Ivan Šipić, novi ministar u Plenkovićevom trećem premijerskom mandatu, rekao je da je njegovo ministarstvo kao dijete koje se tek rodilo, ali da će ministarstvo pomoći u rađanju više djece. Čak je usporedio demografiju s poljoprivrednim poticajima i naveo da poticaj za magarca iznosi 311 eura, a jednokratna naknada majci za dijete 309 eura. O demografskoj politici razgovarali smo s voditeljicom Odjela za migracijska i demografska istraživanja pri Institutu za istraživanje migracija i znanstvenom savjetnicom Sanjom Klempić Bogadi.
Sve će se političke opcije složiti da je demografija osnova opstanka i budućnosti društva, ali nijedna još nije pokazala konkretne akcije i rezultate. Zašto se sve političke opcije, bilo na državnom, regionalnom ili lokalnom nivou, ustručavaju uhvatiti ukoštac s demografskom politikom? Kao da smatraju da je to za njih unaprijed izgubljena bitka.
Očekivanja da će se nepovoljni demografski procesi, sada već duboko ukorijenjeni, preokrenuti u nekom kratkom vremenskom roku s dvije-tri mjere su neozbiljni. Ukoliko se ozbiljno pristupi ovoj problematici, onda je potrebno prvo napraviti analizu postojećeg demografskog stanja na razini administrativne jedinice o kojoj je riječ – županije, grada, općine – i nakon toga promišljeno pristupiti osmišljavanju ciljeva, mjera i aktivnosti. U onom trenutku kada se krene s provedbom mjera, bitno je da su one dugoročne. I kada su mjere učinkovite, za rezultate je potrebno određeno vrijeme, a većina hrvatskih političara nije zainteresirana za provedbu bilo kakvih aktivnosti čiji se rezultati očekuju izvan njihovog četverogodišnjeg političkog mandata. Kada se jednom napokon usuglase oko demografske strategije, nje bi se trebala držati i nastavljati je provoditi bilo koja politička opcija sljedećih desetljeća. Ali, političare uglavnom zanima samo predlaganje kratkoročnih mjera i svaki put krećemo ispočetka.
Kako ocjenjujete inicijative ministarstva u vidu povećanja jednokratnih novčanih potpora za novorođeno dijete s 300 na 600 eura, godinu dana mirovinskog staža za majku, povećanje novčane naknade tijekom roditeljskog dopusta, produženje trajanja očinskog dopusta s 20 na 30 dana, subvencioniranje đačkog prijevoza, besplatnih obroka? Je li to dovoljno?
Sve te mjere su dobrodošle, ali ne možemo očekivati da će one imati učinak na povećanje fertiliteta. Općenito se pokazalo da novčani poticaji mogu imati samo skroman pozitivan učinak na fertilitet koji je obično kratkotrajan. Najveće učinke, iako ni oni nisu veliki, daju mjere koje se odnose na besplatne vrtiće i jaslice te fleksibilno radno vrijeme roditelja koje im omogućuje bolju ravnotežu između poslovnih i obiteljskih obveza. Česte reforme i promjene obiteljskih politika čine ih nepouzdanim i zbunjujućim, što se može negativno odraziti na fertilitet. Istraživanja u razvijenim zemljama pokazala su da žene često ne ostvare svoj željeni broj djece, a kao najvažnije prepreke navode prihode, stanovanje i radni aranžman.
Nepriuštivo stanovanje
Kako potaknuti osnivanje više obitelji, a time i rađanje djece kad je sve veći teret na leđima mladih obitelji: sve si teže mogu priuštiti čak i podstanarski život, plus sve veće troškove života, plus obrazovanja? Prepoznajete li barem u tragovima adekvatan odgovor na ovo u hrvatskom društvu?
Ne mogu reći da trenutno vidim adekvatan odgovor na navedene izazove. Važni preduvjeti za zasnivanje obitelji su stabilan posao i adekvatan stambeni prostor. U Hrvatskoj, posebice u velikim i obalnim gradovima, stanovanje je ogroman problem, a iz godine u godinu situacija se pogoršava. Kupovina stana je već dugo za većinu mladih obitelji nepriuštiva u svim većim gradovima i naseljima na obali, a sada je to postao i najam stanova zbog brojnih pogrešnih odluka iz prošlosti, koje porez na imovinu neće poništiti. Nepriuštivo stanovanje odgađa odluku o odlasku iz roditeljskog doma i zasnivanju obitelji i negativno utječe na fertilitet. Prosječna dob u kojoj mladi odlaze iz roditeljskog doma povećala se u posljednjih dvadeset godina za pet godina i 2021. bila je 33,3 godine. Međutim, dio mladih ne želi se odseliti od roditelja i zbog vlastite ugode. Mladi sve dulje sudjeluju u obrazovanju i sve češće se prije zasnivanja obitelji žele realizirati u poslovnoj karijeri, što također odgađa roditeljstvo. Uz to, osim osobne situacije na odluku o zasnivanju obitelji utječu i društveno-ekonomske okolnosti, pa ekonomske krize, ratovi i sl., i to uvijek negativno. U Hrvatskoj su još uvijek prisutne i velike rodne razlike u podjeli kućanskih poslova i skrbi za djecu, stoga su potrebne mjere koje će promijeniti tu situaciju, a u obrazovnim ustanovama i javnom prostoru općenito treba podupirati rodnu jednakost.
Općenito se pokazalo da novčani poticaji mogu imati samo skroman pozitivan učinak na fertilitet koji je obično kratkotrajan. Najveće učinke, iako ni oni nisu veliki, daju mjere koje se odnose na besplatne vrtiće i jaslice te fleksibilno radno vrijeme roditelja
Zato je vladajućima lakše baciti na stol demografske mjere kojima bi se motivirao povratak hrvatskih iseljenika. U prošlom mandatu premijer Plenković nudio je 200.000 kuna za povratnike u Hrvatsku, a odaziv je bio porazan. Sad se hrvatske povratnike oslobađa poreza na dohodak. Zar nije to poruka za nas koji ostajemo u Hrvatskoj da smo ludi i da trebamo napustiti zemlju pa se u nju vratiti kako bismo ostvarili Vladine povlastice?
Novčana mjera za povratnike je očekivano bila neuspješna. I dosadašnja istraživanja u drugim državama pokazala su da samo novčani poticaji nisu dovoljni za odluku o povratku u zemlju podrijetla. Na tu odluku utječe više čimbenika. Ponovit ću ono što sam izjavila i kada se ta mjera uvodila: da bi došlo do masovnijeg povratka iseljenika iz inozemstva, Hrvatska mora provesti ozbiljne reforme – pravosuđa, javne uprave, obrazovanja... Tek kada se promijene okolnosti zbog kojih su ljudi otišli, može se očekivati značajniji povratak. Međutim, što je dulje vrijeme boravka u inozemstvu, šanse za to se smanjuju.
U Hrvatskoj su uglavnom tema oni koji su se iselili, umjesto da se orijentiramo na zadržavanje sadašnjeg stanovništva kroz povećanje kvalitete života. Izuzetno je bitno zadržati visokoobrazovane, tzv. talente, u koje je Hrvatska kroz obrazovni sustav uložila značajna novčana sredstva i koji moraju biti temelj gospodarskog, ali i cjelokupnog razvoja. Za to je ključno povećanje plaća, ugodno i poticajno radno okruženje, mogućnosti napredovanja i cjeloživotnog učenja. Nemogućnost osobnog i poslovnog razvoja učestali je problem ne samo za visokoobrazovane nego za sve zaposlene. S raznim olakšicama koje se nude samo potencijalnim povratnicima ponekad mi se čini da se od onih koji ovdje žive i rade, plaćaju poreze i tako financiraju javne sustave, stvaraju građani drugog reda. U demografskim raspravama u javnosti zanemaruje se da je kvaliteta života u određenoj državi bitan čimbenik u ostanku stanovnika i privlačenju novih, neovisno o tome jesu li to stranci ili hrvatski iseljenici i njihovi potomci. Stoga bismo se uz kvantitetu trebali više baviti omogućavanjem kvalitete za sve.
Sve je veći teret građana koji ostaju u Hrvatskoj. Zbog negativne demografske perspektive prijeti nam slom mirovinskog, socijalnog i zdravstvenog sustava?
Svi relevantni demografski scenariji u idućim desetljećima predviđaju daljnji pad broja stanovnika u Hrvatskoj, smanjenje radne snage i još stariju dobnu strukturu. Demografsko starenje u europskim državama, pa tako i u Hrvatskoj, rezultat je demografskih promjena do kojih je došlo zbog pada fertiliteta i povećanja očekivanog životnog vijeka. Zbog napretka u medicini i kvaliteti života prosječno očekivano trajanje života pri rođenju u EU-u je 81,5 godina. I to je jedno od najvećih postignuća čovječanstva. U Hrvatskoj, slično kao i u drugim postsocijalističkim zemljama, očekivano je trajanje života niže od EU prosjeka. Također je niska razina uključenosti starijih osoba svojim znanjem i sposobnostima u različite aspekte svakodnevnog života. U Hrvatskoj je nužno promijeniti odnos prema starijima i starenju. Umjesto da se konstantno ističe da su stariji opterećenje za mirovinski i zdravstveni sustav, treba se usmjeriti na koncept aktivnog i zdravog starenja, odnosno potencijal doprinosa starijih vlastitoj dobrobiti, dobrobiti obitelji i zajednice.
U Hrvatskoj su uglavnom tema oni koji su se iselili, umjesto da se orijentiramo na zadržavanje sadašnjeg stanovništva kroz povećanje kvalitete života
Je li hrvatsko društvo svjesno opasnosti kolapsa koji je dosta izvjestan?
Ni povećanje fertiliteta ni povećanje imigracije neće zaustaviti demografsko starenje jer je demografski momentum oblikovan prošlim, dugoročnim demografskim trendovima. Premda su demografski procesi nepovoljni, nema potrebe za tako katastrofičnim doživljajem sadašnje situacije. Neki od najuglednijih svjetskih demografa smatraju da smanjenje obujma radne snage možda neće biti ekonomski problem ako će u budućnosti biti manji broj radnih mjesta koja će zahtijevati bolje obrazovanje. Jer bez obzira na promjene u dobnoj strukturi i obujmu radne snage, za očekivati je da će ljudski kapital budućih radnika mjeren stupnjem obrazovanja biti veći nego danas.
Pridruživanje Hrvatske EU-u otvorilo je hrvatskim građanima pristup tržištu rada razvijenijih zemalja Europe, što je značajno povećalo iseljavanje i ubrzalo depopulaciju i starenje, dva temeljna demografska procesa u zemlji, a to se u konačnici odrazilo na tržište rada gdje su vidljivi značajni manjkovi radne snage koji se nadoknađuju dovođenjem stranih radnika. Međutim, u ovom kontekstu jedna od tema koja se redovito zaobilazi je stanovništvo koje nije u radnom odnosu. Nažalost, u Hrvatskoj se stvorilo okruženje u kojem dio radno sposobnog stanovništva ne sudjeluje na tržištu rada jer očito može živjeti od drugih izvora lakše zarade – sezonskog turizma, iznajmljivanja stanova i sl. Kako bi smanjila potrebu za stranom radnom snagom, Hrvatska mora imati fokus na povećanje sudjelovanja domicilnog stanovništva na tržištu rada. Posebno je bitno povećati sudjelovanje žena na tržištu rada. Osim toga, nužno je i što dulje zadržavanje u radnom odnosu. Među zemljama EU-a Hrvatska je na dnu prema prosječnim godinama koje osoba provede u radnom odnosu, kao i prema stopi zaposlenosti u dobi od 55 do 64 godine.
"Jednakost na papiru"
Pri izrazitoj depopulaciji i lošoj demografskoj slici, već nekoliko godina strani radnici su garancija funkcioniranja hrvatske ekonomije. U Hrvatskoj i Europi sve su jače desne opcije koje nisu naklonjene novim susjedima. S obzirom na to da strani radnici nisu biračko tijelo, kako da njihova pitanja budu društveno vidljiva i bolje shvaćena?
U Europi je uočljiv trend porasta podrške birača desnim i populističkim strankama koje u svojim programima uglavnom imaju naglasak na nacionalnoj homogenosti, suverenitetu i antimigracijskim politikama. Bilo je očekivano da će s porastom broja stranih radnika migracija postati istaknuta tema i za hrvatske političke stranke. Sve do unazad nekoliko godina strani radnici su dolazili većinom iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Oni uglavnom poznaju jezik ili ga lako mogu savladati, sličnog su načina života i uglavnom se brzo uključuju u hrvatsko društvo. S obzirom na to da su susjedne zemlje u vrlo sličnoj demografskoj situaciji kao i Hrvatska, mogućnosti za regrutaciju radnika u njima sve su manje, stoga će se nastaviti trend dovođenja radnika iz geografski udaljenijih zemlja. Sve veći broj radnika koji dolazi iz azijskih zemalja dovodi do porasta etničkih, religijskih i kulturnih različitosti. Međutim, oni nisu prepoznati kao demografski potencijal, već samo kao privremena radna snaga pa se Hrvatska za sada ni na državnoj ni na lokalnoj razini ozbiljno ne bavi njihovom integracijom. Premda su strani radnici trenutno jedna od najvažnijih demografskih tema u Hrvatskoj, malo podataka je dostupno o ovoj populaciji.
Kako će onda teći njihova integracija? Kako postojeći izazov ne bi rađao novi, još veći i društveno opasniji?
Djelomičnu regulaciju nekih neuralgičnih problema vezanih uz strane radnike, prepoznatih i u javnosti, poput minimalnih uvjeta njihova stanovanja ako ga osigurava poslodavac, iznosa visine plaće koja ne smije biti niža od hrvatske prosječne plaće i osiguranja učenja hrvatskog jezika od države, pokušava se riješiti novim Zakonom o strancima. Za sada, prema Indeksu politike integracije migranata (MIPEX), Hrvatska je u skupini zemalja čiji se pristup integraciji naziva "jednakost na papiru". Imigranti u Hrvatskoj imaju osnovna prava i sigurnost, ali ne i jednake mogućnosti, slično kao i u drugim zemljama srednje i istočne Europe – Albaniji, Litvi, Latviji i Poljskoj. Državljani trećih zemalja u Hrvatskoj se susreću s brojnim preprekama u području političke participacije i državljanstva, ali i zdravstvene zaštite i obrazovanja.
Negativni stavovi prema imigraciji i imigrantima nastaju iz percepcije da imigranti predstavljaju ekonomsku prijetnju, ali i prijetnju nacionalnom identitetu, kulturi i društvenim vrijednostima. Kada je riječ o javnosti, većinskom stanovništvu, stavovi o migrantima oblikuju se na temelju informacija i znanja te je zbog toga potrebno provoditi stalnu edukaciju i senzibilizaciju javnosti o ovim temama kako bi se prevenirale ksenofobija i diskriminacija. Bez obzira na negativne stavove dijela političara prema migrantima, s obzirom na nepovoljne demografske procese u Hrvatskoj za očekivati je da će se nastaviti manjak radne snage koji će se popunjavati dolaskom stranih radnika, jer je to u ovom trenutku najbrži način za zadovoljavanje potreba gospodarstva.
