Žene drž'te se kuće i rađanja, migranti i strani radnici stop, Srbi kuš ili doviđenja, a potomci hrvatske emigracije, pogotovo ustaške, dobrodošli. Tako bi se, ukratko, dali sažeti planovi Domovinskog pokreta za demografsku obnovu Hrvatske. S ciljem "minimiziranja štete demografske kataklizme", kako se na više mjesta navodi u programu DP-a, vrh te stranke je s HDZ-om dogovorio otvaranje novog ministarstva. Partija Ivana Penave pritom inzistira na "sinkroniziranom djelovanju" na "načelu domoljublja" u svrhu "obuzdavanja daljnjeg iseljavanja, uvođenja pronatalitetnih politika i stvaranja perspektivnih uvjeta za povratak raseljenih obitelji".
Za potrebe zacrtanih pronatalitetnih mjera, koje podrazumijevaju stimulaciju "majčinog odgojnog i kućnog posla barem do polaska u školu najmlađeg djeteta", planiraju izdvajati najmanje četiri posto BDP-a, odnosno više od tri milijarde eura na godišnjoj razini. DP-ovci obećavaju i "stvaranje društvenog okruženja u kojem bi obitelji s više djece bivale društveno prihvatljive i predstavljale uzor" te zaštitu obitelji kao takve kroz "očuvanje prirodnog moralnog zakona, zaštitu života, deratifikaciju Istanbulske konvencije i otklon od rodne ideologije". Drugim riječima, temeljna ćelija hrvatskog društva u verziji te ekstremno desne stranke podrazumijeva kućanicu kojoj bi trebalo dokinuti i ovo malo preostalih prava na odlučivanje o vlastitom tijelu, hrpu djece odgojene u katoličkom duhu i oca koji će ih sve, po potrebi i bez iole strožih sankcija, mlatnuti kako bi očuvao zacrtani moralno-domoljubni red.
Za zauzdavanje iseljavanja predlažu pak da se financijski potiče sklapanje brakova kroz novouvedene porezne olakšice i stambeno zbrinjavanje. Istodobno bi se na granicama provodile represivne mjere s ciljem sprječavanja ulaska migranata, a iseljenike hrvatskih korijena – posebno onih iz Južne Amerike, gdje se po završetku Drugog svjetskog rata odselio značajniji broj pripadnika ustaškog pokreta na čelu s Pavelićem – kroz različite povlastice mamilo na povratak u domovinu.
DP inspiraciju crpi iz politika Franje Tuđmana pomirbe potomaka ustaša i partizana te zajedništva "domovinske" i "iseljene" Hrvatske koja je umjesto demografskim oporavkom rezultirala rehabilitacijom ustaštva i dodatnom polarizacijom društva
DP pritom inspiraciju crpi iz politika Franje Tuđmana, čiji je HDZ još 1980-ih dobio ogromnu financijsku podršku od hrvatske dijaspore, tokom rata 1990-ih pomoć i u naoružanju, a naposljetku je njene pripadnike nastanjene u različitim južnoameričkim državama nakon akcije "Oluja" planirao masovno naseliti u ispražnjene dijelove Hrvatske. Umjesto željenim demografskim oporavkom, Tuđmanova "svehrvatska pomirba", temeljena na pokušaju pomirenja potomaka ustaša i partizana te zajedništva "domovinske" i "iseljene" Hrvatske, naposljetku je rezultirala rehabilitacijom ustaštva i dodatnom polarizacijom društva. Iz svega što smo dosad imali priliku čuti iz njihovih usta, ne dvojimo da Penava i njegova klika priželjkuju makar približno sličan scenarij.
"Ostanak Hrvata diljem BiH predstavlja strateški interes za obje države, te bi se tamošnje stanovništvo trebalo poticati na ostanak u svojem vjekovnom domu. Zbog toga se potrebno okrenuti novim 'bazenima' iz kojih će se potaknuti povratak Hrvata u domovinu", poručuju kreatori njihovog programa. "Uslijed negativnih političkih trendova i ekonomske nestabilnosti u državama Južne Amerike, na primjer, u kojima je izrazita brojnost Hrvata, stvara se upravo takav, velik i potencijalno značajan 'bazen' iz kojeg treba poticati povratak hrvatskog stanovništva, a takav interes već i postoji prema dostupnim podacima", konstatiraju nadalje.
Nikolina Židek, znanstvenica kojoj je posljednjih godina u fokusu istraživačkog rada hrvatska politička emigracija u španjolskom govornom području i koja je od 2009. do 2013. bila voditeljica Konzularnog odjela veleposlanstva RH u Buenos Airesu, kaže da se radi o vrlo površno napisanim "politikama".
- Za početak, govoriti o Južnoj Americi kao da se radi o jednoobraznoj situaciji u svim zemljama vrlo je paušalna procjena stanja. Južna Amerika je definitivno siromašnija od Sjeverne i njezini su stanovnici skloniji emigriranju u prosperitetnije i bogatije zemlje, a pitanje je da li oni tako percipiraju Hrvatsku - govori Židek i podsjeća da je hrvatska zajednica najbrojnija u Argentini, Čileu i Brazilu te da nezanemariv broj potomaka iseljenika živi i u Peruu.
Dok prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH u južnoameričkim državama živi oko 600.000 Hrvata, istraživači sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti svojevremeno su procijenili da se taj broj, uključujući potomke emigracije, penje na oko milijun. Iz DP-a tvrde da su prethodne vlasti upravo tim iseljenicima postavile brojne prepreke, prije svega administrativne prirode, kojima gotovo namjerno onemogućavaju njihov povratak. "Tek tri veleposlanstva u čitavoj Južnoj Americi obrađuju zahtjeve naših iseljenika pa se neki od njih moraju otisnuti na putovanja od nekoliko stotina kilometara, samo da bi predali dokumente, a ti će dokumenti potom, nažalost, zbog otežanih birokratskih procedura, ući u dugotrajan proces te potencijalno obeshrabriti ili čak onemogućiti povratak", poručuju.
Nikolina Židek (Foto: Ivor Marinić)
- RH je mala zemlja i prema potrebi je otvorila tri veleposlanstva upravo tamo gdje se nalazi brojno iseljeništvo i ne radi se o stotinama, nego o tisućama kilometara koje moraju prijeći, kao uostalom i u SAD-u. Iz tih veleposlanstava nerezidentno se pokrivaju druge zemlje, iz Argentine Urugvaj i Paragvaj, iz Čilea Peru, Ekvador i Bolivija, a iz Brazila Venezuela, Kolumbija te Trinidad i Tobago. Troškovi otvaranja i funkcioniranja veleposlanstva su nešto što treba temeljito opravdati - govori Židek.
Bivša diplomatkinja dodaje da usto u svakoj od navedenih zemlja s brojnijom hrvatskom iseljeničkom zajednicom postoje počasni konzuli te da konzularni djelatnici redovno obilaze potrebne lokacije kako bi premostili moguće probleme. Zbog toga smatra da ne postoji potreba za otvaranjem novih veleposlanstava, već eventualnim pojačanjem konzularnih dana, a podsjeća i da se danas "u hitnim slučajevima bilo koji naš državljanin može obratiti bilo kojem veleposlanstvu zemlje članice EU-a".
- Što se tiče prepreka administrativne prirode, treba uzeti u obzir da su politička emigracija nakon Drugog svjetskog rata i njezini potomci ishodili hrvatsko državljanstvo 1990-ih ili u prvom desetljeću 2000-tih. Odnosno, oni koji su htjeli dobiti državljanstvo učinili su to odavno, a oni koji ga sada traže su četvrta ili peta generacija i čine to, naravno, zbog nestabilne političke i gospodarske situacije u matičnoj zemlji. No činjenica da dobiju državljanstvo ne znači da će doseliti u Hrvatsku, nego vrlo vjerojatnije u Španjolsku ili Italiju zbog jezika, pogotovo te generacije potomaka iseljenika s kraja 19. i početka 20. stoljeća ili između dva svjetska rata - veli ona.
DP-ova politika je ono što se kod nas kaže izmišljanje tople vode. Prije osnivanja nove institucije treba napraviti analizu, usustaviti postojeće projekte i rezultate analiza kako bi se došlo do uvida u stvarne potrebe zajednica u iseljeništvu - kaže Nikolina Židek
Unatoč podacima Državnog zavoda za statistiku, koji pokazuju da je nezanemariv dio Hrvata iz Južne Amerike po dobivanju državljanstva odselio u druge EU-članice, iz DP-a uvjeravaju kako se u slučaju uvoza emigracije radi o idealnom rješenju jer njenim "povratkom u Hrvatsku izostaje problem otežane društvene integracije te se osigurava očuvanje hrvatske tradicije i tradicionalnih vrijednosti koje čine srž hrvatske nacionalne ideje". Zbog toga svim povratničkim obiteljima obećavaju financijske potpore u vidu jednokratne pomoći za troškove preseljenja i ishodovanje dokumenata te oslobađanje od poreznih obaveza tokom deset godina od preseljenja u Hrvatsku. S tim ciljem najavljuju i osnivanje "Centara za povratnike diljem svijeta, a posebno u zemljama Južne Amerike", koji će poslužiti za "pomoć i savjetovanje potencijalnih useljenika povratnika, olakšavanje njihove prilagodbe i za rješavanje birokratskih procedura i ishodovanje državljanstva".
Nikolina Židek smatra da se radi o bespotrebnoj mjeri koja bi "dodatno opteretila proračun male zemlje kao što je Hrvatska", kao i da to što najavljuje DP nije ništa novo. Pritom pokušavaju prikazati da u cijelu stvar kreću od nule, što je, govori ona, daleko od stvarnosti s obzirom na to da već postoje institucije koje se sustavno bave iseljeništvom.
- Stoga je DP-ova politika, ako se to uopće može zvati politikom, ono što se kod nas kaže izmišljanje tople vode. Prije osnivanja bilo kakve nove institucije trebalo bi napraviti dubinsku analizu i usustaviti postojeće projekte i rezultate analiza kako bi se došlo do uvida u stvarne potrebe zajednica u iseljeništvu. Nakon konkretnog identificiranja potreba se kao i u svakoj strategiji i politici trebaju organizirati konkretne i dugoročne aktivnosti, ali osobno smatram da samo treba poboljšati ili pojačati sadašnje prakse - veli Židek, koja se u svom novom znanstvenom radu, a koji će biti objavljen u izdanju uglednog Routledgea, bavi angažmanom argentinsko-hrvatske poslijeratne dijaspore u domaćoj politici.
Prema podacima koje navodi, u Hrvatsku se od 1990. do 1998. sa šest kontinenata vratilo oko 5.000 obitelji hrvatskog porijekla, koje su sa sobom donijele 175 milijuna eura, ne računajući dodatnih 150 milijuna koje je dijaspora poslala svojoj rodbini. Istodobno je oko 20 posto pozicija u tadašnjem u Ministarstvu vanjskih poslova pripalo doseljenicima iz emigracije, a svoje mjesto pronašli su i u uredu predsjednika Tuđmana i drugim važnijim tijelima.
Dana 22. kolovoza 1995. godine, neposredno nakon završetka "Oluje", u Uredu predsjednika održan je sastanak na kojem su Tuđman i Jure Radić, tadašnji ministar obnove i razvitka, razradili plan kompletne izmjene nacionalne strukture prostora ranije naseljenih Srbima. Nakon što mu se Radić požalio da domicilne Hrvate nikako ne može privoljeti da nasele srpska sela jer se boje "da im Srbin ne bi sutra tu dolazio", Tuđman se založio da nekadašnji prostor Krajine popune dijasporom.
U Hrvatskoj se rađa sve manje djece, DP izlaz iz krize traži u Južnoj Americi (Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)
"Jure, u sklopu vraćanja, treba ići na to da kao Hrvatska pozovemo i platimo povratak ljudima iz Argentine, Australije itd. Organizirati neke čarter letove ili brodove, reći im da mogu birati čak, da im dademo kuće, da im dademo posjede i čak neku anketu provesti za što bi bili zainteresirani, ali ponuditi im mogućnost takvu, ali da to država plati", rekao je Tuđman na sastanku čiji smo transkript pronašli u spisima Haškog tribunala. Dvojac se posebno fokusirao na naseljavanje Donjeg Lapca u kojem je do "Oluje", kako je Radić objasnio Tuđmanu, živjelo gotovo isključivo srpsko stanovništvo. "Valjda sad nije ostao ni jedan?" zapitao je predsjednik, na što mu je ministar uzvratio: "Ne, nema."
"Odmah poći da tisuću ljudi sa ovim čarterima, brodovima, da im kažemo država plaća od Argentine, rekao mi Gojko (Šušak, op. a.) da je 40 obitelji bilo u Paragvaju, odmah ih dovesti... Jure, napraviti sad jednu sliku, nudimo stanove, zemljište u tim i tim područjima itd., vraćajte se", dodao je Tuđman, a Radić predložio da im se osim zemlje poklone kompletna poduzeća. "Evo, ja kažem da platimo i sasvim sigurno da možemo najmanje tisuću ljudi odmah dovesti od Čilea, Argentine do Australije... Vratimo ih ove godine tisuću pa do sljedeće godine 200, 300 tisuća, a onda smo riješili i politički (problem)", poentirao je Tuđman.
Njihovi planovi naposljetku nisu realizirani, međutim iste, 1995. godine izmjenama Izbornog zakona predstavnicima dijaspore osigurano je 12 mjesta u Saboru. Paralelno su tekle i izmjene ostalih akata kojima je iseljenicima omogućeno lakše stjecanje hrvatskog državljanstva, a istaknutije pripadnike, od kojih ih je nezanemariv dio imao značajne uloge u ustaškom pokretu i njegovim kasnijim izdancima, Tuđman je nagradio visokim državnim odlikovanjima. Jedan od njih, piše Židek, bio je ustaški pukovnik Ivan Stier, djed HDZ-ovog Davora Ive Stiera.
Završetak perioda medenog mjeseca, kako ga naziva istraživačica, u odnosima Hrvatske s dijasporom nastupio je dolaskom Račanove koalicije na vlast, a to je razdoblje – u kojem se prema podacima Državnog zavoda za statistiku u RH doselilo svega 390 osoba porijeklom iz Južne Amerike – trajalo do 2011. Veze su obnovljene nakon završetka pristupnih pregovora Hrvatske za ulazak u EU, kada je HDZ-ova većina uoči smjene vlasti donijela Strategiju i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH. Ti akti podrazumijevali su širu definiciju pojma Hrvata izvan domovine, uključujući ne samo nerezidentne hrvatske državljane nego i etničke Hrvate u inozemstvu, a na istim temeljima otvoren je i spomenuti Središnji državni ured.
Iste, 2011. godine, ususret ulasku Hrvatske u EU, donesene su i izmjene Zakona o državljanstvu, kojim je pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva ograničeno do trećeg koljena iseljenika, a kao jedan od uvjeta uveden je ispit iz poznavanja hrvatskog jezika i kulture. U tom razdoblju u Hrvatsku se godišnje prosječno vraćalo od 80 do stotinjak osoba nastanjenih u Latinskoj Americi, a taj se broj utrostručio nakon 2020., odnosno još jednih izmjena Zakona o državljanstvu s kojima je to pravo ponovno prošireno u korist pripadnika hrvatske dijaspore. Međutim, otad raste i broj onih koji se nakon dolaska u Hrvatsku sele dalje, najčešće prema zapadu Europe, pa se tako, primjerice, 2022. ovdje doselilo 345 osoba porijeklom iz neke od država s južnoameričkog kontinenta, a u istom se razdoblju, u potrazi za boljim životom, iz Hrvatske odselilo 103 ranije doseljenih tog istog porijekla. Ispada tako da se dio Hrvata ponovno prometnuo u grupaciju što se u DP-ovom, desničarskom miljeu inače s prezirom naziva ekonomskim migrantima.
