Prvi rezultati popisa stanovništva, koji su pokazali da u državi živi 3,88 milijuna stanovnika, što je zamalo 400 hiljada manje ili gubitak od gotovo 10 posto u odnosu na popis iz 2011., dočekani su u javnosti izrazima katastrofični, porazni, govori se o demografskoj propasti, pa i o jednom od najcrnjih dana u hrvatskoj povijesti. Slažete li se s takvim ocjenama i ima li nešto izvan tog katastrofičnog pogleda? Što vi vidite kao neuralgične točke za depopulaciju zemlje, pri čemu čak i Grad Zagreb bilježi pad broja stanovnika?
Nazvala bih ovo demografskom realnošću Hrvatske, a ona svakako nije dobra. Još od 1990-ih godina Hrvatska ima negativno prirodno kretanje – veći broj umrlih od rođenih, a taj se jaz dodatno značajno povećao tijekom pandemije bolesti Covid-19. Istovremeno, iseljavanje je vrlo intenzivno i nadmašuje useljavanje, što rezultira negativnim migracijskim saldom. S obzirom na to da su obje komponente ukupnog kretanja stanovništva Hrvatske negativne, jedini je mogući rezultat smanjenje broja stanovnika. Prvi rezultati popisa 2021. samo su potvrdili nastavak negativnih demografskih tendencija na koje demografi već godinama upozoravaju. Sada je dakle i statistički sasvim jasno da je iseljavanje ključni čimbenik ovako intenzivne depopulacije. Iako je emigracija demografska konstanta Hrvatske već desetljećima, pristupanjem Europskoj uniji formirao se novi iseljenički val koji je još intenzivirao depopulaciju. Dugogodišnja nepovoljna gospodarska situacija u Hrvatskoj, a istovremeno mogućnosti za ekonomski prosperitet u razvijenijim zemljama EU-a, jedan su od razloga odlaska u inozemstvo. Međutim, istraživanje Hrvatske udruge poslodavaca iz 2018. godine je pokazalo da su nepovoljne društvene okolnosti – neorganizirana država, korupcija i kriminal, nepotizam, besperspektivnost i drugo, također vrlo bitan čimbenik iseljavanja. Očito su sve to neuralgične točke Hrvatske.
Nepovoljni trendovi
Premda su na loše demografske trendove, ali i na mjere nužne za revitalizaciju zemlje demografi godinama upozoravali, treba reći da prosječnom građaninu nije lako vidjeti kojim je to mjerama državna politika, a na koje se često poziva, pokušala spriječiti gubitak gotovo deset posto stanovništva u zadnjih deset godina? Što biste o tome rekli?
Već dugi niz godina demografi upozoravaju na ozbiljnost demografske situacije. U proteklih 30 godina doneseno je više strateških dokumenata vezano uz demografski razvitak, obiteljsku politiku, migracijsku politiku, regionalni razvoj i slično, međutim uglavnom se događalo da se većina aktivnosti iz tih strategija ne provodi. Mjere koje se donose moraju biti dugoročne i održive te se moraju provoditi, a ne da svaka vlada počinje ispočetka i onda na taj način gubimo dragocjeno vrijeme ne čineći ništa.
Već je popis iz 2011. pokazao vrlo nepovoljnu dobnu strukturu pripadnika srpske nacionalne manjine. Čak je trećina bila stara 65 i više godina. Prosječna starost Srba je bila 53,1 godinu i značajno je viša od prosjeka Hrvatske
Zadržimo se još malo u političkoj sferi, od koje je demografska politika neodvojiva. Možemo li se složiti s konstatacijom da za dobru demografsku sliku treba uskladiti niz drugih politika: socijalnu, ekonomsku, zdravstvenu i druge? Na koncu, čini se da ovakvi rezultati popisa razotkrivaju svu mizeriju kadrova koji već tri desetljeća upravljaju zemljom?
Dobro funkcioniranje svih javnih sustava – obrazovanja, zdravstva, socijalnog sustava, pravosuđa, uprave... utječe na veću kvalitetu života stanovništva i čini tu državu poželjnom za život, što se onda pozitivno održava na demografske procese. Već dugi niz godina jedan od najvećih problema našeg društva je što je politika u svemu, pa tako i u kadroviranju. Rezultati u područjima u kojima je napredak države slab ili je izostao odraz su, između ostalog, i neadekvatnog vođenja. Hrvatska se mora okrenuti budućnosti, temeljiti svoj razvoj na ulaganjima u znanost, nove tehnologije i znanja te omogućiti da u tome stručnjaci i poduzetnici odigraju svoju ulogu.
Razvidno je da upravo traje prebacivanje političke odgovornosti za lošu demografsku sliku. Mogli smo tako pročitati da neimenovan izvor iz aktualne vlasti smatra da je val iseljavanja nastao još za vrijeme SDP-a i da je od 2017. usporen, u što nismo baš sigurni. Što mislite o prebacivanju krivice i imate li egzaktnije podatke o tome u kojem vremenskom periodu je val iseljavanja bio izrazitiji?
Od petka, 14. siječnja kada su objavljeni prvi rezultati popisa stanovništva, demografske teme su u fokusu svih medija. Osim ljudi iz struke, ove teme najviše komentiraju političari i to uglavnom kroz dva narativa. Prvi je da je to iseljavanje normalna posljedica ulaska u EU i da oni nisu za to krivi, dok drugi narativ govori o tome da smo svi krivi. Međutim, međusobna optuživanja nemaju pretjeranog smisla jer neće promijeniti ovu situaciju, nego će samo dodatno antagonizirati društvo, što zaista nije dobro. Ovo je tema koja bi trebala biti iznad dnevnopolitičkih prepucavanja, pa se slažem sa stručnjacima koji su istaknuli da nam je, želimo li krenuti u smjeru rješavanja demografskih izazova, potreban nacionalni konsenzus oko ovog pitanja. Što se tiče podataka o iseljavanju, poznato je da su jedini službeni podaci oni koje na godišnjoj razini objavljuje Državni zavod za statistiku (DZS) na temelju podataka dobivenih od MUP-a o odjavi prebivališta. Isto tako znamo da su oni manjkavi, što je pokazao i ovaj popis jer prema ovim podacima migracijski saldo u razdoblju od 2011. do 2021. iznosi -112.000, iako je on, s obzirom na međupopisnu promjenu -396.000 stanovnika i prirodnu promjenu -142.000, dakle očito da je kroz migracije izgubljeno još 142.000 ljudi. Nema previše smisla komentirati broj iseljenih po godinama jer podaci nisu precizni, međutim ono što možemo iščitati i što je bitno su trendovi, a oni su vrlo nepovoljni.
Ovakve demografske tendencije dugoročno ugrožavaju opstanak svih javnih sustava. Porast broja starijih stanovnika, sve manji broj mladih, a samim time i radno aktivnih, velik je izazov i za ekonomski puno razvijenije zemlje od Hrvatske
Rezultati popisa stanovništva odrazit će se i na manjine. Može li se već sada pretpostaviti koliki će biti pad broja pripadnika srpske nacionalne manjine – posebno se u tom smislu apostrofira Slavonija koja je doživjela najradikalniju depopulaciju?
Uvijek nakon popisa stanovništva osim za ukupan broj stanovnika, javnost pokazuje najveći interes za podatke o etničkoj i vjerskoj pripadnosti. Podaci o narodnosti važni su jer su temelj za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, kao što su zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i tijelima uprave jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Međutim, ne očekujem da će ti podaci biti tako skoro objavljeni s obzirom na to da je DZS najavio da im predstoji još dosta posla oko čišćenja ukupne baze. Na temelju dostupnih podataka prethodnog popisa i demografskih procesa koji se odvijaju u Hrvatskoj možemo pretpostaviti da će rezultati ovog popisa pokazati i smanjenje ukupnog broja pripadnika nacionalnih manjina, pa tako i Srba u Hrvatskoj. Već je popis iz 2011. pokazao vrlo nepovoljnu dobnu strukturu pripadnika srpske nacionalne manjine. Čak je trećina bila stara 65 i više godina. Stavimo li u odnos broj mladih (0-14) i starih (65+), proizlazi da je mladih bilo pet puta manje od starih, što ukazuju na vrlo visok stupanj ostarjelosti. Prosječna starost Srba je bila 53,1 godinu i značajno je viša od prosjeka Hrvatske.
Rezultati popisa također pokazuju da siromašnije države gube (naj)više stanovnika, o čemu visoka politika ne govori previše. Eto nas ponovno u slavnom društvu s Rumunjskom, Bugarskom i ostalima. Također, po svemu ispada da je demografska politika ujedno najskuplja politika?
Da, siromašnije zemlje Europske unije ne uspijevaju zadržati svoje stanovništvo. Usporedba demografskih podataka zemalja koje su danas članice Europske unije pokazuje da je Hrvatska u skupini zemalja koje od 1991. karakterizira kontinuirani pad broja stanovnika, a to su još Latvija, Litva, Bugarska, Rumunjska... Ključni čimbenik depopulacije u svim navedenim zemljama je veliko iseljavanje. Primjerice, Latvija je u 30 godina izgubila gotovo trećinu stanovništva, a četiri petine ovog smanjenja odnosilo se na emigraciju. Prema projekcijama Eurostata do 2100., Latvija, Litva, Rumunjska, Bugarska i Hrvatska su zemlje za koje se u ovom razdoblju očekuje najveći pad broja stanovnika u EU-u, veći od 30 posto.
Kriza hrvatskog sela
Ima li šanse za demografsku revitalizaciju ruralnih i siromašnijih krajeva, odnosno sela, prije nego što sasvim opuste? Postoje li igdje krajevi koji, po vama, imaju neku perspektivu?
Gospodarska i demografska kriza hrvatskog sela započela je još u socijalističkom razdoblju, pa usprkos promjenama društveno-političkog sustava i strategijama koje se bave potencijalnim razvojem ruralnog prostora traje do danas. Domovinski rat je brojna seoska naselja još dodatno unazadio u svim aspektima. Iako su stanovnici ruralnih naselja svjesni brojnih prednosti života u ovim prostorima – ekološka očuvanost, sigurnost, mirniji tempo života s manje stresa, jednostavnost života i drugo – ekonomski razlozi ih i dalje tjeraju na razmišljanje o migraciji, pa je tako i desetljećima nakon razdoblja ruralnog egzodusa 1960-ih i 1970-ih godina motivacija za odlazak iz sela ista kao i tada. Ruralna naselja izvan dosega utjecaja značajnijih gradskih centara i dalje će obilježavati depopulacija i starenje. Jedino su ruralna naselja u okolici velikih gradova u boljoj demografskoj situaciji jer zbog jeftinijeg stanovanja postaju atraktivna za doseljavanje te se urbaniziraju. Hrvatska ima više od 6 tisuća ruralnih naselja i nerealno je provesti revitalizaciju svih naselja. Nakon ozbiljne analize treba izabrati ona naselja koja imaju perspektivu, dobru prometnu povezanost, povoljniju gospodarsku i demografsku strukturu i u njih uložiti.
Na koncu, koja nam je opća perspektiva: posljedice po mirovinski i zdravstveni sustav već su otprije vidljive, velik je broj starog stanovništva, a daljnjim migracijama, čini se, nema kraja, zasad ih je tek malo usporila pandemija. Možda bi neka iduća vlada mogla samo ugasiti svjetlo ili...?
Ovakve demografske tendencije dugoročno ugrožavaju opstanak svih javnih sustava te je nužno donijeti temeljne strateške dokumente, a onda u skladu s njima i djelovati. Porast broja starijih stanovnika, sve manji broj mladih, a samim time i radno aktivnih, velik je izazov i za ekonomski puno razvijenije zemlje od Hrvatske. I dok je posljednjih godina u fokusu novi iseljenički val u zemlje Europske unije, u Hrvatsku je započelo doseljavanje strane radne snage, i to ne samo iz zemalja koje su bile dio nekadašnje SFRJ. U migracijskom smislu smo postali atraktivna zemlja za državljane onih zemalja koje su u lošijoj ekonomskoj situaciji od Hrvatske i koji nemaju pristup tržištu rada u razvijenijim članicama EU-a. Stoga se nameće potreba za donošenjem ozbiljno osmišljene migracijske, ali i integracijske politike.
