Nova tura demografske panike zauzela je u proteklim tjednima dobar komad ovdašnjeg medijskog prostora, iako povod nije baš ništa specijalno novo. Doduše, nastavljaju se žustro probijati sve crnji rekordi. Bilježi se da su ove jeseni škole još praznije, broj novoupisanih učenika dotaknuo je novo dno, a obavezno se ističe stanje u Slavoniji. Nitko ga više ne zove alarmantnim, jer ne može ni alarm zvrndati godinama i malne desetljećima otkako traje sam dotični trend iseljavanja i depopulacije i pada nataliteta.
Hrvatska ostvaruje "značajno najveći pad" ukupnog broja stanovnika u Europskoj uniji od 2013. do 2022., poznato je od lani. Parira nam donekle jedino Rumunjska, ali Državni zavod za statistiku krajem ovog ljeta je odao i to da se ritam iseljavanja posebno ubrzao od 2016. Točnije, od dolaska aktualnog premijera Andreja Plenkovića na vlast. Ujedno, svrstavamo se među najuži krug članica EU-a s prosječno najstarijim stanovništvom. Sve to inače ne treba pripisivati isključivo Plenkoviću i njegovoj vlasti u krivnju, s obzirom na više dugotrajnijih faktora od kardinalnog utjecaja. No svakako je on prvi među onima koji negiraju pozadinu ove rastuće pustoši, npr. u školama, i sustavno relativiziraju problem s manjkom domaćega radnoaktivnog stanovništva.
Uostalom, s tim u vezi, nedavno se pokazalo da Hrvatska nije samo najbrža u iseljavanju matične populacije, nego i po useljavanju neke druge, makar bila velikim dijelom privremena. One druge, naime, koja ima kompenzirati deficit na tržištu rada. Eksportno-importna bilanca u tome nam je apsolutno zavidnog intenziteta, šampionskog. Tu se već osjećaji i afekti u javnom prostoru započinju nekako miješati, pa do izražaja dolaze i stanovite kontradikcije. Ni demografima nije lako s tim, a oni su bili posljednja nada za spas, uz obnovljeno nadležno Ministarstvo demografije i useljeništva.
DP-ov ministar demografije Ivan Šipić uočio je da ova država nudi 795 eura potpore za uzgoj boškarina ili konja posavca, dok nagrada ljudskoj majci za rođenje djeteta iznosi svega 309 eura. Dosjetio se stoga da bi čovječji mladunac u Hrvatskoj trebao vrijediti barem duplo više
Čarobnu formulu tako nemaju ni Anđelko Akrap ni Nenad Pokos ni Stjepan Šterc ni Tado Jurić. Sva ta ekspertna imena dala su i ove jeseni doprinos konstataciji o općem demografskom slomu, ali neugodno je svjedočiti njihovoj nemoći u situaciji u kojoj se naširoko očekuje da ponude neko rješenje. Postali su naprosto kroničari propasti, s iznimkom entuzijastičnijih slučajeva pozicioniranih više desno ili manje lijevo, jer ta znanost i nije u poziciji da mijenja stanje. Oni ga svi mogu mjeriti i tumačiti, analizirati mu zakonitosti, dok poluge za usmjeravanje procesa niti imaju, niti mogu utjecati na njih. Svejedno, uslijed medijske vjere u snagu meritokracije, pak, narasli su do uloge potencijalnih izbavitelja, zatim evidentnih tragičara. Onaj zid s kojim su se naposljetku i oni sudarili, i bar tu više nema sumnje, zove se, dabome, tržište.
Oni drugi ugledni stručnjaci, međutim, koji se bave striktno njim, u velikoj mjeri i s velikom podrškom kapitala tvrde da se u nj dirati ne smije, čak ni onda kad se može. Po njima se ono regulira samostalno, gotovo nalik osmotskom tlaku. Jedan kontingent radnika ode tamo gdje postoji manjak, uz veću cijenu rada, a novi stigne iz drugog smjera, odonud gdje se ta cijena jedva nazire, pa sve funkcionira savršeno. Ekonomisti se pritom ne zamaraju sociološkim efektima procesa.
Ta je muka pala na demografe, ali valjda ne samo da oplakuju društveni ili nacionalni usud, nego i da iz teorije povuku određene preporuke za kontramjere. Sukladno pravilima struke, nerijetko se i dotiču ekonomskih te socijalnih okolnosti. Nadalje je sve do političara i rečenog kapitala, a ta relacija podarila nam je dosad, recimo, obnovljeno Ministarstvo demografije, ubuduće s nazivnim dodatkom "i useljeništva". Ivan Šipić, ministar iz Domovinskog pokreta, uhvatio se prije dva tjedna ukoštac s tom problematikom na krajnje poticajan način. Uočio je da ova država nudi 795 eura potpore za uzgoj goveda boškarina ili konja posavca, dok javnofinancijska nagrada ljudskoj majci za rođenje djeteta iznosi svega 309 eura.
Dosjetio se stoga da bi čovječji mladunac u Hrvatskoj trebao vrijediti barem duplo više nego danas. Cinici su primijetili da će se i tako samo primaknuti viđenijem govedu ili konju, ali će ipak preskočiti obično magare koje se zasad cijeni po 311 eura. Nije to prelaz s konja na magarca, drugim riječima, nego preko magareta nadomak konjčetu. Šipić je brže-bolje prozvan ministrom za rasplod i uzgoj, premda se upliv države na poželjnija demografska kretanja ne zaustavlja tek na tome.
Izravne pronatalitetne mjere vidljive su ipak više na lokalnoj razini, tamo gdje poneki grad ili općina raspolažu kapacitetom za tu vrstu javnih politika. Država se u istom kontekstu najdirektnije angažirala kampanjom privlačenja hrvatskih starih i novih iseljenika na povratak u (pra)domovinu. Učinak je kroz prvih nekoliko godina projekta uglavnom nikakav. No trznuli su na to i razni demografi, pa i visokoškolski sustav, te je dio znanosti odgovorio, između ostalog, etabliranjem novih katedri. Hrvatski studiji, na primjer, s programom Demografija i hrvatsko iseljeništvo. Upadljiva je činjenica da materiji pristupaju iz drugog kuta, u odnosu na spomenuto ministarstvo. Jedni govore o useljeništvu, drugi o iseljeništvu, a oba subjekta imaju na umu Hrvate koji su otišli iz ove zemlje, ali bi se mogli akobogda vratiti.
Kad smo već u domeni božjeg, zanimljivo je da u navedenom demografsko-iseljeničkom studiju HS-a postoji i kolegij imena Filozofsko-teološki pristup stanovništvu. U njegovu se opisu ne objašnjava spekulativna veza filozofije i teologije, dok se akcent eksplicitno stavlja na Bibliju kao znanstveni fundament. Jedna predavačka cjelina ponijela je ime Ontologijski značaj začeća. Nositelj kolegija je osobno aktualni dekan HS-a Ivo Džinić, inače teolog. Valjda ostaje zaključiti da, ako nam i nije pomogla demografija, pa ni druga neka znanost, možda će nas konačno spasiti vjera.
Nije posrijedi opasnost kulturološka ili neka tome slična, identitetska, nego socijalna i ekonomska. Rastućim starosnim prosjekom ugrožen je eventualni razvoj Hrvatske, i npr. egzistencija umirovljenika. Ubrzanim odlaskom kvalificirane radne snage ruši se razvojna osnova domaće privrede, pa su pojedini demografi ovih dana zavapili i da nitko ne vodi računa o obrazovnoj strukturi dolazećeg stranog radništva. No baš nijedan od njih pritom ne konstatira da to nije slučajno tako. Jer, tržište u RH definitivno nije zainteresirano da radnu snagu uvozi prema kriteriju njezine obrazovanosti. Izuzetak u IT-ili korporacijskom menadžmentu je naprosto samo to, izuzetak.
Preciznije kazano, strani radnici su ovamo došli mahom upravo zato da obave sve ono za što nije potrebna nikakva škola. I kao što nismo zainteresirani da budu obrazovaniji, tako nas ne zanima previše ni to da se ovdje razmnožavaju. Štoviše, ovu Hrvatsku zastrašuje potonja mogućnost, čak i po cijenu totalne depopulacije zemlje. To se često predstavlja u svjetlu navodnoga ciljanog plana šire zamjene stanovništva, bez imalo prepoznavanja uzorka i posljedica historijske mijene globalnog kapitalizma.
Tako se nekako gledalo i na izbjeglice koje su još i prije otvaranja hrvatskog tržišta rada počele nadirati iz Azije i Afrike. Znatno gore se reagiralo na ovdašnje Srbe u zbjegovima 1995. godine, pa im se u Hrvatskoj dandanas rugaju na motiv onih ubogih traktora u odlazećim kolonama. Obrat nije uslijedio ni kada je postalo jasno da hrvatske njive nema više tko uzorati, bez obzira na etničko porijeklo orača. A sve je manje onih koji ne shvaćaju da istinski problem ovakve demografije leži u državnoj ekonomskoj i socijalnoj politici. Njezine strateške mane nije moguće nadomjestiti demografsko-političkim alibi-mjerama, utjecajem ideologizirane pseudoznanosti, voluntarističkim forsiranjem hrvatstva kao takvog.
Ljudi u krajnjoj liniji odlaze zbog klanjanja ove države tržištu i diktatu najmoćnijih mu aktera. Također, zbog tržišne neovisnosti onih koji si to mogu priuštiti klijentelistički ili nepotistički. Odlaze zbog sve gore stambene politike, usprkos sve većoj priči o tome, i zbog devastirajuće fiskalne, iako novi porezi glumataju da jesu nekakva tema. Nečega poput strategije pune zaposlenosti i reindustrijalizacije uopće nema na vidiku. Jasno je to i demografima, ali s te strane ionako u medije ne dopire ništa osim visokokvalificiranog naricanja.
