, a demografski se ponajprije prazne područja tradicionalno naseljena Srbima (Kordun, Banija, Lika, Dalmacija).
Za aktualnu demografsku sliku ključne su migracije povezane s ratom, piše Klempić Bogadi. Posljedice su naglo smanjenje broja Srba, promjene dobno-spolne, ekonomske, obrazovne i drugih struktura, promjene u prostornom razmještaju srpskog stanovništva. "Rat i njegove posljedice ubrzali su sve dotadašnje, uglavnom negativne demografske procese Srba u Hrvatskoj", navodi autorica.
Studija je rezultat istraživanja koje je iniciralo Srpsko narodno vijeće
Ne upušta se detaljno u analize razloga migracija Srba, ona konstatira i analizira demografske promjene. Odlazak Srba iz Hrvatske 1990-ih godina podijelila je u tri faze. Prva je razdoblje prije rata i 1991. koje je obilježeno masovnim odlaskom Srba iz gradova (dakle, iz područja koja nisu bila pod kontrolom SAO Krajine), a tada odlaze i brojni pripadnici JNA i članovi njihovih obitelji. U to razdoblje uključene su i 1993.-94. u kojem nema većih vojnih operacija, ali Srbi koji žive u Republici Srpskoj Krajini (RSK) se odseljavaju jer ne vjeruju u mogućnost odcjepljenja od Hrvatske i opstanak RSK-a.
Drugo razdoblje je 1995., obilježeno vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja kojima je uništen RSK, a što je dovelo i do masovnog odlaska, autorica procjenjuje između 130.000 i 190.000 ljudi, ponajviše u Srbiju, tada u sklopu SR Jugoslavije. Posljednji masovni odlazak Srba iz Hrvatske zabilježen je nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma, u vrijeme mirne reintegracije. Na istoku Hrvatske, u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, živjelo je oko 47.600 Srba naseljenih, uglavnom nakon Bljeska i Oluje, ali dijelom već i krajem 1991. godine, iz drugih dijelova Hrvatske. Mnogi od njih naseljeni su u kuće u kojima su do 1991. živjeli Hrvati i morali su ih napustiti. Dio se vratio u svoje krajeve, dio je ostao na istoku, a njih oko 20.000 otišlo je u Srbiju.
Klempić Bogadi procjenjuje da je negativni saldo migracija Srba iz Hrvatske u prvoj polovici 1990-ih godina, bez obzira na razloge, 300.000 do 350.000. U Srbiju se odselilo oko 240.000 Srba izbjeglih iz Hrvatske, više od 50 posto njih naselilo se u Vojvodini. U Srbiji su uglavnom ostali mlađi, što je također dugoročno negativno za sve demografske pokazatelje.
Hrvatska je u socijalističkom razdoblju imala kontinuirano negativan migracijski saldo sa Srbijom, što znači da su se Srbi iz Hrvatske u Srbiju više iseljavali nego što su se u Hrvatsku (iz svih republika) useljavali. Ti podaci ruše tezu o srpskom etničkom inženjeringu u socijalizmu
Odlazak Srba iz Hrvatske nastavljen je i u 21. stoljeću. U prvom desetljeću više od 40.000 ljudi iselilo se u Srbiju i BiH, nisu svi Srbi po nacionalnosti, a to su mahom bile etnički motivirane migracije. Ponajviše je riječ o povratnicima. Dio njih bili su formalni povratnici, samo formalno prijavljeni u Hrvatskoj kako bi ostvarili pojedino pravo, ali dio njih bili su i pravi povratnici koji su na koncu odustali od povratka, što samo potvrđuje da povratak nije isto što i trajni ostanak.
Demografsku važnost ima i povratak koji je u manjoj mjeri započeo krajem 1995. humanitarnim spajanjem obitelji. Povratak je bio iznimno spor proces praćen brojnim problemima. Do 2003. godine vratilo ih se 107.853, a u sljedećih šest godina još oko 25.000. OESS je procijenio da je u Hrvatskoj ostalo živjeti 60 do 65 posto povratnika, a jedno istraživanje iz 2010. godine da tek svaki treći povratnik manje-više stalno živi u Hrvatskoj. Mlađi i obrazovaniji, dakle oni koji se lakše integriraju u novu sredinu, uglavnom se nisu vraćali.
Povratak su usporavali i onemogućavali brojni faktori, koji se mogu svesti pod nazivnik državne politike RH, posebno u drugoj polovici 1990-ih. Područja u koja su se Srbi vraćali, i inače siromašniji dijelovi Hrvatske, bila su infrastrukturno zapuštena i uništena. Često bez struje i puteva, a kako su uvelike ostala bez ljudi, i bez socijalne i ekonomske osnovice za boravak. Spor povrat imovine bio je nemali faktor u sporom i ograničenom povratku, uvelike onemogućivši povratak u gradove. Jedan od ključnih problema je ukinuto stanarsko pravo. Krajnji rok za realizaciju tog prava, odnosno stjecanja prava otkupa nekretnine, bio je kraj 1995. godine.
Kako mnogi nisu mogli podnijeti zahtjev, ostali su bez stanarskog prava – bez njega je ostalo oko 30.000 srpskih kućanstava, uglavnom u gradovima. Demografski gledano nije nevažno ni to što su u gradovima živjeli mlađi i obrazovaniji, koji se i zbog gubitka stanarskog prava nisu vratili. Tako je povratak uglavnom koncentriran na ruralna i manje razvijena područja, a u većoj se mjeri, nikako ne i isključivo, vraćalo starije stanovništvo. Za nekadašnje nositelje stanarskog prava osmišljen je program stambenog zbrinjavanja. Klempić Bogadi navodi da je njime zbrinuto 9.293 bivših nositelja stanarskog prava, samo 1.659 u većim gradovima.
Razlozi depopulacije koja se manifestirala na popisu 2021. jesu i etnička mimikrija i asimilacija. U prvom slučaju nemali broj osoba skriva srpski nacionalni identitet zbog straha od stigmatizacije, u drugom slučaju riječ je o procesu koji je uočljiv posebno u mjestima u kojima su Srbi (znatna) manjina. Autorica konstatira, i inače općepoznatu činjenicu, da prema zajednici postoje snažne predrasude, a ona nosi i teret rata devedesetih. Etničku mimikriju je teško pretvoriti u brojeve, navodi autorica, ali je očito raširena. Osim toga, osobe rođene u međuetničkim brakovima u pravilu se ne izjašnjavaju kao Srbi, nego kao pripadnici većinskog, hrvatskog naroda.
Autorica postavlja pitanje i daje kratki odgovor zašto nemali broj Srba gotovo 30 godina nakon završetka rata prikriva svoju etničku pripadnost. U medijima dominira narativ o Srbima kao (kolektivnim) krivcima za rat. Gotovo svi intervjuirani u kvalitativnom istraživanju smatraju da su Srbi u Hrvatskoj stigmatizirani, a dio njih ustvrdio je da je danas (u vrijeme provedbe istraživanja 2023/4.) gore nego prije deset godina. Nesnošljivost je posebno izražena nakon objave rezultata popisa stanovništva 2021. U tome je bilo i hrvatskog nacionalističkog trijumfalizma jer "tada su neki političari i mediji isticali smanjenje udjela Srba u pojedinim jedinicama lokalne samouprave kao nešto vrlo pozitivno i potencirali animozitet prema Srbima". Suho statistički gledano, udio Srba dramatično je smanjen u svim županijama u odnosu na 1991. godinu. Najviše u Zadarskoj županiji, gdje ih danas živi 11 posto u odnosu na stanje prije rata.
Gotovo svi intervjuirani u kvalitativnom istraživanju smatraju da su Srbi u Hrvatskoj stigmatizirani, a dio njih ustvrdio je da je danas (u vrijeme provedbe istraživanja 2023/4.) gore nego prije deset godina. Nesnošljivost je posebno izražena nakon objave rezultata popisa stanovništva 2021.
Razlog za depopulaciju u 21. stoljeću, dakle nakon rata, krije se i u podacima o natalitetu i mortalitetu. Stopa nataliteta među Srbima u prosjeku je upola manja nego u ukupnom stanovništvu, a perspektiva ne nudi razloge za optimizam. Prema popisu 2001. godine, broj Srpkinja u fertilnoj dobi (od 15 do 49 godina) bio je 38.064, deset godina kasnije bio je manji skoro za trećinu – bilo ih je 27.288. Prema posljednjem popisu iz 2021. godine, broj Srpkinja u fertilnoj dobi je 15.349, što znači da je u 20 godina smanjen za oko 60 posto. U istom razdoblju broj žena u fertilnoj dobi u ukupnoj populaciji smanjen je za 25,8 posto.
Nije osigurana ni jednostavna reprodukcija stanovništva za koju je potrebno rađanje 2,1 djeteta po ženi u fertilnoj dobi. U Hrvatskoj je ta stopa i u ukupnom stanovništvu odavno ispod minimalno potrebne. Među Srpkinjama je u 21. stoljeću porasla, što je posljedica loših vijesti. Stopa rađanja porasla je od 0,73 2001. godine na 1,22 2021. godine, a taj porast je posljedica toga što je smanjenje broja fertilnih žena veće od smanjenja broja živorođenih. Posljedica sve starijeg stanovništva je i sve veći broj umrlih, koji je često blizu 4.000 godišnje. Najviše preminulih zabilježeno je 2021. godine, njih 4.108, što je posljedica pandemije koronavirusa. No, stopa smrtnosti dva je puta veća nego u ukupnom stanovništvu.
Obrazovna struktura Srba u Hrvatskoj znatno je poboljšana u odnosu na prijeratnu, ali je i dalje slabija od one u ukupnom stanovništvu. Godine 1991. visokoobrazovanih je bilo 8,5 posto, a s osnovnom školom ili još nižim obrazovanjem 57,9 posto. Prema posljednjem popisu, visokoobrazovanih Srba u Hrvatskoj je 19 posto, a onih sa završenom najviše osnovnom školom 27,1 posto. U prvom slučaju u općem stanovništvu bilo je 9,5 posto visokoobrazovanih i 54,1 posto osnovnoškolsko obrazovanih, a u drugom je 24,1 posto među visoko i 20,4 među osnovnoobrazovanim u ukupnoj populaciji.
Dakle, srpska zajednica u tome se uklapa u trendove, a razlozi nešto slabije obrazovne strukture su veća prosječna starost i veći udio onih koji žive od poljoprivrede. Obrazovna struktura je slabija u područjima gdje Srbi tradicionalno žive. Posljedica je to i izostanka velikih gradova i visokoškolskih centara u tim područjima, ali i toga što je u njima stanovništvo starije nego u gradovima. Osim toga, iz izbjeglištva se vratilo najmanje mladih, što se također negativno odražava na obrazovnu strukturu, a dio mladih, visokoobrazovanih iselio se u druge zemlje Europske unije.
Posljednjih godina nezaposlenost je i među Srbima drastično smanjenja, što je posljedica manjka radne snage i iseljavanja. Sadašnja je stopa nezaposlenosti oko 8,5 posto, što je tri puta manje nego 2011. (kada je bila za više od 50 posto veća nego u općoj populaciji). S obzirom na to da se radi o starom stanovništvu, ne čudi da su mirovine glavni izvor prihoda. Taj podatak iskazan je u 39 posto odgovora (na pitanje o izvorima prihoda anketirani su mogli dati dva odgovora). Slijede prihodi od stalnog rada (20,7 posto), a među njima je osjetno veći broj muškaraca nego žena.
Mladi Srbi u Donjem Lapcu (Foto: Ivan Buvinić)
Broj ljudi kojima je poljoprivreda glavni izvor prihoda znatno je smanjen u cijeloj Hrvatskoj. Među Srbima njih 3,8 posto dominantno živi od poljoprivrede (u općoj populaciji 1,8 posto). Mnogi Srbi i dalje žive u ruralnim krajevima, ali stanovništvo je ostarjelo i siromašno. Siromaštvo je vjerojatno razlog zašto postotak nije nešto veći. Naime, mnogi nemaju početni kapital potreban za kupnju poljoprivredne mehanizacije. Više Srba, 6,3 posto, živi od socijalne naknade nego od poljoprivrede kao glavnog izvora prihoda.
Usprkos tome što su mjesečni prihodi kućanstva niži od prosjeka, subjektivna materijalna situacija ispitanika je relativno zadovoljavajuća. Njih 51 posto izjavilo je da su prihodi njihovih kućanstava dovoljni, nešto manje od trećine da nisu ni dovoljni ni nedovoljni, dok ih petina navodi da su nedovoljni. Većina, 56,6 posto, smatra da žive kao prosjek Hrvatske. Relativno je zadovoljavajuća i srednja vrijednost ukupne kvalitete života, ona iznosi 3,62.
Zaključak Sanje Klempić Bogadi nije optimističan. S obzirom na demografske pokazatelje, jasno je da srpska zajednica u Hrvatskoj nema snage za demografsku revitalizaciju i da trenutačna situacija vodi nastavku depopulacije. Sva demografska obilježja u srpskoj zajednici nepovoljnija su u odnosu na ukupnu populaciju, a i nju karakteriziraju negativni demografski trendovi. Među Srbima u Hrvatskoj realno je očekivati daljnje starenje stanovništva i pogoršanje svih pokazatelja dobne strukture, što kao itekako važno postavlja pitanje skrbi za starije. "Na osnovi nekih postojećih demografskih indikatora može se utemeljeno pretpostaviti da će demografska budućnost Srba najvjerojatnije biti znatno nepovoljnija nego već nepovoljna budućnost ukupne populacije Hrvatske samo na osnovi demografskih čimbenika", piše autorica.
No, ona je ponudila i izlaz iz teške demografske situacije. Demografski potencijal vidi u Srbima stranim radnicima koji u Hrvatsku dolaze iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Njihovu integraciju olakšavaju poznavanje jezika, slična kultura i sličan način života, a ekonomska situacija u Hrvatskoj, ipak bolja nego u Srbiji i BiH, i njeno članstvo u Europskoj uniji čine ju poželjnom destinacijom. Nedostatak radne snage u Hrvatskoj bit će dugotrajan, što otvara mogućnost trajnog ostanka stranih radnika. Radni migranti uglavnom su mlađe osobe, "stoga bi postojeće organizacije Srba morale usmjeriti dio aktivnosti prema tim ljudima", zaključuje Klempić Bogadi.
