Objavljeni su konačni rezultati prvog popisa stanovništva otkako je Hrvatska u Europskoj uniji. Koji je vaš zaključak u vezi demografskog stanja u europskoj Hrvatskoj?
Konačni rezultati popisa su pokazali da je Hrvatska u deset i pol godina između dva popisa izgubila 413.000 stanovnika. Očekivano, nastavila se depopulacija započeta 1990-ih. I dok je u prvom desetljeću 21. stoljeća smanjenje broja stanovnika bilo više uzrokovano negativnim prirodnim prirastom nego negativnim migracijskim saldom, u drugom desetljeću (2011. – 2021.) zbog intenzivnog iseljavanja nakon pristupanja Hrvatske EU-u negativna migracijska bilanca ponovno postaje dominantna komponenta smanjenja broja stanovnika Hrvatske. Objavljeni podaci o dobnoj strukturi svrstavaju Hrvatsku u sam svjetski vrh prema razini ostarjelosti. U Hrvatskoj živi 22,5 posto osoba starih 65 i više godina, a u ovoj dobnoj skupini je u odnosu na prošli popis i usprkos visokoj smrtnosti tijekom pandemije bolesti COVID-19 značajno porastao broj osoba starih 80 i više godina. Uz manjkove na tržištu rada, porast potreba za formalnim oblicima skrbi, dugoročnoj skrbi i smještajem u domove za starije i nemoćne bit će jedan od najvećih izazova. Možemo zaključiti da se Hrvatska nalazi u izuzetno teškoj demografskoj situaciji, a sve demografske projekcije rađene za Hrvatsku predviđaju nastavak depopulacije.
Metodološki propust
Jedna od najvećih vijesti i, čini se, najveće iznenađenje popisa je smanjenje broja katolika. Zašto je u sekularnoj državi to toliko čudno?
U apsolutnim brojevima broj katolika se smanjio za 640.000. Osim demografskih procesa – iseljavanja i prirodne depopulacije, u Hrvatskoj su na djelu i modernizacijski procesi kao i u drugim europskim državama. Prisutno je i djelomice razočaranje dijela vjernika zbog odmicanja dijela Crkve od pravih kršćanskih vrijednosti, o čemu su ovih dana u javnosti govorili i neki svećenici. Iako su istraživanja provedena u razdoblju između dva popisa pokazala da slabi povjerenje u Crkvu kao instituciju, da se smanjuje broj ljudi koji idu redovito na misu i da se općenito smanjuje religioznost, premda vrlo polagano, ovo je ipak neočekivana brojka. Gotovo svi mediji koji su se bavili temom Popisa 2021. isticali su podatke o broju katolika. Smanjio se i broj osoba koje se izjašnjavaju pravoslavcima, protestantima, muslimanima, ali to medijima nije bilo zanimljivo. U ovom popisu je uz pitanje o vjeri prvi put postavljeno i pitanje o pripadnosti vjerskoj zajednici. I to je zbunilo dio stanovnika. To još možemo razumjeti kada je riječ o online popisivanju, međutim u fizičkom dijelu popisivanja to se nije smjelo dogoditi ako su popisivači bili dobro instruirani i ako su njihovi kontrolori odradili svoj posao. Osim toga, sada je vjera bila otvoreno pitanje, a u prethodnom popisu su na ovom pitanju bili djelomično ponuđeni odgovori. U tablici "Stanovništvo prema vjeri" koju je objavio Državni zavod za statistiku na dnu se nalazi fusnota u kojoj se pojašnjava da je od 96,5 posto osoba koje su se izjasnile kao kršćani u pitanju o vjeri, 87,3 posto se na pitanje o vjerskoj zajednici izjasnilo da pripada Katoličkoj crkvi. To znači da ih je zbunila sličnost pitanja i da su ih u potpunosti razumjeli, vjerojatno bi se na pitanje o vjeri izjasnili kao katolici, a ne kao kršćani. Ovaj metodološki propust potaknuo je sumnju u kvalitetu podataka Popisa 2021. koja će trajno ostati.
Ključni razlog ovako drastičnog smanjenja srpske zajednice tijekom posljednjih 30 godina su migracije tijekom 1990-ih, kada se iz Hrvatske iselio veliki broj pripadnika srpske manjine, od kojih se samo manji dio kasnije i vratio
Broj onih koji su se izjasnili kao Hrvati je porastao, a onih koji su se izjasnili kao pripadnici nacionalnih manjina je pao, kod nekih i drastično, čak i u perspektivnim sredinama kao što su Istra i veliki gradovi. Jesu li razlozi za to asimilacija, linija manjeg otpora, demografske prilike ili dnevnopolitička zbivanja zasnovana na nacionalističkoj retorici?
To nije točno, broj osoba koje se izjašnjavaju kao Hrvati se u apsolutnom smislu smanjio i to skoro 10 posto, ali se nešto povećao njihov udio u odnosu na prethodni popis. Istovremeno se broj pripadnika nacionalnih manjina smanjio za skoro 30 posto, što je zaista drastičan pad. Jedan od razloga je iseljavanje nakon pristupanja Hrvatske EU-u. Neovisno o etničkoj pripadnosti, mnogi od hrvatskih državljana iskoristili su ovu priliku i otišli za boljim životom u inozemstvo. Uostalom, nije zanemariv ni broj Srba koji su tijekom 1990-ih iz Hrvatske otišli u Srbiju, imaju hrvatsko državljanstvo i također su iskoristili ovu mogućnost i otišli iz Srbije u neku od zemalja EU-a. Drugi razlog je visoka razina ostarjelosti osoba koje se izjašnjavaju da su pripadnici nacionalnih manjina, koja posljedično utječe na veći broj umrlih nego rođenih i vodi ka izumiranju ovih zajednica. Međutim, osim ovih demografskih, razlozi su i, kao što ste naveli, asimilacija, posebice u velikim gradovima, skrivanje etničkog identiteta zbog straha od stigmatizacije, a ni dnevnopolitička prepucavanja zasnovana na nacionalističkoj retorici definitivno neće pridonijeti smanjenju ovih procesa.
Iz političkih, društvenih, kulturoloških i drugih razloga posebnu pažnju izaziva smanjenje broja i udjela pripadnika srpske zajednice u stanovništvu Hrvatske – od 12,2 posto 1991. do 3,2 posto 2021. Neki se tome raduju, no koliko je to zaista demografski i društveno opasno za Hrvatsku s obzirom na to da je u pitanju autohtoni narod na ovim prostorima?
S obzirom na sve što se događalo 1990-ih, razumljiv je interes za ovu temu. Srbi kao značajno brojnija nacionalna manjina od svih ostalih zabilježili su u posljednjem međupopisnom razdoblju pad nešto viši od 30 posto. Međutim, ako analiziramo podatke i za pripadnike drugih, u brojčanom smislu većih nacionalnih manjina, procesi su vrlo slični. Bošnjaci, Talijani, Albanci, Mađari, Slovenci, svi bilježe pad veći od 20 posto. Do smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina došlo bi i bez utjecaja iseljavanja. Već je prethodni popis stanovništva 2011. pokazao izrazito nepovoljnu dobnu strukturu, pa je prosječna dob pripadnika nacionalnih manjina bila 48,9, što je bilo značajno više od prosječne dobi Hrvata koja je iznosila 41,0 i vrlo je nepovoljna. Ipak, ključni razlog ovako drastičnog smanjenja srpske zajednice tijekom posljednjih 30 godina su migracije tijekom 1990-ih godina, kada se iz Hrvatske iselio veliki broj pripadnika srpske manjine, od kojih se samo manji dio kasnije i vratio. Istraživanje Mesića i Bagića objavljeno 2011. pokazalo je da je tek svaki treći registrirani manjinski povratnik doista živio u Hrvatskoj, otprilike toliko ih je živjelo izvan Hrvatske, najviše u Srbiji, a ostali su preminuli ili nije bilo pouzdanih podataka. Podaci o dobi Popisa 2011. pokazali su da je među Srbima u Hrvatskoj tada bilo pet puta manje mladih od starih.
Krajevi u kojima je na proteklim popisima zabilježen pad broja Srba na ovom popisu su zabilježili i drastičan pad broja Hrvata. Je li to uzročno-posljedično povezano?
Veliki broj Srba živi i živio je u ruralnim područjima koja su već i prije Domovinskog rata bila područja visoke razine ostarjelosti i depopulacije. Rat je još više produbio i ubrzao te negativne demografske procese. Dio izbjeglog stanovništva, neovisno jesu li Hrvati ili Srbi, nikada se više nije ni vratio u ta naselja. Osim toga, poznato je da su u manjinskom povratku koji se odvija od 1998. većinom sudjelovali Srbi u zreloj i starijoj dobi, dok su mladi uglavnom trajno ostali u novim sredinama i nisu se vratili u prijašnja naselja stanovanja.
Popis 2021. navodi nešto manje od 200 naselja bez stanovnika, međutim gotovo je 2000 naselja do 50 stanovnika, od kojih je većina na putu demografskog izumiranja
Posebno poglavlje su sve brojnija naselja u kojima više nitko ne živi. Postajemo li pusta zemlja?
Iseljavanje u inozemstvo i migracije iz ekonomski zaostalijih krajeva u industrijska i gospodarska središta Hrvatske, intenzivirane još 1960-ih, rezultirali su prostornim prerazmještajem stanovništva, depopulacijom sela i demografskim rastom gradova. Brojna nova radna mjesta i pogodnosti koje su dolazile s njima kao i mogućnost rješavanja stambenog pitanja kroz društvenu stambenu izgradnju čimbenici su koji su privlačili seosko stanovništvo i poticali ga da napusti selo kao mjesto stanovanja. Dugoročno to je dovelo i do izumiranja i prestanka naseljenosti u brojnim malim naseljima. Popis 2021. navodi nešto manje od 200 naselja bez stanovnika, međutim gotovo je 2000 naselja do 50 stanovnika, od kojih je većina na putu demografskog izumiranja. Dok je god većina ekonomskih aktivnosti u Zagrebu i na obali, ne možemo očekivati promjene u razmještaju stanovništva. Potrebno je strateški rasporediti ekonomske aktivnosti, a ne ih koncentrirati isključivo u velike gradove. Međutim, isto tako moramo biti svjesni da vrijeme u kojem živimo ima neke druge životne zakonitosti te je nemoguće očekivati demografski opstanak svih ruralnih naselja u Hrvatskoj.
Manja urbana mjesta, koja su nekada privlačila ljude iz okolnih ruralnih krajeva, kao što su Glina, Ogulin, Benkovac itd., sada prosječno imaju oko 10.000 stanovnika. Kakva je njihova perspektiva? Gdje je nestao taj lanac selo-grad, koji je bio izražen u bivšoj državi, i kako ga obnoviti?
Kada je riječ o srednjim i malim gradovima, njihovi demografski problemi u direktnoj su vezi s njihovim ekonomskim slabljenjem. U socijalističkom razdoblju svi, i srednji i manji gradovi imali su neku industrijsku proizvodnju koja je omogućavala zapošljavanje i za stanovništvo iz ruralne okolice te se na taj način osiguravala demografska stabilnost prostora. Propašću tih poduzeća u ekonomskoj tranziciji i tijekom Domovinskog rata izgubljena su brojna radna mjesta koja nisu nadomještena razvojem drugih djelatnosti u ovim gradovima. Slabljenje njihove gospodarske pozicije očekivano rezultira depopulacijom. Većina ruralnih naselja u Hrvatskoj, izuzev onih u okolici većih gradova, odavno je izgubila "demografsku snagu" i proces migracije selo-grad u nekom ozbiljnijem obimu odavno je završio. Šansu za određeni broj ruralnih naselja stvorila je pandemija bolesti COVID-19 u kojoj su do izražaja došli brojni nedostaci života u velikim urbanim sredinama te su "ponovno otkrivene" prednosti života u ruralnim naseljima. Osim toga, rad od kuće za veliki broj zaposlenih otvara mogućnosti života i na udaljenim lokacijama, u ruralnim naseljima daleko od gradova.
Gradovi gube stanovništvo
Broj stanovnika pada i u regionalnim centrima, pa čak i u glavnom gradu. Znamo da su gradovi uvijek privlačili stanovništvo iz svoje ruralne okoline. Što se događa?
Ako se analiziraju demografski podaci za gradska naselja, to ne mislim na ono što se naziva administrativni grad – Grad, nego na kompaktno izgrađeno gradsko područje, onda već od 1991. Zagreb, Split, Rijeka i Osijek počinju gubiti stanovništvo i taj se trend nastavio do danas. Do smanjenja broja stanovnika u gradovima dolazi zbog pada fertiliteta, starenja stanovništva i smanjenja doseljavanja, te iseljavanja dijela stanovništva iz grada u suburbanu okolicu. Ruralna naselja u bližoj okolici velikih gradova transformirala su se u prigradska naselja iz kojih se stanovništvo više ne iseljava u centralni grad jer im je prometna infrastruktura omogućila jednostavnu dnevnu cirkulaciju. Ova naselja su privlačna za stanovanje zbog nižih cijena građevinskog zemljišta i jeftinijega stambenog prostora, ali i ekološki kvalitetnijeg stanovanja. Potresi i izrazito spora obnova centra Zagreba sigurno su jedan od razloga koji je potaknuo dio stanovnika na odlazak iz grada.
Hrvatska je ulaskom u EU postala jedno od utočišta za radnu snagu iz BiH, Srbije i daljih zemalja. Jesu li oni vidljivi u popisu stanovništva?
Od proglašenja hrvatske samostalnosti do unazad nekoliko godina većinu doseljenika su činili etnički Hrvati iz Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da oni imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, sasvim je očekivano da je Popis 2011. pokazao da je 99,4 posto stanovnika RH imalo hrvatsko državljanstvo. Međutim, od 2018. značajnim povećanjem godišnjih kvota za zapošljavanje stranih radnika, a od 2021. i ukidanjem tih kvota, počinje masovniji dolazak stranih državljana na rad u Hrvatsku. Prema migracijskim podacima koji se temelje na statistici MUP-a, u ukupnom broju stranaca koji se useljavaju u Hrvatsku dominiraju oni iz europskih država koje nisu članice Europske unije. Najviše iz susjedne BiH, te Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, ali i sve više ekonomski migranti iz geografski znatno udaljenijih zemalja kao što su Ukrajina, Filipini, Tajland, Pakistan, Nepal i dr. Prema podacima o državljanstvu iz Popisa 2021. proizlazi da 99,2 posto stanovništva Hrvatske ima hrvatsko državljanstvo, što mi se u ovim novim migracijskim okolnostima čini nerealno. Očito obuhvat stranih radnika u popisu nije bio adekvatan. Premda Hrvatska u usporedbi sa zapadnoeuropskim imigracijskim državama još uvijek nema značajniji broj imigranata, njihov broj se iz godine u godinu povećava.
Udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva je 91,63 posto – jesmo li po tome jedna od etnički "najčišćih" država u EU-u?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti zato što brojne države u Europskoj uniji – Njemačka, Francuska, Nizozemska, Italija, Danska i dr., uopće ne prikupljaju podatke o etničkoj pripadnosti svojih stanovnika.
